Jesmo li danas medijski pismeniji nego jučer, podrazumjeva li medijska pismenost i određenu, višu razinu informatičke pismenosti, pitanja su koja se također mogu elaborirati u širem kontekstu postistine.

O medijskoj pismenost jučer, danas i sutra razgovarali smo s dr. sc. Nadom Zgrabljić Rotar, redovitom profesoricom u mirovini i autoricom knjige "Uvod u medije i medijsku pismenost".

- Nismo puno medijski pismeniji nego što smo bili prije, ali se o važnosti medijske pismenosti puno više priča nego prije jer mediji udaraju sa svih strana, sve je jasnije da oni pobjeđuju, a čovjek gubi. U digitalnom svijetu ima sve više i više medija, izbezumljeni smo u navali svakojakih suvišnih i beskorisnih, ali i lažnih medijskih poruka i informacija.

Andrea Mulder/Photo Art

Za pristup digitalnim medijima potrebna je informatička pismenost. Ali informatička pismenost i medijska pismenost dvije su vrste pismenosti. Informatička pismenost je znanje o tome kako se koristiti nekim uređajem ili digitalnim medijem, tehničko znanje za pristup nekom mediju. Primjerice, potrebno je kako bi korisnici mogli čitati informativne portale. Bez informatičke pismenosti ne bi mogli pristupiti digitalnim medijima. Ni sudjelovati u javnoj komunikaciji i javnoj raspravi komentarima, prilozima i slično. Ali to je samo jedan od uvjeta. Definicija medijske pismenosti koju je još 80-ih dao UNESCO glasi: "MP je sposobnost PRISTUPA, analize, vrednovanja i slanja medijskih poruka."

Informatičko znanje, koje imaju sve mlađe generacije, tek je mogućnost za medijsko opismenjavanje, kojim korisnik dobiva alate za razumijevanje medijskih sadržaja. ANALIZU tih medija, programa, poruka. To će pomoći da korisnik analizira koji se sve informativni portali nude, po čemu se razlikuju, tko ih je pokrenuo, zašto i slično. Zatim može VREDNOVATI, tj. izabrati koji je bolji, koji je tekst bolji, tema, općenito društveno vrjedniji. Medijska pismenost je i stjecanje kompetencija za aktivno sudjelovanje u medijima.

TEORIJA I PRAKSA

Možemo to malo proširiti pitanjem što u svojim temeljima zapravo obuhvaća i što označava pojam medijske pismenosti? Drugim riječima, kako se definira medijska pismenost? Puno ste toga objasnili u svojoj izvrsnoj knjizi "Uvod u medije i medijsku pismenost", pa da ponovimo gradivo...

- Medijska pismenost je znanje koje treba djeci već od vrtića, ali i odraslima. UNESCO je još 70-ih godina prošlog stoljeća poticao škole da uvedu medijsku pismenost u školske kurikule. Moja prva knjiga "Život s medijima" bila je vrlo korisno štivo nastavnicima i odgojiteljima, s preporukom Ministarstva znanosti i obrazovanja. U knjizi sam bila koautor, a glavna autorica bila je profesorica Manca Košir sa Sveučilišta u Ljubljani. U knjizi su njezine najvažnije, lijepe i pametne misli o medijima, djeci u svijetu medija, ulozi odraslih i upozorenjima na posljedice ignoriranja potrebe medijskog opismenjavanja djece. Tom knjigom smo profesorica Košir i ja pod njezinim mentorstvom naglasile i otvorile tu temu u Hrvatskoj. Previše nasilja u medijima, reklame kojima se manipulira malom djecom, stereotipovi kao poluistine ili neistine, sve to i još mnogo toga medijskim opismenjavanjem djeca bi razumjela. Problem je definiran, prihvaćen u javnosti, u znanosti i u pedagoškim krugovima, ali u naše škole kao predmet nije uveden. U Sloveniji jest, kao i u brojnim drugim zemljama. Medijsku pismenost sam predavala na sveučilištu studentima, kao i profesori komunikologije Danijel Labaš, Lana Ciboci, Igor Kanižaj...

Može li i na koji način medijska pismenosti biti oružje u hibridnom ratu protiv lažnih vijesti i dezinformacija? S tim u vezi - koje su prednosti i nedostatci medijske pismenosti u borbi protiv lažnih vijesti i dezinformacija?

- UNESCO-ov koncept medijske pismenosti, koji sam opisala, nastao je 70-ih godina prošlog stoljeća. Na prijelazu u novo stoljeće i s pojavom digitalnih medija to više nije bilo dovoljno jer se medijska sfera bitno promijenila. Uz analogne, internet je donio i digitalne medije i uz to društvene mreže. U javnom prostoru je sad mogao sudjelovati svatko, na društvenim mrežama su se mogli i mogu se objavljivati svi sadržaji čiju istinitost i namjeru više nitko ne provjerava, nitko za njih uglavnom ne odgovara. Komunikacija je demokratizirana, "svatko u javnu arenu", očekivalo se mnogo u pozitivnom smislu, ali etika komuniciranja i ekologija platile su danak tome. Javni komunikacijski prostor preplavile su dezinformacije. To su lažne informacije kojima je cilj obmanuti javnost, a objavljuju se sa svrhom da nekome koriste ili štete. Njihov lažni sadržaj moguće je provjeriti i dokazati, u tom smislu su osim institucija i profesionalnih zajednica zainteresirani, bar bi trebali biti, i obični građani, koji u tu svrhu trebaju medijsku pismenost. Jer s dezinformacijama život postaje nesiguran, društveni život kaotičan, a i sloboda ugrožena. Dezinformacije su postale prijetnja svakodnevnom životu, prijetnja politici, prijetnja zdravlju, pa i životu.

Europska komisija postavila je u fokus svoga interesa medijsko obrazovanje građana Europe za "zdravu demokraciju". Medijska pismenost trebala bi biti građanima alat za snalaženje u vremenu medija, razlikovanje profesionalnih medija od društvenih mreža, kao i za dekonstrukciju informacija, vijesti i svih medijskih sadržaja.

Razmjeri lažnih vijesti i dezinformacija toliki su da se borba protiv toga postavlja kao prioritet medijske pismenosti. Usto, borba na tržištu medijskih usluga mora se regulirati zakonima, a Europska komisija, Europski parlament i druge europske institucije uz zakone smatraju i koregulaciju i samoregulaciju u medijskoj industriju važnim dijelom te borbe. Uza sve to, posebno je važno jačati novinarstvo kao profesiju, jačati slobodu i neovisnost medija, a borbom protiv lažnih vijesti i dezinformacija jačati borbu protiv govora mržnje, nesnošljivosti i radikalizma.

Posvećuje li se u Hrvatskoj medijskoj pismenosti dovoljno pažnje u okviru službenih obrazovnih kurikula? Usto, jesu li i u kolikoj mjeri važnost i značenje medijske pismenosti prepoznati u drugim segmentima društva?

- Zaostajemo. Jako zaostajemo. Zakone Europske komisije o tržištu medija implementiramo mehanički i bez javne rasprave. Javni diskurs i mediji bave se kampanjski i prigodničarski, obrazovni sustav gotovo nimalo, civilno društvo ne puno više. Medijska pismenost ne zanima nikoga. Naše javne politike nemaju volje ni za što. Preplavljeni smo lažnim vijestima, dezinformacijama, misinformacijama, i svim drugim oblicima neekološkog komuniciranja u javnom prostoru. U tome odrastaju naše nove generacije. Ima dobrih primjera u svijetu, ali nema tko preuzeti i primijeniti i u nas bolje obrazovanje građana za medije i bolji nadzor medijske ekologije i medijskog kaosa.

SVIJEST I ZAKONI

Može li se danas uopće razumijevati svijet bez medijske pismenosti? Ili da pitanje postavimo ovako: Može li se zakjljučiti da je sposobnost "čitanja" medijskih poruka i njihova značenja od ključne važnosti za razumijevanje svijeta oko sebe, o kojem u savremeno doba najviše saznajemo upravo iz medija? Vaš završni komentar?

- Skeptična sam i pesimistična, ispričavam se zbog toga. Ne vjerujem de je moguće "čitati smisleno medijske poruke". Mediji su uvijek bili sredstvo manipulacije, pa je medijska pismenost mogla biti koristan alat za dekonstrukciju poruka, žanrova i programa. Medijsko tržište je, međutim, danas bojno polje na kojem se vodi nekontrolirana borba za ostvarenje jakih interesa ideoloških i političkih, ekonomskih i drugih. Mediji odavno više ne rade za građane, za javnost koja želi točnu informaciju. Svi smo postali tržište za podivljalu oglašivačku industriju. Njezina je snaga opasna jer počiva na ekonomskoj logici, reklame su zagospodarile i u komercijalnim medijima, i na javnoj televiziji, i na internetu. Medijska pismenost može dekonstruirati reklamu kao žanr, ali za regulaciju tog programskog segmenta treba zakon. Oglašavanje na internetu dovodi u pitanje smisao i funkciju interneta. Društvene mreže također imaju zastrašujuću moć. Ljudi svih profila, uključujući i najgore psihopate i opasne zlonamjerne umobolnike, produciraju sadržaje. Politička manipulacija i hibridni ratovi dezinformacijama dio su našeg okruženja, naša su svakodnevica.

Da bi se razotkrile dezinformacije, medijska pismenost mora postojati kao svijest o snazi medija, ali potrebni su zakoni, institucije, obrazovanje, jasna pravila. Naš obrazovni sustav nikada nije imao, a ni sada nema zanimanja za medijski pismenu djecu i građane. Pojedinačno za sebe možemo razvijati medijsku pismenost da bismo bolje razumjeli medijsko okruženje u kojem živimo, ali uz oprez i duboko nepovjerenje prema informacijama i "znanju" koje dobivamo iz medija.