U suvremeno doba jedno od ključnih pitanja postaje uloga istine u javnom prostoru i diskursu. Iako je potraga za istinom oduvijek bila središnji ideal filozofije i znanosti te temelj za izgradnju demokratskih institucija, današnje informacijsko okruženje - obilježeno brzim protokom podataka, društvenim mrežama i novim komunikacijskim tehnologijama - dovelo je do toga da se sve češće govori o "krizi istine". U tom kontekstu sve se češće upotrebljava termin "postistina", kojim se nastoji opisati stanje u kojem su tradicionalne vrijednosti i epistemičke vrline - poput intelektualnog poštenja, integriteta i razlikovanja činjenica od fikcija - dovedene u pitanje, kaže izv. prof. dr. sc. Marko Jurjako s Odsjeka za filozofiju i Katedre za kognitivne znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, te u nastavku svog priloga piše:

Ustupljeno

- Prema nekim izvorima, termin "postistina" u javni diskurs ulazi tekstom Stevea Tesicha, američkog scenarista i pisca srpskog podrijetla, objavljenim 1992. u časopisu The Nation, u kojem je komentirao političku klimu nakon afere Iran-Contras i Prvog zaljevskog rata. Tesich je tvrdio da američka javnost više nije spremna suočiti se s neugodnim istinama o vlastitoj vladi, nego je, naprotiv, dobrovoljno odlučila živjeti u svijetu "postistine", u kojem je udobnije prihvatiti službene narative nego suočiti se s bolnim činjenicama. Kao primjer se uzima nemoralno djelovanje i nekonzistentne politike različitih američkih vlada. Primjerice, u aferi Iran-Contras, unatoč službenom embargu na izvoz oružja Iranu, otkriveno je da je Reaganova administracija 1980-ih ilegalno trgovala s tom državom i zaradom se koristila za financiranje kontrarevolucionarnih snaga, tzv. Contras, u Nikaragvi. Ipak, umjesto da tu praksu shvate kao ozbiljno ugrožavanje demokratskih načela i vladavine prava, mnogi građani su je spremno potisnuli i nastavili vjerovati u legitimnost političkog vodstva. Za Tesicha je to značilo indiferentnost građana prema istini - spremnost da se odustane od razlikovanja činjenica i fikcija kad god to postane nelagodno ili zahtjevno.

NOVA ZNAČENJA

U novije doba termin "postistina" često se koristi u nešto promijenjenom značenju, koje upućuje na tendenciju da ljudi istinitost tvrdnji prosuđuju ponajprije prema tome koliko se one uklapaju u njihove pretkoncepcije, koje su pak utemeljene i oblikovane emocionalnim stavovima, kognitivnim pristranostima, grupnim identitetima i slično, a manje prema uvjerljivim razlozima i argumentima. U tom smislu, "postistina" ne označava novi fenomen - povijest ljudske vrste obilježena je time da su emocije često važniji, ako ne i primarni, pokretač djelovanja i razmišljanja, a racionalni argumenti nerijetko su tek post-hoc racionalizacije. No razlika je u tome što se s razvojem novih komunikacijskih tehnologija, posebno društvenih mreža, "postistina" u suvremenom kontekstu pojavljuje s dosad neviđenom snagom i brzinom širenja.

S tim je blisko povezan i pojam "fake news" - lažne vijesti i dezinformacije. Digitalne tehnologije omogućile su gotovo potpunu demokratizaciju proizvodnje i širenja informacija. Svakodnevno svatko može kreirati vijest ili komentar, koji u trenu dopire do stotina tisuća ljudi a da pritom nitko ne provjerava ili nije u stanju provjeriti njegovu istinitost. Takvi sadržaji, često oblikovani tako da izazivaju emocije poput bijesa, straha ili ogorčenja, lako nalaze publiku u određenim društvenim skupinama i šire se brže od provjerenih vijesti. Rezultat je svojevrsna "informacijska buka", u kojoj pojedincu postaje teško razlučiti što je pouzdano ili istinito, a što manipulacija.

Širenje lažnih vijesti, a time i fenomen "postistine", povezuje se s rastom populizma i društvene polarizacije. To nije slučajno. Kada se argumenti zamjenjuju emocijama, a složene činjenice pojednostavljenim narativima, populistički vođe dobivaju moć mobilizirati mase jednostavnim porukama koje odjekuju u ljudi, bez obzira na njihovu utemeljenost. Takvo okruženje pogoduje polarizaciji jer ljude okuplja u "informacijske balone" unutar kojih samo cirkuliraju poruke koje potvrđuju njihove već postojeće stavove. Posljedica može biti duboka fragmentacija društva i erozija zajedničkog prostora rasprave, što je ozbiljan rizik za demokratske institucije.

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci bavimo se tim problemima kroz nekoliko projekata, uključujući i jedan projekt Hrvatske zaklade za znanost posvećen epistemološkim i etičkim aspektima novih digitalnih tehnologija i njihovu utjecaju na demokratske procese.

Zanimljivo je da u najnovije doba za neke autore "postistina" ne znači samo indiferentnost prema razlikovanju istine i laži ili nemogućnosti takvog razlikovanja nego i nešto dodatno poput osjećaja nesigurnosti i tjeskobe oko toga što je uopće istina. U svakodnevnom životu izloženi smo gomili kontradiktornih poruka - od članova obitelji i prijatelja na društvenim mrežama do tradicionalnih medija i institucija za koje smo nekad vjerovali da su legitimni izvori informacija. Kada u takvoj situaciji nestaje povjerenje u institucije i autoritete, ne dolazi nužno do ravnodušnosti, koja vodi nekritičkom prihvaćanju svega što nam je servirano od relevantnih autoriteta, kao što je tvrdio Tesich, nego upravo do suprotnog - razvoja anksioznosti, dezorijentacije i nesigurnosti oko toga što uopće vjerovati.

Ovdje dolazimo i do pitanja je li i koliko je pojam "postistina" koristan. S jedne strane, on doista pogađa duh vremena i pomaže nam imenovati nove obrasce komunikacije i javne percepcije. No, s druge strane, postoji opasnost da se njegovom uporabom nenamjerno normalizira stanje u kojem razlikovanje istine i laži prestaje biti važno. Ako prihvatimo da živimo u "doba postistine", time kao da impliciramo da su tradicionalne vrijednosti intelektualnog poštenja i traganja za istinom prevladane, a to otvara vrata opasnom relativizmu.

U tom smislu, slažem se s onima koji upozoravaju na opasnosti takve vrste epistemološke relativizacije, od analitičkih filozofa poput Paula Boghossiana do pokojnog pape Benedikta XVI. koji je govorio o "diktaturi relativizma". Ako i jesmo svjedoci svojevrsnog deskriptivnog relativizma, ako se doista čini da ljudi sve više biraju vlastite "istine", to ne znači da bismo trebali odustati od intersubjektivnog - normativnog - ideala istine, ni da to možemo stvarno postići. Naprotiv, intelektualni integritet zahtijeva da se odupremo tom trendu. To znači da i dalje trebamo vrednovati istinu, inzistirati na njezinim legitimnim načinima utvrđivanja i jačati institucije koje se time bave.

KOMBINACIJA RESURSA

S početkom novog vijeka znanosti postaju ključni institucionalni mehanizam za razlikovanje pouzdanog znanja od štetnih špekulacija. S obzirom na trendove "postistine", postaje važnije nego ikad prije promicati i održavati znanstvene načine produkcije znanja i opravdanog vjerovanja kao temelj za zdravi demokratski poredak i uređenje javnih institucija. Tu posebice treba istaknuti važnost društvenih i humanističkih znanosti, koje nas uče kako razumjeti društvene procese, kako tumačiti stvarnost i kako razviti pojmove koji nam pomažu održati demokratski razgovor. Samo kombinacija tih resursa - empirijske provjere, kritičkog razmišljanja i argumentativne rasprave te njezina kvalitetna implementacija u obrazovne sustave - može nam omogućiti da prevladamo stanje zbunjenosti i dezorijentacije koje se danas opisuje pojmom "postistina".

(Izv. prof. dr. sc. Marko Jurjako radi na Odsjeku za filozofiju i Katedri za kognitivne znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Trenutno je gostujući istraživač - Visiting Scholar - na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Cambridgeu, UK, te predsjednik Hrvatskog društva za analitičku filozofiju.)