Temeljni problem Europske Unije danas je što nema pravog strateškog vodstva. Nalazimo se u trenutku povijesnih lomova - od ruske agresije na Ukrajinu preko sukoba na Bliskom istoku do rastućih prijetnji u Africi i Indopacifiku, a Europa i dalje reagira sporo, često zakasnjelo i podijeljeno - kaže prof. dr. sc. Josip Glaurdić, direktor Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luksemburgu, te dodaje:

- Sustav u kojem svaka odluka mora zadovoljiti 27 vlada nužno proizvodi kompromis bez vizije. Zato Unija troši vrijeme na beskrajne procedure dok drugi oblikuju globalni poredak. Problemi se sporo rješavaju jer EU kao kolektiv, a i nitko u najvećim zemljama članicama, nema hrabrosti preuzeti odgovornost i definirati europski smjer neovisan o bilo kome drugome, a prije svega o Washingtonu. Bez takvog iskoraka, koji će nužno uključivati reformu konsenzusnog odlučivanja o najvažnijim pitanjima, riskiramo da ostanemo periferija tuđih odluka, umjesto da budemo politička i sigurnosna sila koja određuje pravila igre.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Tko su kočničari zajedništva EU-a? Koji su glavni aspekti nesuglasja unutar Unije?

- Kočničari zajedništva EU-a nalaze se i na istoku i na zapadu kontinenta. S jedne strane imamo vlade koje otvoreno blokiraju zajedničke odluke kako bi izvukle ustupke za sebe - bilo da se radi o Mađarskoj ili Slovačkoj. S druge strane, velike članice poput Francuske i Njemačke često paraliziraju Uniju vlastitim rivalstvom i kalkulacijama. Glavni aspekti nesuglasja proizlaze iz tri polja: sigurnosti i odnosa prema SAD-u, gdje se mnoge države i dalje skrivaju iza NATO-a; proširenja, gdje strah od gubitka moći koči daljnju integraciju; te fiskalne politike, gdje sjever i jug nikako ne pronalaze zajednički jezik. Sve to EU pretvara u arenu sitnih interesa, a ne strateškog jedinstva.

Može li se i kako EU rekonstruirati i revitalizirati? Može li biti samostalan bez potpore SAD-a..?

- EU se može obnoviti samo ako njezini lideri shvate da ključ leži u strateškoj neovisnosti - prije svega u sigurnosti, energiji i tehnologiji. Dokle god ovisimo o američkom sigurnosnom kišobranu i tehnologiji, kao i o tuđim energentima, ostat ćemo ranjivi i nesposobni donositi vlastite odluke. Europa ima snagu i resurse da izgradi vlastite sposobnosti u svim tim poljima, ali joj nedostaje politička odlučnost, jasno vodstvo i shvaćanje da su mogući kratkoročni gubici ponekad nužni kako bi se stvorili preduvjeti za dugoročnu stabilnost i prosperitet. Reforma odlučivanja - napuštanje paralizirajućeg veta - nužna je kako bi se moglo djelovati brzo i jedinstveno. Ako zemlje članice žele biti ozbiljni globalni igrači, moraju shvatiti da to mogu jedino postići kroz Europsku uniju i moraju prestati biti servis interesa drugih sila.

Može li EU u sigurnosnom smislu biti stabilan bez NATO-a?

- U ovom trenutku EU ne može biti stabilan bez NATO-a, jer nema vlastitu vojnu kičmu. No problem je što oslanjanje isključivo na NATO znači oslanjanje na SAD, a to Europu čini strateškim taocem američke politike. Vidimo s kakvim posljedicama. U situaciji gdje američka administracija otvoreno veže sigurnost s trgovinskom razmjenom, mi smo prisiljeni na katastrofalne trgovinske sporazume poput ovog nedavno sklopljenog sa SAD-om. Prema mom mišljenju, rješenje nije izlazak iz NATO-a, nego gradnja paralelne, europske obrambene dimenzije koja bi u ključnom trenutku mogla djelovati samostalno. To zahtijeva ulaganja, zajedničke kapacitete i političku hrabrost da se napusti iluzija kako je američki kišobran trajno rješenje. NATO u tom slučaju može prerasti u nadogradnju, ali bez samostalne europske vojne komponente kao temelja, EU ostaje nesiguran i ovisan.

Što očekivati kad se radi o proširenju EU-a, uključujući i očekivanja za BiH?

- Proširenje EU-a u idućim godinama ostat će jedno od ključnih, ali i najtežih pitanja. Svi priznaju da bez jugoistočne Europe Unija ostaje nedovršena, no u Bruxellesu i dalje dominira strah od gubitka moći i novih unutarnjih podjela. Dok god imamo konsenzusno odlučivanje, nitko ne želi još jednog Orbana ili Ficu. To znači da se, nažalost, u praksi može očekivati nastavak sporih i polovičnih koraka, umjesto jasnog i odlučnog plana. I upravo je to najveća pogreška: proširenje ne smije biti tretirano kao tehnički proces, već kao završni čin oblikovanja EU-a u jedinstvenog geopolitičkog aktera. Vrijeme je da Unija konačno odredi svoje granice i prestane držati ovu regiju u beskonačnoj čekaonici. BiH je u tom smislu najosjetljivija točka. Akteri iz Republike Srpske godinama proizvode nestabilnost upravo zato što EU nema strategiju i jer im svojim oklijevanjem i kompromisima zapravo daje legitimitet. To stvara vakuum u kojem raste nesigurnost i nestaju europske perspektive. Ako se to ne zaustavi, BiH će postati trajna crna rupa europske politike.

Kad se sve uzme u obzir, koja su pitanja za EU i dalje od vitalne važnosti?

- Za EU su od vitalne važnosti tri međusobno povezana pitanja. Prvo, sigurnost - Europa mora graditi vlastite kapacitete i prestati se oslanjati isključivo na SAD. Bez obrambene autonomije nema političke moći. Drugo, energija - samo istinska energetska neovisnost daje slobodu djelovanja i otpornost na ucjene. Treće, geopolitička orijentacija, a tu je proširenje ključno pitanje - i na jugoistočnu Europu, ali i na Ukrajinu. Sve ostalo - od klimatske politike do digitalne transformacije - ovisi o ta tri temelja. Ako ih ne izgradimo sada, Europa će ostati ranjiva i podijeljena, a odluke o našoj sudbini donosit će drugi.

Jedno od vrućih pitanja unutar EU-a svakako je i priznanje Palestine. Može li se tu postići konsenzus?

- Priznanje Palestine pokazuje svu nemoć EU-a da govori jednim glasom u trenucima kada je to najpotrebnije. Konsenzus je gotovo nemoguć jer su podjele duboke: jedan dio članica traži jasniju potporu palestinskoj državnosti, a drugi se dio više oslanja na američke i izraelske pozicije. Ako Unija ni u ovakvom pitanju, gdje se naočigled svjetske javnosti provodi jedna okrutna i genocidna strategija, ne može pronaći jedinstvenu poziciju, kako će onda voditi ozbiljnu globalnu politiku?