Ako se pokušamo privremeno izvući iz stvarnosti u koju smo zapleteni kao članovi suvremenog društva, preplavit će nas užas sličan onome koji je doživio Blaise Pascal kada je postao svjestan bezgraničnog prostranstva svemira - kaže Dorotea Milas, mag. phil. et mag. rel., profesorica na Veleučilištu "Lavoslav Ružička" u Vukovaru i v. pred. na Sveučilištu Algebra Bernays, gdje predaje poslovnu i etiku odnosa s javnošću, te dodaje:

Ustupljeno

- Međutim, znatna je razlika u činjenici da je Pascal stajao kao stranac pred beskonačnošću čiji nije bio uzrok, stoga nije čudno da se krhko biće iz galaktičke provincije osjeća ugroženo kada se suoči s takvom silom. Ono što je zastrašujuće jest upravo to, osjećati se kao stranac i ugrožen svijetom koji je čovjek stvorio sam za sebe. Kako smo uopće došli do te točke?

Situacija u kojoj živimo mogla bi se promatrati kao reinverzija "obrnutog svijeta". Svijest naših suvremenika pretvara se u svijest koja uživa u iluziji i želi je širiti kroz sve aspekte života sve dok se ne uništi i posljednji tračak istine. Samo takav proces jamčio bi da iluzija, u svojoj kulminaciji, postaje jedina potvrđena stvarnost. U skladu s tim, proces koji se odvija pred našim očima više nije "napredak u svijesti o slobodi", nego napredak neslobode u nesvjesnosti o njoj i uživanje u toj kolektivnoj nesvjesnosti. U tom smislu, sasvim je prirodno da nas Debord upoznaje s Društvom spektakla, podsjećajući na Feuerbachovu dijagnozu vlastitog vremena, za koje je tvrdio da je to era u kojoj znak, kopija i spektakl zamjenjuju označeno, original i bit, što u konačnici dovodi do toga da nam istina stalno izmiče, jer je iluzija jedino s čime se susrećemo i pred čime se klanjamo u gotovo religioznom poštovanju.

Moguće je identificirati odnose između koncepata spektakla i kontrole na nekoliko načina: ideja u kojoj spektakl, kao i kontrola, djeluje na pojedince, na neki način uvjetujući njihovu subjektivnost i slobodu, ideja da postoji vrsta društvenog jedinstva, odnosno pripadnost, uključivanje, potrošnja dobara, slobodno vrijeme i kultura te da bi to stvorilo vrstu ujedinjenja i društvene ravnoteže, koja, međutim, nije učinkovita, i konačno, koncepcija da je spektakl, kao i kontrola, stekao svjetsku raširenost, prekidajući izolacije lokaliteta ili čak ideju nacionalne države.

O RELATIVIZMU I MEDIJIMA...

- Raspada li se naš moralni kompas dok se krećemo od čvrstih istina prema promjenjivoj ideji dobra i zla? Apsolutne istine, nekada univerzalno prihvaćene, sada se često dovode u pitanje. Ta promjena mijenja naše poglede na pravdu, slobodu i ono što bismo trebali činiti. Taj prelazak na moralni relativizam vodi do velikih pitanja i izazova. Istražujući te promjene želimo razumjeti što one znače za društvo. Promatramo kako nas napuštanje fiksnih ideja o moralu otvara širem rasponu pogleda.

Moralni apsolutizam i moralni relativizam dva su različita načina na koje ljudi razmišljaju o dobru i zlu. Moralni apsolutizam vjeruje u jasno, nepromjenjivo dobro i zlo. Tvrdi da su vrijednosti poput pravde i poštovanja univerzalne, bez obzira na to gdje se nalazite ili kojoj kulturi pripadate. S druge strane, moralni relativizam sugerira da se ono što je dobro ili zlo može promijeniti. To ovisi o kulturi, društvu ili osobnim uvjerenjima osobe. To pokazuje koliko je moralni relativizam fleksibilan i raznolik.

Moralni relativizam podržava kulturnu raznolikost bez nametanja jednog skupa etike. Omogućuje svakoj kulturi da podijeli svoje jedinstvene prakse sa svijetom. Na taj način sve kulture dobivaju poštovanje. To omogućuje da se svi bolje slažu, smanjujući nepravedne osude. Prihvaćanjem različitih etika, moralni relativizam stvara ujedinjen i gostoljubiv svijet. Moralni relativizam pomaže nam da cijenimo i čuvamo kulturnu raznolikost. Čini nas otvorenima za različite moralne vrijednosti, što dovodi do smanjenja sukoba. Na taj način stvaramo budućnost u kojoj svi žive u skladu.

Kršćanska etika protivi se moralnom relativizmu. Usredotočuje se na nepromjenjive moralne zakone. Posjedovanje čvrstih moralnih zakona pomaže nam da se nosimo s današnjim svijetom. Slijedeći kršćansku etiku održavamo svoje moralne izbore u skladu s vjerom. To nam pomaže u borbi protiv nestabilnosti koju prouzročuje moralni relativizam.

O DIKTATURI RELATIVIZMA...

- U poznatom dijalogu s filozofom Jürgenom Habermasom kardinal Joseph Ratzinger primjećuje da "u religiji postoje izuzetno opasne patologije" i "postoje patologije razuma". Posljedično, govori o "nužnom međusobnom odnosu" razuma i vjere, razuma i religije, koji su pozvani na međusobno pročišćenje i međusobno iscjeljenje. Oni trebaju jedno drugo i moraju se međusobno prepoznati. Obraćajući se fenomenu relativizma, kardinal Ratzinger se oslanja i na vjeru i na razum kako bi ispravio ovu suvremenu patologiju razuma.

Moglo bi se reći davne 1997. godine kardinal Ratzinger je u nekom drugom intervjuu, koji je trajao cijelu knjigu, istaknuo da raste "diktatura mišljenja". Pod tim izrazom misli na to da su ljudi marginalizirani i isključeni ako se ne slažu s vladajućim mišljenjima. Kao rezultat toga "čak se ni dobri ljudi više ne usuđuju stajati uz takve nekonformiste". Današnji sveprisutni relativizam i njegovo provođenje od lidera javnog mnijenja zastrašuje kršćane da se odreknu svojih "kontroverznih" uvjerenja ili da o njima šute kada ta uvjerenja proturječe vladajućim mišljenjima.

Kardinal Ratzinger uočava podrijetlo relativizma u dvjema glavnim tendencijama prosvjetiteljske filozofije: anglosaskoj, vjerojatno onoj Hobbesa i Lockea, i radikalnoj filozofiji slobode, koju je zagovarao Rousseau. Iako se prava ispravno koriste za zaštitu pojedinaca od zlouporabe vladine vlasti, ona se također mogu koristiti za opravdanje nemoralnog ponašanja.

Prva godina papinstva pape Benedikta XVI. otkrila je trajnu pozornost prema pitanju istine. Na svojoj audijenciji 5. travnja 2006. papa je pažljivo objasnio veze između slobode i istine te između slobode i ljubavi. Stalna tema papinstva pape Ivana Pavla II. također je bila veza između slobode i istine. Svjedoci smo vremena i truda pape Benedikta XVI., koji se nastavio služiti svojom ogromnom intelektualnom i duhovnom dubinom kako bi se pozabavio sveprisutnim utjecajem relativizma.