Nema nikakve dvojbe o tome da je "stara dobra Europa" danas u golemim problemima, koji, naravno, nisu od jučer ni od prekjučer, nego datiraju zapravo od kada je hladni rat skupa s Berlinskim zidom otišao u ropotarnicu povijesti. No da se ovaj put na vraćamo daleko u prošlost (iako bi poučno bilo ponoviti kako je Putin došao na vlast i kako se EU tada odnosio prema novom "ruskom caru" i Rusiji općenito), krenimo od 2008. godine, u kojoj se SAD-u dogodila bankarska i ekonomska kriza golemog utjecaja na cijeli svijet, pa tako i na Europu.

George W. Bush morao je do tada nezabilježenim državnim mjerama spašavati Ameriku, a i Europska unija našla se o velikim problemima, pa je i sama povlačila niz poteza kako bi sanirala štetu i spriječila dužu ekonomsku i financijsku krizu. Uglavnom, krizne 2008. i 2009. nekako su prebrođene, a ubrzo se dogodio još jedan neočekivani udar - velika migrantska kriza iz 2015. (koja je, pokazat će vrijeme, bila pogubna za Angelu Merkel!), koja je postala i ostala trajni izvor problema za Europu. Zatim se EU-u dogodio šok zvani Brexit. Službeno se Ujedinjena Kraljevina povukla iz Europske unije 31. siječnja 2020., a dvije godine poslije uslijedila je ruska agresija na Ukrajinu i počeo rat koji traje već više od tri godine. U međuvremenu Europa je bila izložena pandemiji koronavirusa, još jednoj katastrofi s teškim zdravstvenim i ekonomskim posljedicama, iz koje je rođen EU nacionalni plan oporavka (NPOO), ključan strateški dokument i jedan je od nekoliko doista vrijednih, održivih i efikasnih projekata zbog kojeg EU i danas zaslužuje sve pohvale.

Šokantno buđenje

Pohvale međutim ne zaslužuju reakcije koje su uslijedile na tragediju u susjedstvu EU-a, na ukrajinski rat. Zapravo se dobra stara uspavana Europa/Europska unija zatekla u situaciji kakvu nije mogla sanjati ni u najgorim noćnim morama - dogodio joj se totalni rat pred njezinim vratima, koji je izazvala Rusija napavši svog susjeda Ukrajinu. Oštre reakcije iz Bruxellesa i Strasbourga bile su očekivane, kao i brzo i posve opravdano u tome trenutku uvođenje ekonomskih i financijskih sankcija donedavno pouzdanom "partneru" iz Moskve, no pravog, učinkovitog odgovora kako zaustaviti rusku agresiju i prisiliti Putina da zaustavi rat nije bilo. Zapravo EU tada još nije shvaćao da Vladimir Putin napadom na Ukrajinu zapravo počinje rat protiv Europe, odnosno Europske unije, pa i NATO saveza. Uz podršku Joea Bidena iz Washingtona, sankcije su zaredale kao na tekućoj vrpci, energetska kriza pritom je nakon početne drame nekako prevladana nalaženjem novih lanaca opskrbe naftom i plinom (SAD, Afrika), no i tu nije bilo dosljednosti, naprotiv, bilo je popuštanja i kompromisa prema pojedinim članicama (Mađarska, Slovačka...) koje su i dalje uvozile ruske energente, a usput su Orban i Fico postali negativci koji umnogome narušavaju jedinstvo Europske unije po mnogim pitanjima uključujući i ona oko sankcija Rusiji i načelno ukrajinskog rata. To se sve odrazilo negativno, destabilizirajuće na mogućnosti kvalitetnog upravljanja i donošenja odlukama u okvirima inače okoštale i ne uvijek efikasne EU administracije, najviše Europske komisije na čelu s Ursulom von der Leyen, uvijek jakoj na riječima (kao i u ovotjednom izvješću o stanju EU-a), odnosno osudi Rusije i Putina, ali stalno u nekakvom nedefiniranom položaju, kao u nekakvom "limbu" u kojem čeka koji će se put otvoriti - onaj prema eskalaciji krize pa i rata ili onaj koji vodi u smjeru stvaranja uvjeta da se počne planirati i razgovarati kako do mira u Ukrajini, Putinovoj brutalnosti unatoč. EU tu ima jedan ključan faktor na svojoj strani - NATO savez, i dalje snažnog jamca sigurnosti i odvraćanja, naravno i golema financijska sredstva koja su se mogla (i jesu) aktivirati u kriznim situacijama.

I onda se Donald Trump vratio u Bijelu kuću i odmah preuzeo palicu šefa parade. S povratkom Trumpa u arenu međunarodne politike i ukupnih igara moći, uključujući i dramu s uvođenjem carina i Europskoj uniji (srećom, još do kraja nedefiniranih), iznova su sve slabosti EU-a i dobre stare Europe općenito izišle na vidjelo u svim mogućim lošim formama i s lošim sadržajima. Prvo što je bilo jasno jest da je sadašnji model EU-a u strukturnom i upravljačkom smislu zastario i da kao takav generira probleme u brzini, pravovremenosti i efikasnosti odlučivanja, dakle provođenje planova i programa u djelo bez kočenja u međuvremenu. No mora se pritom reći i da je Europska unija, kakva je bila od svojeg službenog stavljanja u pogon, doživjela nezapamćen uspjeh u proteklom razdoblju prosperiteta, razvoja i napretka, i time doista moramo biti zadovoljni svi, uključujući i Hrvatsku, koja je u toj i takvoj Uniji već više od deset godina. Eurozona, Schengen, rast standarda, slobodna razmjena roba i ljudi, ekonomski odnosi u kojima se obrće golem kapital, a do ukrajinskog rata i u jednom dijelu (energetskom, primjerice) vrlo korisna (obostrano) suradnja s Rusijom (Putinom), sve su to pozitivni aspekti kad se EU sagledava u širem i dubljem kontekstu političkih, ekonomskih i sigurnosnih pitanja prije nego što su ukrajinski rat i sve posljedice koje je on donio postali za EU preteško breme.

Jednostavno se može zaključiti - sadašnja je Europa/Europska unija na teškim je mukama koje će biti sve teže rješavati. Ili kako je to bez uvijanja kazao Ivo Stier u nedavnom intervjuu za JL: "Nije realno očekivati da će se usvojiti ikakva reforma za vanjsku politiku EU-a jer to nije u interesu Mađarske i Slovačke, kao ni Francuske i Njemačke, gdje jača suverenizam." Drugim riječima, za neke velike, ambicioznije i drastičnije reforme nije vrijeme, jer se prioritetnih problema za rješavanje toliko nagomilalo da sad treba brzo povlačiti prave, brze i hrabre poteze. U pitanju je i doslovno opstanak same Unije izložene mnoštvu rizika koji dolaze s raznih strana, od Washingtona do Moskve, od Pekinga (da, čak i odatle, Xi, vidimo, gradi novi svjetski poredak!) do New Delhija, od Afrike (migracije) do u konačnici sve labavijeg zajedništva koje EU dodatno ugrožava. Utješno je pritom, i to se iznova mora naglasiti, da je tu dobri stari NATO savez, koji će, zahvaljujući Trumpu u godinama koje slijede biti financijski osnažen jer su članice prihvatile Trumpov uvjet da izdvajaju od 5 % BDP-a za bolji, jači i snažniji NATO/OTAN.

U kontekstu odgovora na izazove sigurnosti, obrane i zaštite Ukrajine, sad se javio i problem vezan uz tzv. Koaliciju voljnih. Ni tu EU nije jedinstven, što, međutim, ne priječi da trojka nazvana E3 (Macron, Merz, Starmer) krene usuglašavati tehničke strane oko budućeg slanja europskih mirovnih snaga koje bi trebale biti osigurač mira kad taj mir konačno bude dogovoren, s Trumpom kao posrednikom ili izravno pregovorima između Putina i Zelenskoga. "Kao oblik jačanja mira, 26 zemalja obvezalo se rasporediti trupe u Ukrajini, gdje će biti prisutne na kopnu, moru ili u zraku", rekao je Macron novinarima, stojeći uz ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Elizejskoj palači u Parizu. Očekivano, ruski diktator odmah je odbacio mogućnost da europske mirovne snage osvanu u Ukrajini i zaprijetio da će ako se takve ukažu biti legitimne vojne mete! Da bi to još dodatno argumentirao, ruski diktator proteklog je tjedna naredio nove žestoke udare iz zraka na Kijev, prije toga cinički pozivajući Zelenskog u Moskvu "na pregovore". U međuvremenu je malo testirao EU i NATO s upadom ruskih dronova u zračni prostor Poljske...

Trumpu je dosta

Eskalacija rata u očaj je bacila iznova i Bijelu kuću, pa je Trump izjavio da je spreman prijeći na drugu fazu sankcija protiv Rusije, što upućuje na mogućnost pojačavanja pritiska na Moskvu ili kupce njezine nafte, uslijed frustracija zbog rata u Ukrajini. Usput je u navali bijesa udijelio nove packe "staroj dobroj Europi" kazavši kako je EU kriv što rat još nije gotov (to isto govori i Putin) te kako je krajnje vrijeme da Europa/EU prestane kupovati rusku naftu! Da, upravo je to s naftom bio Trumpov pogodak u srž problema koje EU ima sa sankcijama prema Rusiji, jer dok Ursula von der Leyen najavljuje uvođenje 19. paketa sankcija Rusiji, definitivno odustajanje, i to svih članica EU-a, od uvoza, javno ili tajno, ruske nafte (i plina) nikad nije bila ozbiljna opcija u planovima Bruxellesa i Strasbourga. I to je, uz sve ostalo, ključan problem EU-a i Trump je posve u pravu što im naftom trlja nos.

Kad se sve zbroji i ponešto oduzme, za Europu u cjelini i Europsku uniju u prvom planu (najveći trgovinski blok na svijetu i druga najveća ekonomija na svijetu, koja broji 447 milijuna stanovnika) tijekom posljednjih deset i više godina nagomilali su se problemi kakve stari kontinent ne pamti od Drugog svjetskog rata. Pritom nije samo ukrajinski rat jedini izazov, premda je sa sigurnosnog aspekta sigurno najveći, tu je i mali milijun drugih problema koje treba riješiti ako Unija misli opstati u vremenima koja se nepovratno mijenjaju ili su se već promijenila. Utješno je pritom da osnova parlamentarne demokracije nije bitno ugrožena bez obzira na porast desnog ekstremizma u mnogim europskim zemljama (AfD-a u Njemačkoj, primjerice), što je međutim ipak neka druga priča.