O problematici postistine, samom pojmu i svemu što on konotira i na što se sve odnosi razgovarali smo s politologom, prof. dr. sc. Krešimirom Petkovićem, redovitim profesorom političke znanosti, javnih politika i političke etike s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Prije sedam godina objavili ste intrigantan rad "Ideologija i istina: povratak starog para u doba post-istine". Možete li nam ponoviti najvažnije aspekte tog vašeg rada, aktualnog i danas kad se o postistini govori još i više nego prije, kao da pojam "postistina" poprima gotovo trendovske konotacije...?

- Tekst je proizišao iz nezadovoljstva, pa i komotnosti i pristranosti dijagnoza postistine ako želite, pojma koji je i sam političko oruđe. Počinje epigrafom iz Eshilovih Dobrostivih, gdje Orest kaže da je upatio u istinu. Naime, dugo sam se bavio Foucaultom, genealogijom, koja je neka vrsta politizirane povijesti, i analizom diskursa, metodom u kojoj tražite to kako ljudi i dokumenti govore da bi otkrili koju ideologiju zastupaju. Međutim, prateći znanstvenu produkciju i mentorirajući studente na različitim razinama studija, shvatio sam da se može pisati potpuno oprečne stvari i predstaviti to kao genealogiju i analizu diskursa. I slijeva i zdesna dobivao sam nove ideološke konstrukcije koje reproduciraju postojeće. Kao u onoj pjesmi u kojoj se izgradi pola svijeta od lažnih etiketa, a istina bi trebala biti važna.

Patnja, reći ćete, nije dramatična kao ona koja proizlazi iz osobnih brodoloma i tragedija ili kolektivnih stradanja. Državna plaća za brbljanje vam sjeda, ali problem je u biti isti: kako dobro živjeti, za što morate imati neku ideju dobrog, koja pak mora počivati u istinitom, a ne lažnom.

Možda je, a to je u skladu s liberalnim skepticizmom, minimum prepoznavati ono loše što je nužno povezano s nekom laži u vezi sa željom za destruktivnom dominacijom ili kakvom pobunom natopljenom gorčinom i mržnjom. Recimo, mogu shvatiti i pokazati da neke pojave u javnom prostoru, uključujući onaj akademski, imaju potpuno suprotan naziv od onoga koji bi trebale imati. Mogu shvatiti da se različiti politički akteri na vlasti ili onkraj nje bave iskrivljavanjem istine. To nazivam politikom imenovanja, imena u javnoj sferi mogu se sasvim iskriviti. Umjesto dijagnoze takozvane postistine, to mi se čini boljim pristupom - istraživati prakse, uzroke i posljedice različitih politika imenovanja.

POMODNI POJAM

No što je zapravo postistina? Kakva bi bila relevantna definicija tog pojma, koji je odlukom Oksfordskog rječnika proglašen za riječ 2016. godine? Pojam "postistina" često se u javnom diskursu povezuje s pojmovima kakvi su "informacijski poremećaj", "lažne vijesti i dezinformacije", "infodemija", "postmoderni relativizam"...

- Postistina je pomodni pojam kojemu se priklonio uzdrmani lijevoliberalni establišment kada je Ujedinjeno Kraljevstvo referendumom istupilo iz EU-a, a Trump prvi put dobio izbore. Ljudi lažu ili su u zabludi kao što su i prije bili. Možda su posljedice balona laži ponekad dalje od nas, za razliku od interakcija uživo, gdje vam se posljedice loših odluka brzo vrate u lice.

Ako je nešto zanimljivo i novo, u vezi s terminima koje spominjete, to su tehnološki mehanizmi stvaranja diskursa u sklopu režima istine. Preporučujem tekstove kolege politologa Leona Cvrtile o postistini posvećene analizi diskursa postistine i politici istine u društvenim medijima. Premda ću od njega biti malo stroži oko istine kao korespondencije na kraju svih tih umjetnih konstrukcija i njihovih "režima istine" te psihopolitičkih filmova koje ljudi imaju gledajući nove zidove špilja koji im se dnevno serviraju na "pametnim" telefonima, koji se, eto, konačno sustavnije zabranjuju i u školama.

Kojim se strahovima hrani postistina u sadašnjim vremenima? Je li to strah od povratka fašizma i nacizma, od povratka komunizma, općenito totalitarizama u starim/novim formama?

- To što postistina, strogo govoreći, ne postoji, ne znači da se ne treba pribojavati ljudske lakomislenosti, gluposti, zloće i mržnje, često povezane sa strahom. Strah je oruđe tiranije, kao što je, primjerice, pokazalo štetno upravljanje u doba korone. Totalitarizma se treba bojati, partikularnih ideologija i njihovih čudnih jezika i obrazaca odnosa koji se nameću kao destruktivna praksa, posebno kada osvoje državni aparat i nastoje pomesti ono dobro i održivo iz društvene tradicije, te ideološkim moralnim ucjenama uništiti zdravorazumske prosudbe.

Meni, osobno, bio je problem kako u afirmaciji društva i njegovih tradicija ne potonuti u opravdavanje drukčije opresije od one koju provodi ideološki kolonizirana država. Libertarijanci, u svom razgraničenju od konzervativaca, nisu loš misaoni korektiv u tom smislu, iako ih ne mogu slijediti do kraja zbog njihove krajnje skepse prema državi, koja ipak ima poneku smislenu funkciju povrh one noćobdijske.

A što se tiče strahova, moramo paziti. Ponekad su politička fikcija, ponekad istina. Unatoč ograničenjima prošlosti i sadašnjosti, slobodni smo odlučiti, a naše djelovanje ima posljedice. Totalitarizam vođen "pravom stranom povijesti" kaže "to gore za činjenice", no lošim ideologijama kad-tad se vrati "veliki bijes činjenica". Imamo dosta propalih loših režima u prošlosti, možda da ih pustimo i pokušamo ne upropastiti i ovaj?

Postistina se često povezuje s populizmom i polarizacijom u društvu. Kako to objašnjavate? U kojoj je mjeri postistina u širem i dubljem smislu opasnost za demokraciju, stabilnost društva, obrambene mehanizme koje su zajednice izgradile kako bi zaštitile demokraciju od napada proizvoljne moći...?

- Polarizacija je smislen politički koncept, iako se i njime može koristiti kao alarmističkom političkom fikcijom. U naracijama o populizmu svakako ima istine, premda je malo što dosadnije od politološkog guslanja o populizmu, uglavnom predvidljivog, klišejiziranog i pristranog, slično kao i u slučaju diskursa postistine: lijevoliberalna reakcija na desni populizam. Opasnost za razuman i održiv politički poredak jest, kao i inače, staro zaoštravanje šmitovske logike i ignoriranje činjenica koje vam ne odgovaraju. Istina vam prestane biti važna, počnete lagati sebi i drugima, no to je opet stari problem. Složeni svijet postane jednostavan "mi protiv njih". Otrcano je ponavljati od Milla naovamo, ali važna je sloboda govora, snaga argumenta u javnoj sferi nasuprot raznim verbalnim deliktima pod novim imenima.

MORATI VJEROVATI

Što nakon postistine? Ili da pitanje postavimo ovako: Koliko relativiziranje negativnosti postaje svakodnevica u kojoj se i demokracija čini kao iluzija sastavljena od mitova i zabluda? J. Ratzinger/pokojni papa Benedikt XVI. govorio je o "diktaturi relativizma"... Vaš završni komentar?

- Relativizam je u jednom smislu truizam, čime se vraćamo na početak intervjua: ljudi i društva u sadašnjosti i povijesti vode se različitim idejama o sebi i svijetu koji ih okružuje. To se može legitimno istraživati, pa imate različite "režime istine", "aleturgije", "sociologiju znanja" i slično. No što je od toga istinito, dobro ili loše, i dalje ostaje problemom za čovjeka koji poput Potjeha ili Bulagkovljeva Majstora traži istinu i svoje mjesto u svijetu te vlastito djelovanje shvaća donekle ozbiljno. A i za kolektive, što nas vodi demokraciji. Vjerojatno bi bila bolja da ljudi malo više znaju vladati sobom i konstituirati se kao razumni i odgovorni etički subjekti. Prije demokracije potrebna je enkracija. Bilo bi bolje da manje ljudi svoje identitetske i psihološke, financijske i egzistencijalne probleme liječi u javnoj sferi. Reći ćete da time nije ostalo mnogo - svecima ne treba politika, ali korupcija javnog dobra širok je pojam i često ga umatamo u finije fraze o kakvom epistemološkom radu ili općem dobru, a najradije o tlačenju, pravu i pravdi.

Mitovi i zablude nisu isto. Mitovi su idejni mehanizmi, s kojima se možemo usporediti, koje možemo pokrenuti, o čemu sam već razglabao. Ne moraju biti lažni, riječ je o obrascima mogućeg koje ostvarujemo. Ponekad su štetni, pa i destruktivni, što njihove posljedice u nekom roku pokažu. Na početku sam ponudio mitski arhetip patnje i promjene, metanoje bolje od hubrisa, koji vodi skončanju subjekta, a kada smo već kod konačnih stvari, spomenuti ljubitelj Augustina, Ratzinger, religiju je bio nesklon svesti na igru. Zvao se "suradnikom istine" (cooperator veritatis). Iako skeptičan prema opasnosti pojma istine i njegove zlorabe, shvatio je da odustajanje od nje vodi diktaturama različitih proizvoljnosti, ono što je fino nazvao "prigodnim skupnim raspoloženjem". Kao teolog eshatologije, uokvirio je cijelu povijest kao borbu ljubavi i samoljublja, koje i nije ljubav. Poneki socijalni darvinist podići će obrvu, hajekovski agnostik možda će prihvatiti funkcionalnost ideje za opstanak čak i ako ne vjeruje u metafiziku u njezinoj pozadini. Prizemljeni čovjek, koji nema sluha za takve tlapnje, odmahnut će rukom, ali ponekad je taj tip dovoljno ekumenskog nadahnuća da bi se preživjelo. Kako kaže Jack Nicholson u Časti Prizzijevih: Moram u ovo vjerovati! Kraj je bolje ne otkrivati, da čitateljstvu ne nanesemo dodatnu patnju.