Prije dvije godine prof. dr. sc. Pavle Mijović s Katedre filozofije Univerziteta u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet, objavio je intrigantan rad "Geneza post-istine, politika i znanost". Zamolili smo prof. Mijovića da nam ponovi najvažnije aspekte tog svog rada, aktualnog i danas, kad se o postistini priča još i više nego prije, kao da pojam "postistina" poprima gotovo trendovske konotacije...?

Ustupljeno

- Danas se filozofija najčešće stavlja u kontekst marginalnih i društveno nebitnih znanosti. Ponekad smatram da trebamo testirati te tvrdnje i pokušati filozofski pristupiti nekom teoretski zanimljivom i društveno važnom fenomenu, poput postistine. Na tragu Sloterdijkove ideje o marginalnosti filozofije, željeli smo pristupiti fenomenu postistine ne iz privilegirane ili apsolutističke perspektive, već na način da ponudimo jedan mogući model razumijevanja suvremenog trenutka.

Ako promatramo suvremene znakove vremena, ono što krasi i obilježava našu svakodnevnicu, lagano uočavamo mnoge kontradikcije, mentalne, egzistencijalne i društvene, koje često ostaju nerješive: živimo u informacijskom dobu u kojemu je prosječnom čovjeku dostupna ekstremno velika količina informacija koje često nismo u stanju procesirati i obraditi na adekvatan način. Informacijama i podacima pristupamo pomalo frenetično: na društvenim mrežama lajkamo, scrollamo, dijelimo ih i komentiramo najčešće na jedan posve subjektivan način - ponekad površan, ponekad zabavan, često banalan - koji je često pasivan i konzumeristički, lišen kritičkog pristupa i refleksije.

Informacije su oduvijek imale funkciju da nas oblikuju (lat. informare: oblikovati), a danas, pomalo paradoksalno, u svijetu iznimne dostupnosti informacija dogodio se suprotan fenomen: informacije su počele generirati pretjeranu skepsu. Suvremeni čovjek otežano uspijeva staviti sve informacije do kojih lagano dođe u neku smislenu i povezanu cjelinu. Informacije nam izazivaju svojevrsnu podvojenost između teoretskog i praktičnog intelekta te našeg osobnog i društvenog postojanja.

Ako smo nekada potpuno vjerovali znanstvenim dostignućima, medicini, primjerice cjepivima, sada se razvio suprotstavljeni spoznajni moment, koji je možda manje filozofski bitan, ali je u smislu praktičnih pa i društvenih posljedica važan. Iako je svaka skepsa i više nego nužna, gotovo u svakoj sferi života, mnoge suvremene varijacije na temu skepse su galvanizirane i pretjerane. Nekadašnju pomalo krutu objektivnu spoznaju zamijenilo je mnoštvo subjektivnih spoznajnih opcija, koje su intencionalno dodatno pojačane. Kada sam ove bazične uvide stavio u neku, nazovimo je, filozofsku jednadžbu, tema geneza postistine, te analiza skepse u znanosti, a poslije u politički svijet - nametnula mi se kao zanimljiva istraživačka tema, suvremena, možda i prezasićena svakodnevnim iskustvom, ali upravo zato i filozofski izazovna.

Što je zapravo postistina, kakva bi bila relevantna definicija tog pojma koji je odlukom Oksfordskog rječnika proglašen za riječ 2016. godine? Pojam "postistina" često se u javnom diskursu povezuje s pojmovima kakvi su "informacijski poremećaj", "lažne vijesti i dezinformacije", "infodemija", "postmoderni relativizam "... Vaš komentar?

- Sam termin postistina ulazi u javnu sferu tek 2016. kada postaje riječ godine, a zabilježen je još od 1992. Relativno recentno sama kovanica postistina postaje viralna, Dijelom zato što je poprilično zvučna, a dijelom što dobro opisuje suvremene spoznajne i društvene dinamike. Sam prefiks -post prisutan je i u označavanju drugih fenomena, a kada je vezan uz istinu, naglašava kako se njezino značenje u našoj suvremenosti radikalno promijenilo. Ako su nas nekada činjenice objektivnijeg reda oblikovale, sada je primat na emocionalnom naboju, osjećajima, osobnim vjerovanjima. I emocije i razni varijeteti naših osobnih uvjerenja su neraskidivi dio svakoga od nas, i nužan su pratitelj našeg spoznajnog puta, ali, ako su prenaglašene - intenzitet shvaćanja pratitelj je suvremenog čovjeka - često generiraju iskrivljene, ekskluzivističke i distorzirane poglede na svijet. Dovode od selektivnog pogleda na svijet koji je u cijelosti prilagođen našim bazičnim osobnim postavkama - neki će teoretičari to nazvati poluobrazovanim pristupom istini. Također ovakve postavke lagano mogu generirati ekstremnije poglede na raznu stvarnost koja nas okružuje. Teorije urote bujaju i radikaliziraju naše spoznajne modele, što otežava mnoge društvene interakcije. Neki će ovakvu spoznajnu fenomenologiju okarakterizirati kao oblik informacijskih poremećaja kroz koji se oblikuje konkretan čovjek, a onda i širi društveni i politički kontekst.

Ako promatramo razne društvene fenomene, posebice one političkog tipa, koje zrcale čitavu javnu sferu, a koji su prenaglašeni, instrumentalni, selektivni, često vulgarni i lišeni univerzalizma, onda se ne čini pretjeranim konstatirati kako u kontekstu postistine živimo jednu konstantnu društvenu krizu.

Kad se sve uzme u obzir, kojim se sve strahovima hrani, da se tako izrazim, postistina u sadašnjim vremenima? Je li to strah od povratka fašizma i nacizma, od povratka komunizma, općenito totalitarizama u starim/novim formama? Ili je pretjerano na taj način percipirati postistinu danas?

- Talijanski filozof Giorgio Agamben napisao je kako su suvremenici rijetki. Mislio je kako se velik dio akademskih, a i običnih građana, opsesivno fokusira ili na prošlost ili su pak skloni posvetiti se futurističkim temama. Posebice je u društvenim dinamikama lagano uočiti opsesiju prošlošću, koju promatramo iz suvremenih kategorija, najčešće političkih, ili pak strah od budućnosti. U javnoj sferi gotovo da dominiraju apokaliptične teme, strah od budućih i neizbježnih katastrofa, ratova, gladi, ruiniranih egzistencija i sličnoga. Suvremene teme, one konkretne, koje nas ponajviše i dodiruju, a koje su vezane uz normalnu i sigurnu egzistenciju, fer šanse u društvu, otvorenu ekonomiju uz nužne socijalne amortizere, manje su prisutne u javnoj sferi. Čini se da prosječnog građanina ponajviše zanimaju kulturni ratovi, ideološke borbe, agonistički pluralizam, a manje teme, kolokvijalno nazvane, životne, poput kvalitete javne sfere, obrazovanja, zdravstva, sporta i kulture. Politike, one stranačke posebno, naprosto se prilagođavaju željama građana te oblikuju vlastiti diskurs i pripadajuću praksu u odnosu prema tome. Suvremene strahove s kojima se čovjek suočava, politike dodatno potenciraju, umjesto da vlastitim institucionalnim djelovanjem razvijaju kvalitetne društvene modele koji prosječnom čovjeku olakšavaju život na raznim poljima. Tako da fluidni strahovi, koji nisu toliko realnog tipa, već onog misaonog, utječu na oblikovanje javne sfere.

Umberto Eco dobro je napisao u svom manjem radu naslovljenom "Povratak vječnog fašizma" kako se fašizam - a možemo to proširiti na gotovo sve povijesne fenomene - nikada neće vratiti u istom obliku u kojem je nastao i postojao. Ali poneki od elemenata zasigurno se vraća na javnu scenu, periodično, i u nekim novim oblicima, koje većina ljudi, čak i da ih sretne na ulici, ne bi uspjela prepoznati.

Postistina se često povezuje s još dva pojma - populizmom i polarizacijom u društvu. Kako to objašnjavate? U kojoj je mjeri postistina u širem i dubljem smislu opasnost za demokraciju, stabilnost društva, obrambene mehanizme koje su zajednice izgradile kako bi zaštitile demokraciju od napada proizvoljne moći...?

- Postistina otežava mnoge fenomene u društvu: dovodi do fragmentacije i erozije povjerenja, lagano preraste u politiku manipulacije i straha. Zatim slabeći znanost i obrazovanje otežava racionalne i argumentirane rasprave te se gotovo svaki diskurs svodi na sukob emocija i stavova. Ako promatramo javnu sferu kroz kvalitetu rasprava, političkih, društvenih i ostalih, čini se da dominira ne racionalni diskurs, već banalna polarizacija, konfrontacija i agonistički pluralizam.

Mladi, odrastajući u takvim društvenim dinamikama, svjedoče da je svako znanje, teorijsko ili praktično, devalvirano, a da je društvena sfera poprilično erodirala. Šalje im se poruka da znanje koje im se kroz obrazovanje nameće kao prijeka potreba, nema veću vrijednost od mišljenja. To generira skepsu i širu sumnju u smisao našeg društvenog postojanja, a nerijetko generira i demografske egzoduse.

Što nakon postistine? Ili da pitanje postavimo ovako: Koliko u dominaciji postistine relativiziranje negativnosti postaje svakodnevica u kojoj se i demokracija čini kao iluzija sastavljena od mitova i zabluda? J. Ratzinger/papa Benedikt XVI. govorio je o "diktaturi relativitzma"...

- Kontekst postistina, uz već spomenute izazove, istovremeno je prilika da radimo na sebi i na svijetu koji nas okružuje. Prilika je to da, razvijajući kritičko mišljenje kroz obrazovanje i vlastitu izgradnju, mnogim bolnim i neuralgičnim aspektima vlastite egzistencije i one društvene dajemo bolji smisao. Prilika je to da različite individualne i društvene pozicije koje su često u suprotstavljenom odnosu pokušavamo staviti u smisleni i pacifistički okvir. Jedan ovakav izlazak iz zone komfora može nam omogućiti da purificiramo vlastito sjećanje, ono koje je naše osobno ili vezano uz naše razne kolektivne odrednice te da razvijemo aktivniji i humaniji odnos prema svijetu u kojemu živimo.