Za početak treba krenuti od definicije, i to definicije Oxford Dictionariesa, britanske institucije koju se citira i kad treba i kad ne treba. U ovom slučaju posve je opravdano u obzir uzeti OD jer je upravo od njega krenula svjetska slava, recimo tako, pojma postistina (eng. post-truth), imenice kojom se označava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na stvaranje javnoga mišljenja od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja. Oxfordski rječnik taj je pojam izabrao za riječ godine 2016., i od tada, već gotovo jedno desetljeće, postistina je neprestano u trendu, bilo da ju se spominje u kontekstu dnevne politike, kulture, ekonomije, medijske prezentacije bilo općenito, u širem i dubljem poimanju svakodnevice krcate lažnim vijestima, alternativnim činjenicama i teorijama urote. Inače je izraz postistina 1992. prvi put upotrijebio Steven Tesich, američko-srpski scenarist i pisac, koji je tim pojmom opisao situaciju u SAD-u nakon Watergatea/Irangatea, afera koje su potresle američko društvo.

PROŠLOST U SADAŠNJOSTI

- Današnja retorika post-istine nije samo neprestano laganje bez razloga. Štoviše, cilj joj je uvjeriti slušatelje u vlastita subjektivna viđenja stvarnosti korištenjem emocionalnih jadikovki i uloge žrtve neznanja i neobaviještenosti. Stoga je neiskrenost postala norma - zapisao je Franjo Mijatović u svojoj studioznoj analizi "Istina ni po koju cijenu?" na portalu polis.ba. U nizu lucidnih opaski, Mijatović bilježi i ovo: "U eri post-istine svaka istina je relativna, te ovisi o čovjeku i njegovom viđenju trenutne situacije. Stoga je opravdano pitati pripada li istina prošlosti i je li došlo vrijeme da se ta riječ spominje samo pluskvamperfektno. Očito je kako se mora pisati u perfektu, jer je post-istina prezentna. Za oporavak istine potrebno je javno mišljenje kojeg gotovo da nema. Javno mišljenje je ili zastrašeno ozbiljnim sankcijama ili privučeno raznim obećanjima. Uostalom, koga briga jesu li političari pošteni ili ne ako to nema utjecaja na ljude kojima vladaju? Oni i kad govore istinu lažu, i obrnuto. Zašto bi svakodnevni, obični građani brinuli jesu li njihovi vladari iskreni? Laži ionako samo utječu na javno mnijenje kada se otkriju. I tada prekasno za bilo kakvu odgovornost!"

Mogli bismo navesti još niz drugih mudrih misli i razmišljanja o fenomenu post-istine, čak se vratiti daleko u prošlost, do, recimo, Aristotela i njegove glasovite Metafizike i ondje potražiti korijene postistine. Valja spomenuti i riječi Hannah Arendt: "Nikada se nije posumnjalo da su istina i politika u prilično lošim međusobnim odnosima i, koliko je meni poznato, nikada se istinoljublje nije ubrajalo u političke vrline", spomenuti i F. Nietzschea ("Istina je božanska"), obvezno i Machiavellija (u 18. poglavlju Vladara navodi: "Opće je poznato da je za svaku pohvalu vladar od riječi, koji živi pošteno, ne služi se lukavstvom. No iz iskustva znamo da su u današnje vrijeme velika djela učinili vladari koji nisu vodili mnogo računa o datoj riječi, koji su vješto znali obmanjivati ljude i koji su, napokon, pobjeđivali one koji su se pouzdavali u njihovu časnost"), te završiti s Ralphom Keyesom, koji u svom ključnom, programatskom djelu The Post-Truth Era (2004.), između ostalog, navodi i ovu rečenicu: "Iako je oduvijek bilo lažljivaca, laži su se obično govorile s oklijevanjem, trunkom tjeskobe, malo krivnje, malo srama, barem malo stidljivosti. Sada, pametni ljudi kakvi jesmo, smislili smo razloge za petljanje s istinom kako bismo mogli prikrivati bez krivnje. Ja to zovem post-istinom. Živimo u eri post-istine." Sve te primjere navodi u svom tekstu i dr. sc. Franjo Mijatović.

Nakon ovakvih, uglavnom teorijskih referenci, red je da cijelu priču o postistini lociramo u vrijeme sadašnje, u širi kontekst ovodobnih izazova, u kojima i postistina poprima nova značenja, između ostalog, i kroz "sestrinske" pojmove kakvi su "alternativne činjenice", "informacijski poremećaj", "lažne vijesti i dezinformacije", "infodemija" i sl. Kad sve to povežemo s golemim utjecajem koji imaju mediji u populizmom i polarizacijom prožetom društvu (društvima), napose u kontekstu digitalnog globalno umreženog svijeta u kakvom živimo, radimo, zabavljamo se, brinemo se za budućnost i na kraju umiremo, ukupna percepcija takve stvarnosti sve je samo ne jednostavna i jednoznačna, naprotiv, postaje sve kompleksnija i višeznačnija kako se približavamo kraju trećeg desetljeća 21. stoljeća. Ta neizbježnost značaja i značenja nametnute postistine našeg vremena u bliskom je odnosu s također jednim fenomenom koji se može razumijevati upravo unutar svega što nudi i što znači postistina, ali mu se može s punim pravom dodati višu razinu tumačenja. Radi se o relativizaciji kao fenomenu koji je također danas nešto poput trendovske svakodnevice, bilo da se relativiziraju uobičajene negativnosti u društvu (korupcija, recimo), prije nekoliko godina opasnost od pandemije COVID-a, nasilje u obitelji, kriminal svake vrste, ovodobni sukobi i ratovi, klimatske promjene, sve do relativiziranja notornog poklika ZDS, zbog kojeg jednima odmah pada mrak na oči, a drugima zatrepere domoljubni osjećaji.

Sve ili većina svega svodi se uglavnom na konstataciju da o postistini ne bi ni bilo tolikih rasprava da mediji neprestano ne naglašavaju konotacije vezane uz taj pojam, da se postistina nije etablirala kao stalna kulisa u kojoj se i demokracija čini kao iluzija sastavljena od mitova i zabluda. Zvuči možda grubo, ali ako bolje razmislite, vjerojatno se s tim navodima i sami možete složiti. Jer kako drukčije objasniti primjer koji nije hrvatski, nego američki i svjetski - show koji je nametnuo Donald Trump! Njegov MAGA poklik nije doduše nimalo sličan pozdravu ZDS, ali ih "vežu" dvije temeljne osnove - i jedan i drugi, dakle i ZDS i MAGA, proistječu iz populističkog i demagoškog bazena komunikacijske obmane koja izokreće jedno značenje dajući mu drugo, prošlost vraća u sadašnjost (Trump od Reagana preuzima MAGA parolu) i, što je najzanimljivije - relativizaciju legalizira i legitimizira kao ovodobnu paradigmu masovne pripadnosti populizmu za dnevnu uporabu.

Drugim riječima, u vremenima postistine, u kakvima živimo posljednjih godina, uključujući i složene međunarodne odnose, novi geopolitički i ekonomski poredak, aktualne sukobe i ratove (Ukrajina, Gaza) i evidentnu premda podcijenjenu (od Trumpa, dakako) opasnost od klimatskih promjena i migracija (EU se s tim i dalje teško nosi), gotovo da se najopasnijim aspektom čini upravo taj faktor relativizacije svega i svačega. Relativizacije i onoga što je posve bezazleno i uklopljeno u hedonističko društvo zabave i masovne popularne kulture, kao i onoga što je daleko veći društveni, pa i sigurnosni, izazov za demokraciju općenito, pravne i zakonske dosege suvremenih parlamentarnih sustava.

Drugim riječima, svjesno ili nesvjesno (psihologija bi tu imala što reći!) potenciran i promoviran "koncept" postistine, medijski pokretan lažnim vijestima, dezinfoirmacijama, kojekakvim alternativnim istinama i teorijama urote, upravo je onaj aspekt šire i dublje ugroze i samih osnova, temelja zapadnjačkih društava. Za razliku od totalitarističkih opcija na vlasti, poput one Vladimira Putina, gdje je postistina odavno postala "nova istina", makoliko bila lažna. Optimisti će kazati da tomu mora doći kraj, da se čak i u doba pristranosti i skepticizma činjenice o stvarnosti ne mogu dugo poricati, a pesimisti će zaključiti da svaki kraj uvijek ostavlja neki mračni trag iz prošlosti i za neku svjetliju budućnost. Zlokobna rečenica Josepha Goebbelsa da "tisuću puta ponovljena laž postaje istina", nažalost, i danas odzvanja poput alarma za zdrav razum prije nego bezumlje posve preuzme dominaciju u novom svjetskom poretku.

OPASNO KOCKANJE

Za Noama Chomskog postistina nije fenomen koji se isključivo odnosi na politiku, nego i na ekonomiju, psihologiju i svakodnevni način života, prožet neuvjerljivom stvarnošću. - To što ljudi lažu, a politika koristi propagandu za postizanje svojih ciljeva, nije ništa novo. Međutim, kada je riječ o društvu post-istine potrebno je reći da se pod istinom misli na nešto drugo, mnogo kompleksnije. Riječ je o okruženju u kojem ideologija prevladava nad stvarnošću, pri čemu je istina malo ili uopće nije bitna. To znači da je uzaludan trud onih koji žele uvjeriti građane, na temelju provjerenih istina i činjenica, da je netko kriv za posljedice korupcije, ekonomskog neuspjeha, kriminala i sl., sve dok većina više vjeruje u priču nego u činjenice. No, predugo kockanje s istinom može biti opasno i pogubno. U takvim okolnostima, teško je polemizirati i demantirati onoga koji iznosi laži ili poluistine ukoliko ima podršku većine - zapisao je Drago Kraljević, bivši veleposlanik, dobitnik visokih hrvatskih, talijanskih i drugih odličja, prije nekoliko godina u svom komentaru naslovljenom "Život u svijetu post-istine". Usput rečeno, Kraljević je autor važne knjige "Revizija zla: Uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji".

Sve u svemu, dok filozof i teolog dr. sc. Josip Sabol upozorava da je relativizam rak-rana današnje civilizacije, da je otrovno sprječavanje svakog moralnog i duhovnog napretka, dr. sc. Jure Vujić, hrvatsko-francuski pravnik, politolog i esejist, ovako zbori: "Opasnost post-istine ne proizlazi iz laži i lažnih vijesti, nego iz ravnodušnosti prema ontološkoj dihotomiji između laži i istine, gdje su ti pojmovi podvrgnuti procesima nivelacije i relativizacije."