Već niz godina Josip Cvenić (1952., Osijek) kvalitetno upotpunjuje korpus suvremene hrvatske književnosti svojim djelima za djecu i odrasle. Afirmirao se ponajprije kao prozni autor. U njegovu su opusu prepoznatljive kratke priče, romani i eseji koje je oblikovao svojim jedinstvenim književnim idiolektom. Tim jedinstvenim autorskim rukopisom pridobio je simpatije recipijenata, kako dječjih, tako i odraslih, ali i zaslužio priznanja mjerodavnih iz književno-kulturne struke.

Životno i autorsko iskustvo na polju kulture stjecao je ponajprije diplomiravši na studiju filozofije i sociologije pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radeći kao profesor, a zatim i dugogodišnji urednik u Izdavačkom centru Osijek te urednik pri Matici hrvatskoj Osijek. Potvrda njegove afirmacije je i to što su mu neka djela za djecu postala lektirni naslovi i udžbenički tekstovi. Treba izdvojiti npr. roman za djecu "Čvrsto drži joy-stick" ili romane za odrasle "Kainov pečat" i "Kraljica noći", koji je i ekraniziran, a za čiji je scenarij autor nagrađen. Za svoja djela Josip Cvenić primio je i niz značajnih nagrada i odličja, kako na lokalnoj tako i na najvišoj republičkoj razini (npr. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998.). Također, važno je naglasiti da je Cvenić autor koji je doživio i međunarodnu afirmaciju te su mu djela prevođena na slovenski, slovački, mađarski i makedonski jezik - zapisala je između ostalog dr. sc. Vlasta Markasović, dodajući: Neupitno je čime Cvenić privlači recipijente i struku. Ponajprije ga treba detektirati kao rasnog pripovjedača čija je naracija tečna i jasna. Takvim se predstavlja i u najnovijoj zbirci priča "Horizont događanja". Naslovljavajući zbirku astronomskim pojmom, autor će nastojati ukazati na prirodu svojih tekstova. Oni su za autora, naime, u poziciji horizonta događanja svake crne rupe u svemiru. Iza horizonta događanja više nema informacija jer ih sve proguta crna rupa. Autorov horizont događanja jesu sve njegove spoznaje, iskustva i doživljaji zbijeni u tekstove, koji su "usisani" u knjigu iz koje više ne mogu izaći, a recipijenti će usvojiti prije toga upravo ono što je autor htio...

Ukupno uzevši, i više nego dostatno razloga za razgovor s književnikom Josipom Cvenićem.

DJETINJSTVO UZ DRAVU

Iduće, 2026. navršava se 50 godina od vaše prve knjige, zbirke pjesama "Protumarani zavičaji"... Kakav je osjećaj biti u književnosti pet desetljeća, jeste li zadovoljni postignutim, ostvarenim idejama i planovima, koliko je u svemu bilo dobrih godina, a koliko loših, recimo tako?

- Hvala na pitanju, kao i u životu, inače, bilo je godina skakavaca, a bilo je i medonosnih dana. Jedini plan bio je pisati, a to još traje. Uvijek me potaknu neka događanja, koja drugi ljudi ne vide, a ja želim na to upozoriti. U kratkom romanu "Blank" upozorio sam na moguću manipulaciju filmom. U dječjem romanu "Čvrsto drži joy-stick" govorim o nesreći u Černobilu, koja nas je u Hrvatskoj zahvatila rubno. "Kajinov pečat" govori o odrastanja u Jugoslaviji te ratni razlaz od nje. U knjizi "Glad" opisujem bizarnu patnju kod žene koja je predebela, i muža koji je bolesno na počecima pedofilije. Mislim da ovdje ne treba dalje nabrajati priče svih sedamnaest proznih knjiga, nešto ćemo ostaviti za poslije.

Osim pozamašne bibliografije na vašem kontu su i brojne nagrade, priznanja, odlikovanja... Koje su vam nagrade i priznanja najdraži, ili se za takav izbor teško odlučujete? Što općenito mislite o nagradama i priznanjima u kontekstu književnosti kojoj pripadate i širem društvenom i kulturnom kontekstu...?

- Sve su nagrade poticajne, no ipak mogu reći najdraža mi je nagrada za dječji roman "Čvrsto drži joy-stick" 1994.. Nagrada se zove "Ivana Brlić-Mažuranić", po našoj ponajboljoj književnici za djecu, poslije toga i djeca i kritika dobro su primili moju knjigu, a nakon toga nazvala me je iz Slovačke prevoditeljica Alica Kulihova i objavila tu knjigu u Bratislavi. Kad sam bio u Slovačkoj na promociji, upoznao sam prevoditeljicu i upozorio je na knjige mojih kolega Stjepana Tomaša i Ante Gardaša, tako da i oni imaju prevedene knjige na slovački jezik.

Što s nagradama? Ima kritika na činjenicu da u Hrvatskoj imamo puno književnih nagrada, ali moramo imati na umu da u našoj državi ima puno književnika, kao nikad, ali to je drugo pitanje.

Što za vas znači pisanje, baviti se pisanjem, biti književnik...? Kad smo kod pisanja, moram citirati Mayu Angelou, afroameričku književnicu, pjevačicu i glumicu, koja kaže kako "nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi". Kad sve zbrojiš i oduzmeš, imate li i sami u sebi nešto što još trebate i morate ispričati, literarno, kroz pjesme ili priče, roman...?

- Počelo je sa željom da opišem svoje djetinjstvo uz Dravu i Donji grad, to su "Pričanja Heraklitovog kušača". Djetinjstvo je česta tema književnika, jer tu počinje sve, tada se formira svijest o postojanju. Ne znam kako će današnja djeca opisati djetinjstvo s mobitelom u ruci, ali mi smo imali obale Drave. Naša mreža ili frekvencija nikada se nije pokidala, dan ili noć. Bili smo u stalnom kontaktu, kupajući se, preplivali smo rijeku. Odlazili bismo do plaže kod starog željezničkog mosta i tamo se kupali, a kada bismo se zasitili brze Drave, koja se lomi na stupovima mosta, onda bismo se puštali niz rijeku (stari je izraz rinovali) sve do tvornice koža. Ako je vrijeme loše, skrivali smo se onda po podrumima i tavanima. To sad izgleda obično i bizarno, ali mi smo otkrivali mnoge tajne. S nama su bile i djevojčice i tajne smo otkrivali zajedno.

Što se tiče rečenice spisateljice Maye Angelou koju ste citirali, pa tu sam misao našao, izrezao je i sada je u mojoj ladici i stalno me podsjeća na ono neispričano. Tako mi je još ostala zbirka pjesama koju ću objaviti u idućim godinama. I dalje? Što znam, moja pokojna majka bi rekla: Bog zna.

S prošlim vremenima u svezi - meni je u sjećanju ostala vaša prozna knjiga "Pričanja Heraklitovog kušača i druga pričanja" iz 1982., kao i "Čvrsto drži joy-stick!", roman za djecu iz 1994., te svakako "Kraljica noći", roman iz 2000. po kojem je snimljeni popularan film. Jesu li spomenuta djela neke vaša prijelomne točke u karijeri, ako se tako može reći?

- O prvonavedenoj proznoj knjizi već sam nešto i rekao, nisam mogao a da ne povežem Dravu, koja teče, i filozofa Heraklita, koji je rekao: "Ne možeš dva puta u istu rijeku ući!" On je, naravno, mislio filozofski, a ja sam, nažalost, doživio Dravu iskustveno. Kada sam se vratio sa studija i otišao pozdraviti staru prijateljicu Dravu, naišao sam na ploču koja upozorava: "Zabranjeno kupanje!" Zagađenje je bilo od tvornica koje su bile uzvodno od Osijeka (jedna je bila u Mađarskoj). To su bile tvornice koje su bez filtara puštale svu zagađenost kao nusproizvod. Nisam mogao pojmiti da je to istina; pa, kao dijete sam pio rijeku iz lopate kojom se vadio pijesak kod legendarnog Broke.

Ponovit ću, roman za djecu "Čvrsto drži joy-stick" napisao sam nakon katastrofe nuklearne elektrane u Černobilu. Katastrofa se dogodila 1986. godine uoči Prvog maja, praznika rada, kada je običaj ići na izlet. Bili smo s djecom na Staroj Dravi i na radiju su javili da se sklonimo jer se širio oblak pun nuklearne zagađenosti. Taj događaj s vlastitom djecom potaknuo me je da napišem upozorenje mladima kad odrastu da paze na nuklearnu energiju. Priču romana prihvatila su djeca i kritika i knjiga je ušla na popis za lektiru za šesti razred.

Scenarij za film "Kraljica noći" dio je romana "Kajinov pečat". Taj roman priča je o odrastanju u Osijeku od početka šezdesetih do početka devedesetih. Knjiga je nagrađena od Društva hrvatskih književnika i kulturne udruge Privlačice iz Vinkovaca. "Kraljica noći" jedan je detalj iz šezdesetih, naravno s plaže na Dravi. Scenarij za taj film, koji je režirao Branko Schmidt, dobio je Zlatnu arenu u Puli.

NOVA ZBIRKA PRIČA

I da se sad dotaknemo i vaše nove, nedavno objavljene knjige "Horizont događanja", također zbirke priča. Što vas je inspiriralo za tu zbirku, koliko vam narativno, inspirativno i kreativno odgovara ovakva forma kratke priče...?

- Zbirka je puna različitih sadržaja. Prvo sam ih skupio kao one koje su objavljene u Večernjem listu, osam, već su one različite, a onda sam po istom principu napisao još desetak. Naslovom knjige sam se poigrao. Horizont događanja su astronomi nazvali onaj posljednji događaj koji se još može raspoznati kao neka materija, trenutak poslije sve se urušava u crnu rupu, iz koje opet ništa ne može izići, a ponekad, kako kažu astronomi, izleti kao neki energetski bum. Neki nagađaju da je to možda prečica za neki paralelni svemir. Ja sam kao čovjek s godinama također pred nekim tunelom o kojem malo znam, a puno vjerujem.

Zbirka je komponirana četverodijelno, s obzirom na sadržaj, a naslov je astronomski pojam... Što nam o svemu tome možete reći? Koji je zapravo vaš horizont događanja, napose iz pozicija autora, pisca...? U aktualnim pričama ima i povijesti, i suvremenosti, i "zdravlja i bolesti", i "krimića... sve redom filmski sugestivno, lirskog ugođaja i dojmljivih referenci...

- Teme sam odabrao sa željom da nešto priopćim čitatelju: tako ima priča o pandemiji korone, plus neke aktualne bolesti kao što je Alzheimerova, koju opisujem kako dolazi k budućem bolesniku. Naime, vidio sam i bio sam u kontaktu s bolesnikom (koji zapravo nije bio moguć), bolesnik više ne prepoznaje nikoga, pa ni najbliže u rodu.

Postoje prče koje su u vezi sa suvremenom prošlošću u gradu Osijeku, naprimjer priča o Axmannu ili o Aksmanoviću. Jedna je priča kako su se kosti ubijenih Osječana 1945. našle u Jasenovcu. Jedna je o velikom kipu Isusa na početku Anina groblja, grobnica je obitelji Gimmling, gdje je pokopan i dr. Vjekoslav Hengl, a grobnica je njegove supruge. Zapravo, zanimalo me je kako su komunisti dopustili tako veliki kip Isusa, a bila je 1961. kada je Hengl pokopan.

U knjizi su još četiri erotske priče sa zajedničkim naslovom Pričali su mi. Naime, muškarci se vole hvaliti svojim nazoviuspjesima i kažu mi to u desetak rečenica, a ja sam to literalizirao u deset stranica, po priči.

Na kraju sam objavio podužu bajku na bajku Tri sestre (Pepeljuga, Snježana i Trnoružica). Riječ je o tri lika koja su se udala za princa, a kod mene je taj princ zakazao, bio je loš muž i one su pobjegle od kuće i što je dalje bilo?

Da se vratim naslovu Horizont događanja, koji je bio izazov i kolegi dizajneru omotnice, to je naš Osječanin Ivan Doroghy. On je iz Donjega grada i poznavali smo se kao djeca, ali studiji su nas razdvojili. On je otišao studirati u Zagreb, ja u Sarajevo. On je nakon Likovne akademije ostao u Zagrebu. Nakon nekoliko poslova zaposlio se na fakultetu, studiju arhitekture, ima i odjel studija dizajna. Bio je tu profesor, a mirovinu uživa opet u Osijeku. Rješenje omota je odlično.

KNJIGA I DALJE ŽIVI

Bez obzira na vaš književni background, koliko pratite i neka druga zbivanja u kulturi, glazbi, filmu, popularnoj kulturi, kako u svijetu tako i kod nas, u Hrvatskoj, naravno, i u Osijeku...?

- Pratio sam kad sam bio tajnik Matice hrvatske ogranak u Osijeku, onda sam putovao i na događanja u Zagrebu ili u Matici ili u Društvu hrvatskih književnika, čiji sam član. Danas, u mirovini, to je neizvedivo, do Zagreba je skupo ne samo za jednoga već i za dvojicu, osim toga veza vlakom je katastrofalna, pa kad je i besplatna. Uživam u Osijeku, osim toga čovjek se treba i malo smiriti. Ja sam tajnik Matice hrvatske u miru.

Sudeći po količini objavljenih knjiga, ima se što čitati... Prije nekoliko godina bilo je riječi da je knjizi, u klasičnoj formi, odzvonilo, da će dominaciju preuzeti digitalizacija. Koliko je taj strah opravdan i dalje...?

- Ma, o knjizi su govorili svašta u novijoj civilizaciji, tehnološki je ona čini se prevladana, no podaci govore da se ipak čita. Najbolja je slika Interliber, kada su danima gužve kod štandova izdavača. Da bi čitao knjigu, moraš malo biti sam, a kao da je u današnje vrijeme kazna biti sam. Međutim, samoća i čitanje nas jačaju, formiraju. Ipak, na ulici je slika drukčija. Devedeset posto djevojaka ide ulicom i drži mobitel, priča s nekim, dopisuje se s nekim. Kad pišu, drže mobitel dvjema rukama i izgleda kao da drže molitvenik. Postoje knjige i na mrežnim knjižnicama, a netko kaže da ipak voli papir, klasičnu knjigu.

Uvjeren sam da knjiga neće nestati kao takva. Kad bi se jednog dana dogodio jak udar sa Sunca, svi sateliti bili bi prekinuti s vezama na Zemlji. To se dosada dogodilo dva puta, o jednom takvom slučaju (zamišljenom) napisao sam knjigu za djecu "Povratak vilinskog konjica". Živimo u društvu obilja, kad odeš na izložbu knjiga ili pak u knjižaru, vidiš tisuće knjiga, tako je i s drugim umjetnostima... Ipak, da ne odem sad u teoretiziranje o potrošačkom društvu, budućnost je neizvjesna.

PROMOCIJE USKORO

Za kraj, uobičajeno pitanje - kako ide s promocijom "Horizonta događanja", kako reagiraju čitatelji, književna kritika? Koji su planovi za iduća izdanja - nove priče, novi roman, nove pjesme?

- Knjiga je tek izišla, i to u ljetnom mjesecu, svi su još s mislima na more, a škola počinje i knjižare su pune udžbenika. Nadam se da će promocija biti uskoro, kad mi jave iz knjižare Nova. Tada će zapravo početi priča o pričama. Planovi su da nagodinu objavim zbirku pjesama. Nažalost, nismo baš u vremenu kad je čovjek miran i slobodnih misli. Jako me pogađa bezobzirni rat u Ukrajini i velika glad djece u na Bliskom istoku. U ovoj tek izišloj knjizi napisao sam Dodatak u kome sebi i drugima objašnjavam da sam knjigu pisao i pripremao u vrijeme kada predatori napadaju, nisam mogao samo objaviti priče a da se ne dotaknem stvarnosti, da se negdje blizu nas ratuje i pogiba na stotine civila i djece.