Mnogi će reći da se o postistini danas govori daleko više nego prije, kao da pojam postistina poprima gotovo trendovske konotacije... Što je zapravo postistina, kakva bi bila relevantna definicija tog pojma, koji je odlukom Oksfordskog rječnika proglašen riječju 2016. godine? Ta i neka druga pitanja vezana uz ovotjednu temu postavili smo prof. dr. sc. Bošku Pešiću, redovitom profesoru i pročelniku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku:

- U suvremenosti društvene humanistike doista se isuviše govori o postistini ili poslijeistini kao da je to neko novo stanje svijeta, kao da smo iz epohe u kojoj je istina bila zajamčena zakoračili u onu u kojoj je ona iščezla. Međutim, to je varka: ono što se imenuje tim nes(p)retnim izrazom nije ništa drugo nego pogoršani simptom iste one bolesti koja je u čovječanstvu već dugo prisutna. Vrijeme koje istinu mjeri svojom uporabnom vrijednošću sada je stvar dovelo do krajnosti: istina je postala puki instrument, roba u optjecaju, nešto što vrijedi samo dok služi samoodržanju moći.

IDEOLOŠKA NOSTALGIJA

Što s definicijom, što ona sve obuhvaća, kakva značenja uključuje, sugerira...?

- Ako bi se, pak, zahtijevala definicija, onda bi izraz postistina mogao fenomenski poslužiti kao obuhvatni naziv za sve one situacije u kojima je odnos prema činjenicama sekundaran spram odnosa prema njihovu učinku; situacije u kojima se tvrdnja procjenjuje ne prema tome koliko odgovara zbilji, nego prema tome mobilizira li mase, proizvodi li identifikaciju, donosi li profit, lojalnost, žudeći sviđajući klik... U sferi postistine, dakle, nije riječ o tome da se laž suprotstavlja istini, nego da i istina i laž zajedno tonu u bezdan ravnodušnosti.

No ima to i svoje zavodljivo teorijsko naličje. Naime, svako pristajanje uz postistinu implicira kako je jednom postojala epoha u kojoj je istina bila čista i neupitna. Rekao bih da je to neka vrst ideološke nostalgije. Istina je oduvijek bila ugrožena, i tek u svojoj izvanrednoj negaciji - u kritici postojećeg - ona zadobiva snagu. Postistina stoga nije ni kraj istine ni njezino prevladavanje, nego znak da se ona još uvijek nije dogodila u punom smislu, odnosno da još uvijek živimo u svijetu koji se nije uspio približiti istini svoje stvarnosti.

Pojam "postistina" često se u javnom diskursu povezuje s pojmovima kakvi su "informacijski poremećaj", "lažne vijesti i dezinformacije", "infodemija", "postmoderni relativizam "... Utemeljeno ili ne? Vaš komentar?

- Ta povezanost ima svoju razložnost. Ono što danas nazivamo informacijskim poremećajem, ili infodemijom, samo je nužna posljedica istog procesa koji postistinu čini mogućom. U doba u kojemu je komunikacija podređena tržišnoj logici i masovnom upravljanju informacija više ne teži prosvjetljenju subjekta, nego njegovoj prilagodbi. Lažna vijest pritom nije tek puka pogreška ili nesporazum - ona je proizvod društvenog mehanizma u kojem je i istina svedena na varijantu, na jednu opciju među mnogima u katalogu potrošačkih mogućnosti. Postmoderni relativizam, na koji se često upire prstom, ovdje funkcionira samo kao ideološko zamagljivanje jer pruža filozofski alibi stavu da istina više nema težinu. Ako sve vrijedi, ništa ne vrijedi - i upravo je ta indiferencija spram istine ono što je sistemu najkorisnije. Taj cinizam naročito je vidljiv u slučajevima upotrebe prefiksalne tvorenice poluistina.

Infodemijski fenomen tome na svoj način pridonosi, pogotovo imajući u vidu količinu podataka koja nas preplavljuje, ali njegova prava infektivnost nije u tom mnoštvu, nego u samoj strukturi, u tome da je svaki iskaz već otpočetka filtriran kroz mašineriju samoreklame, algoritamskog proračuna, političke propagande. Tako i informacija i njezina laž dijele istu sudbinu: obje su integrirane u sustav koji funkcionalno potire istinu. Nisu to, dakle, različiti fenomeni koje bismo mogli zasebno dijagnosticirati i liječiti, nego izrazi jednog te istog procesa - društva u kojemu se samoopažaj istine deformira u vlastitu karikaturu.

Postistina se često povezuje s još dva pojma - "populizmom" i "polarizacijom u društvu". Kako to objašnjavate? U kojoj je mjeri postistina u širem i dubljem smislu opasnost za demokraciju, stabilnost društva, obrambene mehanizme koje su zajednice izgradile kako bi zaštitile demokraciju od napada proizvoljne moći...?

- Ni ta veza postistine i populizma nipošto nije slučajna. Populizam, u svojoj srži, počiva na retoričkim mogućnostima koje se ne mjeri istinitošću iskaza, nego snagom egzaltacije. Njegova je svrha da mase mobilizira identifikacijom, neposrednim afektivnim udarom, a ne argumentom. Jedino mjerilo s kojim se računa jest učinak na auditorij. Stoga ni populizam i postistina nisu dvije odvojene pojave, nego dvije strane iste medalje. Posljedičnu polarizaciju ne čini tek razlika u mišljenju. Ona je zapravo planski održavana jer društvom koje je atomizirano i podijeljeno na neprijateljske tabore daleko se jednostavnije upravlja nego onim koje ujedinjeno prepoznaje proturječja u samom sistemu. Postistina pritom služi kao pogonsko gorivo: ona raspiruje antagonizme, svodi politiku na permanentni sukob interpretacija, u kojemu se logika moći skriva iza privida pluralizma.

Opasnost za demokratski politički poredak stoga nije u tome da bi ljudi vjerovali u "krive činjenice", nego u tome da istina kao takva gubi na snazi svojega obvezivanja. Demokracija, koliko god nedovršena, počiva na pretpostavci javne upotrebe uma, na mogućnosti da argument može preoblikovati uvjerenje. Kada argument nestane, ostaje samo manipulacija, prazni ritual, fasada iza koje operira proizvoljna moć. Drugim riječima, kada se fakticitet relativizira, kada se svaka tvrdnja svodi na "moje mišljenje nasuprot tvome", tada nestaje i minimum zajedničke racionalnosti koji demokratski poredak čini mogućom. Od pluralnog društva ostaje samo forma lišena sadržaja, stvarajući prostor upravo onome što je trebalo spriječiti: dominaciji neograničene sile.

Zaključno: Što nakon postistine? Ili da pitanje postavimo ovako: Koliko u dominaciji postistine relativiziranje negativnosti postaje svakodnevica u kojoj se i demokracija čini kao iluzija sastavljena od mitova i zabluda?

- Sva ta pitanja u sebi nose privid nade da bi to stanje moglo biti samo prijelazno. Povijest nas, obrnuto od toga, uči da regres nije uvijek tek epizoda, nego da ono što se naziva napretkom često uključuje ponavljanje, čak i pogoršavanje, stanja. Ako postoji neko nakon, ono se neće roditi iz spontane samokorekcije sistema, nego jedino iz društvene samospoznaje, iz kritike koja je osvijestila zaborav istine. U dominaciji postistine relativiziranje negativnosti doista postaje svakodnevica: nepravda se više ne prepoznaje kao nepravda jer se svaka tvrdnja može proglasiti "pukim mišljenjem". Time se javni prostor pretvara u svoju sjenu: namjesto prostora za racionalnu deliberaciju on postaje kazalište u kojemu mitovi i zablude nastupaju kao ravnopravni sudionici, a sama istina biva isključena jer remeti igru.

KRITIKA MIŠLJENJA

Joseph Alois Ratzinger, pokojni papa Benedikt XVI., govorio je o "diktaturi relativizma"... Vaš završni komentar?

- Ratzingerova teza o "diktaturi relativizma" često se na taj način perpetuira i to, dakako, nije sasvim pogrešno, premda ju se gdjekad izriče s konzervativne pozicije, koja istinu rado svodi na dogmu. Prava diktatura relativizma nije u tome da su sve istine jednake, nego da ono istinito nije više vrijednost po sebi. Problem je u tome što u ispraznosti koja se širi kada je sve dopušteno (a time ujedno sve postaje nevažno) eksponencijalno raste utjecaj onih koji istinu vide kao dobru propagandu, a laž kao instrument dominacije.

Sve u svemu, ne treba se zavaravati da će razdoblje nakon postistine biti nekakva idila. Ili će društvo napokon uspjeti prevladati vlastitu logistiku s kojom je svaka tvrdnja samo oružje u borbi za moć ili će to "nakon" značiti potpuni trijumf ravnodušnosti, s kojim istina i sloboda istodobno nestaju. Izlaz nije u povratku dogmi, nego u snazi kritike mišljenja; u tome da se ono ne miri s postojećim, da odbija laž čak i kada je ona uistinu dobro prerušena te da ustrajava u uvjerenju da je istina koja nas povezuje moguća samo kao emancipacija.