Početkom kolovoza prisjetili smo se najvećeg zločina u povijesti ljudske vrste, bacanja američkih nuklearnih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, kada je izravno ubijeno i od radijacijske bolesti preminulo nekoliko stotina tisuća ljudi. Tom je prigodom neka Japanka poručila: "Pod krinkom mira naoružavamo Ukrajinu, da bismo pokrenuli još strašniji i veći rat."

Nekoliko dana nakon osamdesete obljetnice Hirošime i Nagasakija održan je sastanak na vrhu dviju nuklearnih sila, Rusije i SAD-a, čije su zvijezde bili predsjednici Donald Trump i Vladimir Putin. Pursuing Peace (Težnja za mirom), kako su nazvali samit, održan je u bazi Elmendorf-Richardson, u blizini Anchoragea, glavnog i najvećeg grada savezne države Alaske. Simbolično, ta je vojna baza prvotno imala ključnu ulogu u američkim vojnim operacijama protiv Japana, a poslije i SSSR-a, zbog čega je Lavrov prigodno i odjenuo bijelu majicu s crnim natpisom SSSR. Najjači simbolični dojam ipak je imalo Trumpovo provođenje Putina pet metara od nosova lovaca F-35 dok mu je iznad glave nadlijetao nuklearni strateški bombarder B-2. Tom je gestom američki predsjednik ponovio upozorenje koje je nakon operacije "Ponoćni čekić" verbalizirao američki senator Lindsey Graham pozivajući Moskvu da se prisjeti američkog bombardiranja Irana ako odluči ignorirati ultimatum predsjednika Trumpa o okončanju sukoba u Ukrajini. Te nesretne i nesređene države koja je za ovu garnituru američkih političara problem jer se zbog nje Rusija opet osjeća snažno, pa povlači poteze poput, recimo, odbacivanja moratorija na razmještanje raketa kratkog i srednjeg dometa. "Budući da se situacija razvija u smjeru stvarnog razmještanja američkih kopnenih projektila srednjeg i kratkog dometa u Europi i azijsko-pacifičkoj regiji, rusko ministarstvo vanjskih poslova konstatira da su nestali uvjeti za zadržavanje jednostranog moratorija na razmještaj sličnog oružja", navelo je u službenom priopćenju ministarstvo vanjskih poslova Rusije.

Podsjetimo, tranzicija prema "drugom nuklearnom dobu" službeno je počela 2002. američkim odbacivanjem Sporazuma o antibalističkim projektilima (ABMT) iz 1972. Početkom kolovoza 2019. slijedilo je Trumpovo povlačenje iz Sporazuma o uklanjanju nuklearnih projektila srednjeg i kratkog dometa (INF) iz 1987., koje je službeno opravdano ruskom prijetnjom, a zapravo je bilo uvod u širi strateški zaokret Washingtona prema "velikom natjecanju" s Kinom i razoružavanjem nuklearne Francuske, a time i Europe. Bijela kuća je tvrdila da bilateralni ugovor više nema smisla kad treći igrač raspolaže s nekoliko stotina IRBM‑ova.

Rusija je odgovorila simetrično, suspendirala je INF i ponudila moratorij pod uvjetom da SAD ne postavlja nove projektile u Europi. Taj je moratorij pet godina visio o tankoj niti i nakon povratka Trumpa na vlast Putin ga je poderao. Podsjetimo, Sporazum o nuklearnim projektilima srednjeg dometa (INF) kao znak dobre volje i prvi simbol završetka Hladnog rata krajem 1987. potpisali su tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan i sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov. Sporazum je obvezao SAD i SSSR da rastave sve svoje projektile srednjeg dometa (od 500 do 5500 km) te je Moskva trebala uništiti svoje projektile u Europi i u Aziji. Iako su obje strane kršile uvjete, INF je u Europi održavao privid mira tri desetljeća. SSSR je uništio 1846 sustava, a SAD njih 846. No rakete kraćeg dometa su ostale, kao i interkontinentalne (domet veći od 5500 km), koje su regulirane START sporazumom. Rusi uporno ističu da je bio usmeno dogovoren i tajni članak INF-a prema kojem su Amerikanci obećali Gorbačovu da neće postavljati antibalistički štit uEuropi.

PEXELS

BALISTIČKE ŠKARE

Bilo ili ne bilo istinito, Amerika i Rusija opravdale su izlazak iz INF-a svaka trima razlozima. Kao prvo Amerikanci su bili nezadovoljni ruskim rasporedom raketnih kompleksa Iskander-M, zbog čega se, prije rata u Ukrajini, istočno krilo NATO-a našlo u balističkim škarama. Iskanderi su namijenjeni uništavanju ciljeva na udaljenosti do 500 kilometara, uključujući zapovjedne punktove, čvorišta veza, zračne luke, radarske sustave itd. Drugi problem Amerikancima bila je hipersonična krstareća raketa sa scramjet pogonom Cirkons, kojom Rusi imaju potencijal razbiti američke štitove prije nego što obrana reagira. I pod tri, Amerikancima je bila neprihvatljiva upotreba interkontinentalne krstareće rakete RS-26 Rubezh. To je takozvana border raketa, kojoj domet za 300 km prelazi maksimalno dopuštenih 5500 km, pa bi ona trebala biti regulirana sporazumom START, a ne INF.

Rusi su pak Amerikancima zamjerali postavljanje antibalističkih sustava Aegis Ashore u Rumunjskoj (Deveselo) i u Poljskoj (Redžikovo). Od Amerikanaca se tražilo i odbacivanje superdronova s integriranim DEW oružjem (directed-energy weapon) te otpis Boeingove rakete srednjeg dometa Minuteman. Izneseno znači da je Europa opet pod američko-ruskom "opsadom" i da se sa sjetom prisjeća vremena kada su Ronald Reagan i Mihail Gorbačov sa smješkom potpisivali INF. Bilo je to vrijeme kad su svi mislili da će netko čarobnim štapićem povući nuklearne bojne glave i da će zapadnoeuropske države poput, recimo, Britanije, Francuske, Njemačke, Danske i Nizozemske, uz resurse srednje i istočne Europe, graditi prosperitetnu zajednicu bez straha od američko-ruskog potkusurivanja na njihovu teritoriju. Osim što je smanjio nuklearni arsenal, naivni su vjerovali da je INF i poruka da ni najdublje suparništvo ne mora nužno završiti totalnim uništenjem. Ta je lekcija nakon ukrajinskog slučaja zaboravljena i Europa sada blijedo promatra kako Amerikanci i Rusi svoj osuvremenjeni nuklearni potencijal testiraju u praksi na razne načine. Od čega su dva zbilja spektakularna. Prvi je rusko penetriranje balističke rakete Orešnik s kinetičkom glavom u podzemne etaže tvornice raketa Južmaš (PA Pivdenmash) u Dnjepropetrovsku, a druga je savršena akcija američkih strateških bombardera B2, koji su, nakon preleta preko dva oceana i većeg dijela svijeta, kirurški precizno kinetičke megabombe ubacili u duboka iranska nuklearna postrojenja.

NEKA TAJNA VEZA

Nakon svega nezaštićenim europskim političkim elitama, pupkovinom vezanim za klanove Biden, Obama, Clinton, koji su Trumpu godinama radili o glavi, nije preostalo ništa drugo nego da se nakon Putina i oni, predvođeni ponosnim "slugom naroda" Zelenskim, nacrtaju kod njega u Washingtonu. Moleći ga vjerojatno da im pripomogne u nastavku rata te da i jadnu Ukrajinu nekako ugura pod svoj obrambeni (nuklearni) kišobran. Taj kišobran, na primjer, čine osim gore spomenutih presretača u Poljskoj i Rumunjskoj i sporedni u Češkoj, Bugarskoj i Turskoj, koji su povezani s američkim raketnim razaračima i krstaricama te drugom zemaljskom, zračnom i svemirskom tehnikom.

Trump je ucviljene Europljane utješio obećanjem da bi neposlušnu Ukrajinu mogao zaštiti eventualno iz zraka, ali bez kopnenog angažmana. Za to će mu poslužiti, između ostaloga, vojna baza "Mihail Kogalnicean" u Konstanci, u jugoistočnoj Rumunjskoj, na obali Crnog mora, kao najveća NATO (američka) baza u Europi, koja po veličini nadmašuje čak američku vojnu bazu Ramstein u Njemačkoj. Gdje Amerikanci, prema raspoloživim podatcima, drže novu generaciju hipersoničnih sustava SM‑6 i taktičke balističke projektile dometa 2500 kilometara. SAD je u fazi premještaja dijela logistike i ljudskih resursa iz Ramsteina u Konstancu kako bi do kraja ojačao svoju nazočnot na Crnom moru, nad kojim je do rata u Ukrajini vojno dominirala Rusija.

Nasuprot rumunjskoj Konstanci, na Krimu su Rusi postavili obrambeni štit A2/AD (anti-access/area denial) s moćnim radarskim sustavima Voronjež. Slični štitovi nalaze se još dublje u Rusiji, nad Arktikom i Kalinjingradom, zbog čega su Švedska i Finska bile prisiljene ući u NATO. Pristupanje tih dviju zemalae NATO-u otežalo je Rusiji potencijalno odvajanje Baltika od ostatka Saveza i sprječavanje pretvaranja Baltičkog mora u ono što neki nazivaju NATO jezerom. Moskva je stoga prisiljena dodatno jačati ionako jak Kalinjingrad, gdje drži operativno-taktičke komplekse Iskander-M (modificirani Avangard). S pomoću tih sustava osim Baltika pokušavaju kontrolirati i Suwalki koridor, a sljedno tomu i europsku ravnicu. Standardni borbeni komplet Iskandera, prisjetimo se, čine dvije rakete koje mogu biti opremljene različitim tipovima konvencionalnih bojnih glava, ali i specijalnim tipom nuklearne bojne glave snage 50 kilotona. "Varšava i Berlin su u dometu ruskih raketa Iskander. Postoji oko 100 nuklearnih bojnih glava, možda i više. Sustavi su s razlogom nadograđeni, a njihov broj se s razlogom povećao", upozorio je poljski premijer Tusk. Znatna opasnost za zapadne podmornice i razarače u Baltičkom moru je i mornarička hiperzvučna krstareća raketa s nabojno-mlaznim motorom Cirkon, dometa 950 kilometara.

PEXELS

Daklem, Putinova objava da "uvjeti za unilateralni moratorij više ne postoje" nije bila tek reakcija na američko oružje, nego politička poruka da se Rusija više ne osjeća obveznom igrati prema pravilima koja drugi otvoreno krše. Rusija raspolaže arsenalom koji pokriva INF domet. To su, uz modernizirane Iskander‑M, bespilotni Lancet‑AD i novi hipersonični Orešnik. Najosjetljivije točke za Europu su Kalinjingrad, Bjelorusija, Krim i Arktički krug, gdje se militarizira Sjeverna morska ruta, o kojoj smo u više navrata pisali i o kojoj su pregovarali Trump i Putin na Aljasci.

OGRANIČENJE ŠTETE

Osim INF-a sljedeće se godine očekuje odbacivanje i START sporazuma. START je skraćenica od "Strategic Arms Reduction Treaty". To je sporazum o smanjivanju i ograničavanju strateškog ofenzivnog naoružanja poput raketa dugog dometa i nosača nuklearnih bojnih glava. START I inicirao je američki predsjednik Ronald Reagan u jeku Hladnog rata, a potpisali su ga 1991., pet mjeseci prije raspada Sovjetskog Saveza, Mihael Gorbačov i Reaganov nasljednik Bush. START I stupio je na snagu krajem 1994. godine. START II je zahtijevao deaktiviranje svih interkontinentalnih raketa s više bojnih glava, ali nikada nije zaživio. Da stvar bude zanimljivija, osim Bjelorusije i Kazahstana i Ukrajina se dodatnim protokolom obvezala na predaju svog nuklearnog oružja iz sovjetske ere. Sada se zbog toga ljute i daju izjave poput one ukrajinskog veleposlanika u Poljskoj Vasilija Bodnara, koji ovako zbori: "Ukrajinska je vojska naučila ubijati Ruse i NATO bi trebao primiti Kijev u svoje redove. Ukrajina je dodana vrijednost Savezu jer već vodi rat protiv Moskve."

Sve u svemu, dok su svi pogledi upereni u Ameriku i Rusiju, druge nuklearne sile nitko ništa i ne pita. Kinu se i ne pokušava uvući u ozbiljan dijalog, kao ni New Delhi, Tel Aviv, Pjongjang, Teheran, Islamabad, ali ni London i Pariz. Tako da potpuni raskid s INF sporazumom nije uzrok, nego simptom šireg sloma poretka koji je tri desetljeća jamčio minimalnu razinu predvidljivosti između nuklearnih sila. Ulazimo u doba u kojem se snaga mjeri brzinom hipersoničnih projektila, njihovim otkrivanjem i pravovremenim rušenjem, u svezi s čim nam je geopolitički stručnjak Branimir Vidmarović kazao:

- Europa opet postaje karta za igru supermoći, ali bez zaštite SAD-a, koji joj poručuje, ako želite da Ukrajina preživi, platite sami. To možemo tumačiti i kao dio šire Trumpove strategije povlačenja Amerike iz europskih sigurnosnih pitanja. Ovo je dio duboke strateške promjene koja traje već godinama. Trump se vodi logikom da je Amerika umorna od beskrajnih ratova i trošenja resursa na druge države. Njegova administracija jasno daje do znanja da se američki prioriteti mijenjaju. Fokus je na Pacifiku, Kini i domaćim pitanjima. Također, Trumpova politika nije "ljubav" prema Rusiji, nego hladna realpolitika.

Za njemačkog politologa Johannesa Varwicka pak "kontrola naoružanja izgleda kao relikt iz daleke prošlosti". On misli da su "osim konfrontacije između Moskve i Washingtona problem i rastuće tenzije s Kinom, koja do sada nije bila uključena ni u jedan sporazum u nuklearnom sektoru, osim u Ugovor o neširenju nuklearnog oružja". "Ako danas želite nešto postići u toj domeni", kaže Varwick, "prvo morate poboljšati početnu poziciju oko strateškog razoružanja. A to je moguće samo uz poboljšanje političkih odnosa u trokutu Washington - Moskva - Peking, što je, iz današnje perspektive, utopija. Sada se radi samo o ograničenju štete, a ne o velikim vizijama."

Pogotovo se to odnosi na Europu, za koju je bivši predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi nedavno u Riminiju konstatirao: "Godinama je Europska unija vjerovala da će joj gospodarska veličina, s 450 milijuna potrošača, sama po sebi donijeti geopolitičku moć i utjecaj u međunarodnim trgovinskim odnosima. Ova godina bit će zapamćena kao godina u kojoj je ta iluzija isparila."