Gledajući širu sliku političke scene u Europi/Europskoj uniji, često se u analizama stanja posljednjih godina raspravlja i o političkoj ljevici i o političkoj desnici. Ne zaobilazi se pritom ni Hrvatsku, koja inače ima dugu tradiciju lijevih i desnih političkih opcija. Rasprave o ljevici i desnici medijima su svojevrsno pogonsko gorivo, napose kad se radi o radikalnijim pojavama kako na široj, europskoj, tako i na užoj, hrvatskoj, razini, s obzirom na to da u komunikaciji ne manjka teških kvalifikacija, obostranog prozivanja, dijeljenja lekcija i svega što aktualni lijevi i desni politički spektar, više ili manje udaljen od centra, čini zanimljivim, izazovnim i tenzičnim.

Za početak, koliko su europska parlamentarna scena i društvo općenito bez jake ljevice i jake desnice (ne ekstremističke, naravno) zapravo deficitarni u smislu demokratskog političkog pluralizma - pitali smo, između ostalog, Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Kad govorimo o konsolidiranim zapadnim demokracijama, razlikujemo dvije tradicije: dvostranačku, u Britaniji i SAD-u, te višestranačku, u većini kontinentalnih europskih demokracija. U uvjetima socijalne homogenosti i jedna i druga tradicija vodile su prema jačanju političkog centra. Budući da se pretpostavlja kako je u političkom centru uvijek najveće "lovište glasova", i stranka desnog centra i stranka lijevog centra u dvostranačkom su se sustavu "pomicale prema centru" i međusobno se približavale. Onog trenutka kad su započeli procesi ozbiljnih društvenih podjela, počela je i radikalizacija političkog života. Radikalizacija se nikad ne odvija samo na jednoj strani, nego su se dvije dominantne političke stranke u SAD-u počele dramatično odvajati jedna od druge i radikalizirati svoje pozicije. U Britaniji je taj proces manje vidljiv, a Starmerovi laburisti su na izborima prošle godine pobijedili, nakon što su se od 2000. počeli odmicati od radikalizacije koju je u stranci provodio Jeremy Corbyn, i na neki način se vratili paradigmi koju je u Laburističkoj stranci devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom ovoga afirmirao Tony Blair. To što je uspio napraviti Keir Starmer, trebao bi biti svojevrstan obrazac za oporavak i američkim demokratima, za koje je očito da su matricom koju je zastupala Kamala Harris, radikalizacijom pozicije, na pogrešan način odgovorili izazovu kampanje sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa.

Europska tradicija obilježena je stabilnim predstavljanjem političkih odnosa u političkoj areni u parlamentu. Višestranački sustavi osiguravaju stabilnost reprezentacije, a dvostranački stabilnost izvršne vlasti. Napuštanjem obrasca "trećeg puta", europske lijeve stranke dramatično su oslabjele, što je dovelo do destabilizacije političke arene. Neurotski strah od deklasifikacije, koji se pojavio u relevantnom dijelu biračkog tijela, zbog potresa što su ih izazvali najprije velike migracije s Bliskog istoka, nakon toga COVID kriza i napokon totalna invazija Rusije na Ukrajinu, otvorio je prostor populističkim političkim opcijama, nalik na situaciju koja je obilježavala europske političke arene dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.

Reakcija liberalnih i konzervativnih, odnosno demokršćanskih stranaka, na novu situaciju bila je prilagodba svojih politika u traženju novih partnera za eventualnu političku većinu. Nije demokršćanska njemačka kancelarka Angela Merkel jedina koja je zelene prepoznala kao moguće nove partnere, pa je svoje politike prilagođavala izgradnji partnerstva s njima, prije svega vezano uz napuštanje restriktivnih politika prema (ilegalnim) migracijama. Slično se događalo, na primjer, i s liberalnim administracijama u zemljama poput Nizozemske, a to je otvorilo dodatni manevarski prostor populističkoj krajnjoj desnici.

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Može li se govoriti i o svojevrsnoj izolaciji krajnje desnih stranaka u pojedinim zamljama EU-a, kao što je to u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj...? Zid ili kordon prema njima obično drže stranke desnog centra, da o lijevima i ne govorimo.

- Glavni mehanizam izolacije krajnje desnice u dvjema ključnim europskim demokracijama, Njemačkoj i Francuskoj, dugo su bili dobro izgrađeni izborni sustavi tih zemalja. Francuska ima dvokružni većinski sustav, koji je omogućio krajnjoj desnici da se pojavi čak i kao relativni pobjednik u prvom krugu izbora, ali njezin se izborni rezultat dramatično mijenja u drugom krugu, kad se sve opcije koje pripadaju ustavnom luku u drugom krugu zajedno suprotstavljaju populističkoj krajnjoj desnici. Njemački izborni sustav, koji postavlja visok prag za ulazak u parlamentarnu arenu, dugo je bio brana i pred lijevim i pred desnim radikalnim opcijama, koje ne pripadaju ustavnom luku, ali kako su slabjeli socijaldemokrati, kako je liberalna opcija zbog pogrešnih politika unutar koalicijske vlasti izgubila parlamentarni status, došlo se do ruba kad sam izborni sustav prestaje raditi protiv protudemokratskih političkih opcija. Problem je dosad rješavala parlamentarna politička kultura, koja je izgradila svojevrstan zaštitni zid, firewall, od desnih i lijevih radikala, ali kriza socijaldemokrata, koji se počinju ponašati iracionalno i zagovaraju zabranu djelovanja političke opcije koja uživa potporu sve većeg dijela biračkog tijela, stvara opasnost da bi desni radikali mogli dodatno ojačati, jer im se daje značenje "sistemskog rješenja krize". Iracionalizam koji se stvara u javnosti, zbog neurotskog straha koji blokira znatan dio birača, dodatno se zaoštrava iracionalnim odgovorom na novu situaciju, iz krugova koji bi trebali spadati u ustavni luk.

Zašto uspon krajnje desnice s druge strane ne prati uspon krajnje ljevice? Koji je temeljni problem europske ljevice, ne samo posljednjih godina nego i, čini se, cijelo 21. stoljeće? Zašto ne uspijevaju ponuditi alternativne politike, između ostalog, a nemaju ni jakog lidera, ili imaju?

- Iako krajnja ljevica i krajnja desnica imaju daleko više zajedničkoga nego što su i jedni i drugi spremni priznati, očito je da je desnica daleko vještija u davanju odgovora na ključna pitanja. Prije svega radi se o tome da populisti ljudima koji su doživjeli deklasifikaciju ili koji od nje strepe nude jednostavnu formulu - radna mjesta i standard gubite zbog toga što elite podnose migraciju, potiču useljavanje i onda jeftina radna snaga ili preuzima vaša radna mjesta ili vas prisiljava da radite za manje nadnice. Lijevi radikali u to će upletati i svoju protukapitalističku retoriku, komplicirati jednostavan diskurs i tako ne mogu ponuditi jednostavna prijeka rješenja, kao što to mogu desni radikali. Zbog toga su jednostavno privlačniji neobrazovanom, a egzistencijalno prestrašenom biračkom tijelu.

Da se na kraju dotaknemo i stanja u Hrvatskoj. Kakve su nam ljevica i desnica danas? Koji su temeljni uzroci kronične političke nemoći i jednih i drugih u širem smislu?

- Hrvatska nije za sada pogođena strahom od deklasifikacije. Koliko god ljudi bili nezadovoljni inflacijom i činjenicom da za jednak novac iz godine u godinu mogu manje toga kupiti, ipak nema naznaka o tome da bi znatan dio ljudi tonuo na socijalnoj ljestvici. Ako se neka radna mjesta zatvaraju, druga su se otvorila, i ne radi se nužno o slabijim i slabije plaćenim radnim mjestima. To je glavni razlog zašto u Hrvatskoj protusistemske populističke stranke nemaju onakav zamah kao što ga imaju u konsolidiranim demokracijama i bitno razvijenijim državama od Hrvatske.

SLUČAJ SDP-a I DP-a

Zašto je SDP i dalje (ili nije) bolesnik koji se tješi da je najjača oporbena stranka HDZ-u, može li Možemo! biti važna i snažna opcija i na nacionalnoj razini?

- Problem SDP-a nije nov. Ta stranka je u probleme zapala nakon prvog prijenosa vodstva, 2007. godine, kad je Zoranu Milanoviću uspjelo neprijateljsko preuzimanje, kojim je napuštena dotadašnja matrica demokratske ljevice što ju je oblikovao Ivica Račan sa svojim timom. Milanović je najprije stranku transformirao u autoritarnu ljevicu, a nakon toga joj je počeo davati profil autoritarne catch all sljedbe. Stranka je izgubila kadrovski bazen, u njoj je preostalo tek malo ljudi koji nešto znaju o oblikovanju javnih politika. Milanović je samo formalno napustio vođenje stranke nakon poraza na parlamentarnim izborima i tek je formalno izišao iz članstva nakon što je postao predsjednikom Republike. Da je tome tako, potvrđuje i to kako je u ožujku 2024. objavio da je on stranački kandidat za premijera, a jasno je da je u sustavu parlamentarne vlade onaj tko kandidira za premijera zapravo pravi šef stranke. Ta stranka ne obavlja temeljne poslove, ne regrutira talente za kreiranje javnih politika i obnašanje funkcija u izvršnoj vlasti, ne razvija javne politike i političku filozofiju, i danas je teško zamislivo da bi ponovno mogla biti okosnica neke buduće izvršne vlasti. To je razorno za parlamentarnu arenu i izjeda koncept političkog pluralizma.

Platforma Možemo! je u proteklom razdoblju ojačala u Istri, na primjer, osvojila je parlamentarne mandate izvan zagrebačkih izbornih jedinica, ali ona nije nacionalna stranka u punom smislu riječi, nema izgrađenu stranačku infrastrukturu i ima organizacije tek u ograničenom broju lokalnih i regionalnih jedinica. Njihov fokus je trenutno obnašanje izvršne vlasti u Zagrebu i ne vidi se da bi imali kapacitete da budu okosnica stvarnoj alternativi sadašnjoj parlamentarnoj većini, odnosno vladajućoj stranci.

Kakva je danas stvarna snaga DP-a, Mosta, Suverenista i ostalih desnih? Zašto neki od njih, poput DP-a, HDZ s lakoćom pacifizira i usisava u svoje interese...?

- Kad se dogodio raskol unutar DP-a, kad se organizacija podijelila na dvije frakcije, bilo je jasno da će i jedna i druga izgubiti svako značenje u hrvatskoj parlamentarnoj areni. Naime, kad se organizacija sa, na primjer, šest posto glasova na nacionalnoj razini podijeli u dvije frakcije, ne dobivaju se dvije organizacije s oko tri posto potpore, nego dva puta 0, jer je podjelom stranka izgubila parlamentarni potencijal. Pritom, DP nije imao ni snažnu stranačku infrastrukturu, ni ozbiljan kadrovski bazen, ni ljude koji znaju kreirati javne politike. Već s ulaskom u izvršnu vlast oni su se našli u ozbiljnim problemima, ne zato što bi im stariji partner htio ograničiti manevarski prostor, nego zato što uglavnom nisu imali kapaciteta upravljati povjerenim im resorima. Dakle, nije HDZ umirio Domovinski pokret, nego on nema snage sudjelovati u izvršnoj vlasti. Štoviše, HDZ je bio izrazito popustljiv prema DP-u i prihvatio je njihove uvjete za izgradnju koalicije, kojima je bitno promijenjena matrica izvršne vlasti kojom je premijer Plenković upravljao u prethodnih osam godina.

NEKI NOVI PROCESI

Ima li, šire i dublje gledajući, nekih novih procesa na političkoj sceni koji su možda i neočekivani...?

- Dva zanimljiva procesa trenutno se mogu identificirati na političkoj sceni. Unutar jedne od populističkih stranaka izvan ustavnog luka, u Mostu, u kontekstu njegovih unutarstranačkih izbora, pojavila se politička opcija koja zagovara suradnju s HDZ-om i bijeg s margine parlamentarne arene. Iako je malo vjerojatno da bi zagovornik te koncepcije mogao prevladati u odnosu prema osnivačima i dosadašnjim neprijepornim kreatorima politike te stranke, zanimljivo je da se takva opcija pojavila.

Još su zanimljivija nagađanja o inicijativi iz liberalno-demokratskoga polja, o objedinjavanju parlamentarnih zastupnika iz tog polja i onog dijela manjinskih zastupnika koji trenutno ne sudjeluju u parlamentarnoj većini, i pokretanju inicijative za promjenu parlamentarne većine, u kojoj bi se ta grupacija pridružila većini, nadomjestila oslabljeni DP i tako sudjelovala u oblikovanju vladajuće koalicije što bi je činile opcije cnetra: umjerena proeuropska demokršćanska opcija i liberalno-demokratske stranke. Posebno je zanimljivo, ako je to točno, što takva inicijativa ovaj put ne dolazi od vladajućih, nego iz onog dijela liberalno-demokratskog političkog polja koji je do sada izbjegavao formalnu suradnju s HDZ-om.

Zabavno je promatrati kako na tu inicijativu reagiraju iz oslabljenog SDP-a, koji je dramatično izgubio koalicijski potencijal. Prijetnje liberalno-demokratskim opcijama da bi takva suradnja za njih značila nestajanje nije vezana uz poziciju liberalnih demokrata u hrvatskoj političkoj areni, nego je posljedica straha da raspad koalicijskog potencijala SDP-a ne postane posve očit. n