Tech "komunizam" protiv "demokratskog" Zapada - tako je uvod svog ekskluzivnog ovotjednog priloga za Magazin Glasa Slavonije naslovio dr. sc. Dejan Kovač, ekonomski i politički analitičar, te u nastavku temu šire i dublje elaborirao u svim najvažnijim aspektima.

- Davne 2016., dok sam radio na Princetonu, poslao sam analizu na desetak e-mail adresa profesora s Ivy League sveučilišta. Tema je bila jednostavna, i pomalo provokativna: ako promatrate 1 % najboljih znanstvenih članaka u STEM području, Kina je već tada prestigla najbolje američke fakultete. Moja teza bila je da "slobodno" demokratsko društvo nije nužan uvjet za stvaranje inovacija. Nekolicina profesora odgovorila mi je s dozom podsmijeha, uz tvrdnju da "ništa ne može pobijediti demokraciju".

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Mali je problem u toj tezi, osim ideološkog sljepila iznimno inteligentnih osoba, da se Zapad, umjesto da ide prema naprijed, u posljednjih desetak godina udaljio od ideala "demokracije" kojima smo nekad težili. Umjesto konsolidacije i novih iskoraka, zapali smo u začarani krug polarizacije, populizma i kratkoročnog političkog horizonta. Rezultat: polako, ali sigurno gubimo prednost na mnogim frontama.

Doba populizma

Izgubljena demokratska pluralnost Zapada: U posljednjih desetak godina događa se jedan paradoks. Dok svijet vanjskopolitički postaje multipolaran - s novim silama poput Kine, Indije i Brazila koje zauzimaju sve veći udio u globalnom BDP-u - demokratski Zapad, a pritom mislim primarno na Europu, unutarpolitički je izgubio pluralnost. Nacionalne politike pretvorile su se u svojevrsne duopole interesnih grupacija. Od CDU-a i SPD-a do našeg HDZ-a i SDP-a nije postojao nitko treći, preuzeli smo korporativni model upravljanja iz SAD-a, koji zapravo nije primjeren našem podneblju.

U svemu tome pomogao je i medijski narativ posljednjih godina: ili si s nama ili protiv nas! Tako su se u javnosti stvorila dva tabora oko svake važne teme - cijepljenja, Ukrajine ili Rusije, Izraela ili Palestine, Zorana ili Andreja. Društvena komunikacija gurnuta je u ekstremne rovove koja održava samo dva politička pola, a potpuno je nestao zdravorazumski, umjereni prostor u kojem se zapravo nalazi većina građana.

Rezultat se vidi u dva trenda. Prvo, u Hrvatskoj više od 70 % građana uopće ne sudjeluje u izborima, pa malobrojna manjina diktira tempo. Drugo, u razvijenijim demokracijama poput Njemačke, Austrije ili Francuske raste potpora novim "populističkim" strankama poput Marine Le Pen ili AfD-a - što je zapravo društveni odgovor na razočaranost starim političkim establišmentom.

Drugi je paradoks jest skrivanje političara iza vanjskopolitičkih tema kako bi sakrili vlastitu nesposobnost za rješavanje unutarnjih problema. Pandemija, Ukrajina, pa danas i Bliski istok, postaju prioritetne medijske teme, dok istodobno izbjegavamo razgovarati o demografskoj neodrživosti brojnih europskih država, o migracijama ili jednostavno o budućnosti - tko će plaćati mirovine, primjerice? Nije stoga čudno što populističke opcije dobivaju sve veću potporu. Ali postavlja se pitanje: tko je zapravo populist? Onaj tko upozorava na probleme ili onaj tko ih skriva iza medijskog paravana?

Uz to sve češće svjedočimo narušavanju demokratskih procesa: preskakanju referenduma, ignoriranju veta, odsutnosti ozbiljnog društvenog dijaloga. To dodatno erodira demokratske standarde, pa se i u SAD-u i u EU-u počinju stvarati kultovi "velikog vođe" umjesto istinske demokratske rasprave i pluralnosti mišljenja.

Kinesko stoljeće

Je li 21. stoljeće kinesko stoljeće?: Samit Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Tianjinu, zaključen spektakularnom paradom u Pekingu, upravo je simbol tog pomaka. Xi Jinping ustrajno promiče viziju novog globalnog poretka s Kinom u središtu, a podrška Vladimira Putina očekivana je - i uvjetovana ruskom izolacijom zbog rata u Ukrajini. Ono što je mnoge iznenadilo jest otvorenija potpora indijskog premijera Narendre Modija. No ona također ima logiku: Indija balansira između suradnje sa Zapadom i pragmatičnog savezništva s Kinom i Rusijom, nastojeći osigurati stratešku autonomiju u svijetu koji se fragmentira.

Da bismo razumjeli dinamiku, dovoljno je nabrojiti nekoliko ključnih područja u kojima je Kina u proteklom desetljeću prestigla SAD i EU:

UI istraživanja: Kina je vodeća po broju patenata i znanstvenih članaka u umjetnoj inteligenciji. Dok Zapad vodi rasprave o etici, Kina gradi primjene na terenu - od nadzora do industrije.

Brodogradnja: Kina danas gradi više brodova godišnje od SAD-a i Europe zajedno. Čak je i američka mornarica u nekim segmentima ovisna o komponentama iz Kine.

Svjetska trgovina: U posljednjih 20 godina Kina je povećala svoj udio u svjetskoj trgovini s oko 5 % na više od 12 %, postavši vodeći globalni trgovinski akter.

Infrastruktura: Kineske tvrtke izgradile su više željeznica, mostova i luka nego cijeli Zapad zajedno u istom razdoblju. Dok EU godinama raspravlja o "jedinstvenom digitalnom tržištu", Kina je već dovršila tisuće kilometara brzih pruga.

Energetske tehnologije: Od solarnih panela do baterija i električnih vozila, Kina dominira opskrbnim lancima ključnim za budućnost energetike.

Kada ulažete stotine milijardi dolara u istraživanje i razvoj (R&D), taj se kapital prelijeva u ekonomski rast, a ekonomski rast, kroz fiskalni prostor i industrijske kapacitete, neizbježno prelazi u veću vojnu moć. To je lanac koji je Zapad nekoć predvodio, a sada ga sve teže održava.

No nije to glavni problem Zapada. Kako Kina preuzima trgovinu, tako sve više država odbacuje dolar kao svjetski novac i okreće se kineskoj, ili u budućnosti možda zajedničkoj BRICS valuti. Od 2000. do 2024. američka trgovina porasla je za 167 %, a kineska je eksplodirala za 1200 %, prestigavši SAD već 2012., a danas Kina ostvaruje 6,2 bilijuna dolara ukupne trgovine, naspram 5,3 bilijuna u SAD-u.

S kolegama Borisom Podobnikom i Dorianom Wildom za vrijeme mog postdoka na Harvard Kennedy Schoolu objavili smo članak koji upravo upozorava na dalekosežnost tog problema. SAD je dosad sve svoje fiskalne promašaje ili neefikasno korištenje novca rješavao jednostavnim printanjem dolara. Takva politika mogla je funkcionirati sve dok je dolar bio neupitni svjetski novac. No u posljednjih pet godina vidjeli smo da ovakav model ima ozbiljne limite - inflacija je ostala tvrdoglavo visoka, a realne plaće srednjeg sloja u SAD-u i EU-u doslovno su izbrisane.

U doglednom razdoblju od 5 do 10 godina ova politika mogla bi biti geopolitički neutralizirana od strane BRICS država na nekoliko fronti. Kina je, zajedno s partnerima, već pokrenula projekt zajedničke valute i zasebnog sustava plaćanja, čiji je cilj u cijelosti zaobići SWIFT. To ima tri ključne implikacije:

* Manja upotreba dolara u međunarodnoj trgovini znači manji seigniorage - profit američke središnje banke od printanja dolara, koji je dosad uvelike pokrivao budžet Pentagona.

* Inflacijski šokovi u SAD-u mogli bi postati još snažniji, jer će novo upumpavanje novca cirkulirati u manjem broju zemalja, a naše istraživanje pokazuje da će se time efekt koncentrirati unutar američkog gospodarstva.

* Geopolitička ograničenja sankcija - novi sustav plaćanja mimo SWIFT-a omogućio bi državama poput Rusije, a potencijalno i Kini, da nastave međunarodna poslovanja bez straha od zapadnih blokada i isključenja.

Drugim riječima, dok Zapad gubi kontrolu nad globalnim financijskim sustavom, Kina i BRICS ne grade samo alternativni trgovinski blok nego i paralelnu monetarnu arhitekturu. Ako se taj proces nastavi sadašnjim tempom, unutar desetljeća mogli bismo svjedočiti tektonskom pomaku u kojem dolar prvi put nakon Drugog svjetskog rata više neće biti temelj svjetske ekonomije.

Trumpov komentar i simbolika parade: Nije slučajno da je Donald Trump iskoristio priliku da na svojoj mreži Truth Social prozove Xi Jinpinga, Vladimira Putina i Kim Jong Una, koji su na paradi stajali zajedno. Ta slika - lideri Kine, Rusije i Sjeverne Koreje, ruku pod ruku - ima golemu simboliku. Ona pokazuje da se gradi nova osovina, i to ne kroz "meku diplomaciju", nego kroz demonstraciju sile. Trumpu nije promaknulo da je to slika slabosti Zapada, a on to koristi u svojoj unutarnjoj kampanji.

No paradoks je da upravo Trumpova politika trgovinskih ratova, unilateralnih tarifa i povlačenja iz multilateralnih sporazuma zapravo ubrzava ovaj proces. Umjesto da jača savezništva, Trump često tretira europske partnere kao konkurenciju, a Kinu kao glavnog neprijatelja - no bez jasne strategije kako vratiti industrijsku i tehnološku prednost.

Novi poredak

Gdje je Europa u svemu tome?: Europa je u novom poretku svojevrsni "junior partner". Formalno, EU je i dalje drugi najveći ekonomski blok na svijetu. Ali strateški kapacitet - od obrane do tehnologije - znatno zaostaje. Bez SAD-a Europa teško može vojno djelovati; bez kineskih lanaca opskrbe teško može održati svoju industriju.

Trump Europu vidi ponajprije kao tržište i sekundarno kao saveznika. Njegova logika je poslovna: ako Europa donosi profit američkim kompanijama, dobrodošla je; ako ne - smatra je teretom. Prema Kini pak Trump je od početka zauzeo otvoreno konfrontacijski stav, jer u ekonomskom i financijskom kontekstu upravo je Kina ta koja najviše ugrožava američku poziciju.

Pitanje "novog svjetskog poretka" zapravo je pitanje odnosa tehnologije i vrijednosti. Kina pokazuje da autoritarni model, u kombinaciji s masovnim ulaganjem u istraživanje i infrastrukturu, može generirati inovacije i moć. Zapad je vjerovao da demokracija automatski znači i tehnološku superiornost - no to više nije aksiom.

Ako Zapad želi očuvati prednost, mora se vratiti vlastitim temeljima - ulaganjima u znanost, jačanju institucija i dugoročnom strateškom planiranju. Jer povijest jasno pokazuje: tko vodi u tehnologiji, vodi i u geopolitici. Trenutačno taj vagon vuče Kina. n