Što bi zapravo bila "postistina" u kontekstu suvremene demokracije - pitali smo prof. dr. sc. Josipa Berdicu, redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Ustupljeno

- Baš u ovom kontekstu "postistina" označava trend kretanja demokracije i njezinih institucija. Na čemu se temelje demokratski standardi? Jedan je filozof rekao da je demokracija ozbiljno bolesna jer ona nema vlastitog sadržaja, ili bar ne onakav koji bi bio stvaran i ostvariv za dobrobit svih članova društva, što onda nadomješta procedurama koje opet ovise o uskom birokratskom krugu, često povezanom s onima koji imaju realnu moć i utjecaj u društvu. Budući da demokracija nema sadržaj, ona nema ni kriterija za odlučivanje o istinitosti i lažnosti onoga za što se narod s vremena na vrijeme izjašnjava na tzv. festivalima demokracije. No kakav je to "festival demokracije" kada nakon njega ostaje gorak okus da smo kao birači izigrani i realno nemoćni? Ono što je rečeno da će se učiniti, postaje opaka obmana za koju ćemo kroz medije slušati da je samo riječ o našem nerazumijevanju onih na vlasti. Ponekad imam osjećaj da nas "oni na vlasti" u punom smislu smatraju nesposobnima i neukima. I tu vidim na djelu jednu vrstu postistine.

Kako to mislite, možete li nam malo pojasniti, napose u političkom kontekstu...?

- Postistina se definira kao dominacija različitih emocionalnih okidača i osobnih uvjerenja nad objektivnim činjenicama. Imamo nerijetke situacije da će osoba glasovati za neku političku opciju, pa čak i političara, unatoč tome što je ona ili on osuđen za neko koruptivno ili kazneno djelo. Dakle, nije bitno "to", nego se vodim nekim svojim uvjerenjima i pružam sam sebi opravdanje zašto su oni to učinili ili, pak, ono klasično "pa to svi rade". U demokraciji, znamo, odlučuje većina i to je neupitno. Međutim, kao što je to već davno tematizirano, možemo se pitati - je li većina jamstvo da je nešto ili netko dobar ili kvalitetan. Legitimitet se u demokraciji stječe poštovanjem propisane procedure, pri čemu sadržaj uopće više nije bitan. Tu se, dakako, pitanje može i obrnuti! O kakvom sadržaju možemo uopće govoriti u šumi poluistina, medijskih manipulacija i digitalnih krivotvorina? To je jako važno pitanje za preživljavanje demokracije uopće! Kako se možemo kao građani kvalitetno informirati i naoružati potrebnim razumijevanjem da bismo mogli uopće odgovorno odlučivati? I u tom kontekstu zaista ogromnu ulogu ima sustav obrazovanja. Ako je taj sustav loš, onda će i njegovi "proizvodi" također biti loši. Ako ne naučimo samostalno i temeljito proučavati i istraživati unutar obrazovnog sustava, onda ćemo postati "demokratski mutanti", odnosno socijalna kreacija koja podnosi sve i svašta bez autorefleksije.

Često govorite o krizi obrazovanja... Ima li obrazovanje veze s postistinom?

- Itekako! Tijekom više od dvadeset godina, koliko predajem na Fakultetu mladim ljudima, uočavam jednu konstantu: mladi ljudi su znatiželjni i žele učiti, ali često puta nemaju od koga! I tu ne mislim samo na nas nastavnike nego i na društvo u cjelini. Iz godine u godinu ponavljam da nije važno što će čuti na predavanjima, nego da je puno važnije što će oni sami na tim predavanjima otkriti. Meni se čini da tijekom obrazovanja mladi ljudi često puta nauče jedino kako biti konformist, odnosno kako se prilagoditi ostatku društva. Pravi izazovi počinju tek kada moraju preuzeti odgovornost za ono što (ni)su učinili i kada moraju stati iza svojih prava i obveza. Njihovo je pravo na obrazovanje, no to pravo pretpostavlja i obvezu: da sami u njemu sudjeluju svojim trudom i radom. Znam često reći na početku semestra: sve vam mogu uzeti, ali jedino što vam ne mogu uzeti jest ono što nosite sa sobom - vaše znanje! I ako tu zakažemo - u obrazovnom sustavu - onda se ne trebate čuditi što na "festivalima demokracije" glavnu riječ često puta vode politički muljatori koji se, unatoč očitim ljudskim i profesionalnim manjkavostima, uspijevaju dokopati vlasti ili pak ostati na njoj.

Čime se ili kojim strahovima onda hrani postistina?

- Meni se čini da se postistina hrani strahom od znanja. Ako tvrdimo da je nešto istina, onda impliciramo da je nešto drugo neistina. Tek s postojanjem njezine negacije pojam istine ima smisla. "Ovo je istina" u odnosu na što? S druge strane, s pravom nas upozoravaju da je potraga za istinom suvišna, a zapravo i nemoguća s obzirom na to da u poplavi znanja kojoj smo danas izloženi ta vrsta redukcije više ne služi ničemu. Međutim, o poplavi kakvog znanja mi danas govorimo? Je li ovdje zaista riječ o znanju ili o pukoj informiranosti? Postistina uživa plodove neznanja, ili, točnije, dominantne nezainteresiranosti za znanje. Tko još želi znati? Čemu služi znanje? Što mi zapravo znamo? A tako često slušamo o "društvu znanja". Od nas se danas možda i očekuje da "znamo", ali plošno i jednostavno, bez onog suvišnog pitanja zašto. A zašto ne zašto? Zato što to pitanje pretpostavlja dubinu i zaustavljanje, pretpostavlja mukotrpnu "arheologiju znanja", od koje nas je iskreno strah. Znanje tako ostaje povlastica malog broja ljudi za koje rijetko tko čuje i želi čuti. Ljudi koji doista znaju nisu na cijeni. Danas se u društvu koje Vargas Llosa opisuje kao "civilizaciju spektakla" više cijeni klaunove i šarlatane nego ljude koji doista znaju. Emisije u kojima oni gostuju emitiraju se kasno u noć. Iz jednostavnog razloga - da ih što manji broj ljudi čuje. Iza grčkog pjesnika Arhiloha s otoka Para ostao nam je jedan zanimljiv fragment, na kojem piše: "Lisica zna mnoge stvari, ali jež zna jednu veliku." Na simboličnoj razini možemo e prisjetiti koliko smo puta na našim prometnicama vidjeli pregažene lisice, a koliko ježeve!? Mislim da to dovoljno govori o tome koliko naše "društvo znanja" zaista cijeni znanje, a zapravo preferira postistinu, poluistine, alternativne činjenice i slično.

Što nam onda ostaje nakon postistine?

- Postavio bih ovdje protupitanje: Koje je to "društvo istine"? Odnosno: Je li ikada postojalo društvo u kojem je istina bila u središtu? Dakle, nije naše društvo specifično po tome. Umberto Eco govori o "konstruiranju neprijatelja". Postistina ne smije biti naš "konstruirani neprijatelj" protiv kojeg nam se, kao, boriti. Mislim da je primarni zadatak onih koji doista znaju i koji istinski cijene znanje da ga dijele drugima, da u drugima pobuđuju želju za znanjem, da se sami ne boje tražiti više i bolje. Pri tome ne treba "bolovati" od velikih brojki, očekivati čuda ili se bojati neuspjeha. Postistina nam je svima izazov s kojim se trebamo nositi - znanjem.