Ni jedna osoba, općenito govoreći, nije samo pozitivna ili samo negativna. Samo konstruktivna ili samo destruktivna. Samo prodemokratska ili samo autoritarna. To se može reći i za svaki narod, pa i za cijeli EU - kaže prof. dr. sc. Mirko Štifanić, hrvatski sociolog i publicist, te dodaje:

Mirko Štifanić

- Istodobno manji dio svakog naroda udružuje se u političke stranke zbog, formalno, prosocijalnog djelovanja, a u stvarnosti, ne svi političari, rješava uglavnom osobne interese. Oni se u javnim nastupima predstavljaju kao ljevičari ili desničari i donose odluke na koje neorganizirani dio naroda ne može utjecati. S lijevo-desnom ideologijom, koja na dio građana utječe kao droga na ovisnika, uspijevaju održavati podjele u društvu prema modelu: mi ljevičari smo demokrati, desničari nisu. Mi sve činimo za dobrobit naroda, desničari sve uništavaju... To je poopćena slika suvremene ljevice i desnice u EU-u.

Možete li svoje stavove malo pojasniti...?

- Suvremeno društvo se uz medijsku manipulaciju može dugo držati u stanju mirenja s ponašanjem "nenormalnih" političara: populista, demagoga i egoista. Takvo stanje može trajati dok traje djelovanje "desne" ili "lijeve" ideologije/droge. Ali ne može trajati beskonačno. Drugim riječima, toksična ideologija će, prije ili poslije, zaspale građane probuditi, pa će oni, mirnim prosvjedima ili agresivnim sredstvima, zahtijevati odlazak političara manipulatora, koji se na riječima predstavljaju kao ljevica ili desnica, a istodobno vlast obnašaju kao prema interesima udružena grupa ili klika. Od općine pa naviše.

No koliko su europska parlamentarna scena i društvo općenito bez jake ljevice i jake desnice (ne ekstremistički, naravno) zapravo deficitarni u smislu demokratskog političkog pluralizma?

- Političari shvaćaju da s lijevo-desnom ideologijom ne mogu postići sve što žele. Zbog toga izmišljaju nove nazive, primjerice, "nova ljevica", "nova desnica" i sl. Što se tiče građana, to bi ih trebalo motivirati, posebno mlade i obrazovane. U stvarnosti više se primjećuje odbojnost prema takvim političarima, pa i demokraciji. Razlog može biti u činjenici što uz predstavnički model demokracije nema i one neposredne. Tada u općini, gradu, državi i EU-u nema ni demokratskog građanskog pluralizma, nego postoji samo "politički pluralizam", tj. "pluralizam" koji koristi političarima. U tom slučaju nema razlike u ponašanju desničara i ljevičara. Njihovom zaslugom u medijskom prostoru kronično se vrte poluistine i neistine. Dominira neznanje, što političarima ide na ruku. Ali upitna je budućnost.

Može li se govoriti i o svojevrsnoj izolaciji krajnje desnih stranaka u pojedinim zemljama EU-a, kao što je to u Njemačkoj, Francuskoj,Nizozemskoj... Zid ili kordon prema njima obično drže stranke desnog centra, da o lijevima i ne govorimo?

- Može se i tako shvaćati aktualna stvarnost. Ali pritom je najvažnije da mala i dobro organizirana grupa političara, koja se naziva "neekstremnim desničarima" ili "neekstremnim ljevičarima", zadrži vlast i monopol na odlučivanje, a da su građani - autsorsani, tj. isključeni iz procesa donošenja odluka koje se odnose na njih.

Ono što je važno za "europsku Hrvatsku" jest da se shvati i odgovornije ponaša posebno s obzirom na stanje u susjednim zemljama. Ozbiljnije, naime, treba shvatiti da u Italiji nema ličnosti poput Alda Mora i Enrica Berlinguera. Da vladaju postfašisti odnosno "antifašisti" poput premijerke Meloni. Ona je poznata i po izjavi da je "Mussolini bio dobar političar jer je sve što je radio radio za Italiju." Dakle "dobro" je bilo i zlo koje je činio u Istri, Dalmaciji i šire. To sada nazivaju "talijanske povijesne zemlje".

Drugo, Hrvatska se sustavnije treba ponašati i s obzirom na činjenicu da u Srbiji nema političara poput Stambolića i Đinđića, te da vladaju post-Miloševićevci, odnosno "antifašisti" čije su mete za destrukciju Crna Gora, BiH i Kosovo. Ali i Hrvatska.

Zašto uspon krajnje desnice s druge strane ne prati uspon krajnje ljevice?

- U stvarnosti nastoje se uspinjati i jedni i drugi. U tome im pomažu neprofesionalni novinari i znanstvenici koji svoj posao obavljaju kao politički aktivisti. Oni "svoje" prikazuju kao umjerene, razumne i pozitivne, odnosno "normalne", a "njihove" sve suprotno od toga. Takvi "profesionalci" su frakcije kulture zla.

Koji je temeljni problem europske ljevice ne samo posljednjih godina nego, čini se, i cijelo 21. stoljeće? Zašto ne uspijeva ponuditi alternativne politike, između ostalog, a nema ni jakog lidera, ili ima?

- Najbolje bi bilo imati političare koji su kompletno izgrađene ličnosti kojima je važno definirati i poštovati nacionalni konsenzus, odnosno ono najvažnije o čemu ovisi napredak i stabilnost te opstojnost društva i države. Jer iskustva iz prošlosti upozoravaju da "jaki lider", bilo desničar bilo ljevičar, može postati najopasnija osoba kada prigrabi svu vlast i moć te ako svoj narod uspije motivirati za ostvarivanje "povijesnih nacionalnih ciljeva" koje u agresijama i ratovima protiv Hrvata odnosno Hrvatske, ali i šire, u prošlosti nisu ostvarili. I desničari i ljevičari, strani i domaći, nastoje sakriti da su u prošlosti imali ekstremističke faze koje je predvodio "jaki lider" koje su imale iste posljedice. Pogubne. To potiče sumnju da se zlo može ponoviti, odnosno da "jaki lider" može opet biti glavni akter zla.

U stvarnosti, lideri susjednih zemalja koji su opasnost za Hrvatsku mogu potaknuti i voditi rat za proširenje teritorija svojih zemalja dijelovima Hrvatske koje su "nepravedno" izgubili.

Da se na kraju još dotaknemo stanja u Hrvatskoj. Kakve su nam ljevica i desnica danas? Koji su temeljni uzroci kronične političke nemoći i jednih i drugih u širem smislu?

- U svakoj stranci, u lokalnim sredinama i na nacionalnoj razini, ima pojedinaca koji imaju volju, želju, znanje i sposobnost ponašati se demokratski i raditi za dobrobit građana i s građanima. Ali izgleda da i u strankama, lijevim i desnim, vlada kultura, odnosno ponašanje, kao u prirodi: borba za opstanak. Nemilosrdna. Drugim riječima, problemi nastaju kada najveći broj glasova na izborima dobiva političar koji je agresivan, ne bira riječi, napada sve i svakoga, a sebe predstavlja kao jedino rješenje za sve probleme. Takvih ima u svim političkim strankama. Kada oni vladaju strankom, upitna je sadašnjost, ali i budućnost, ne samo stranke nego i građana u općini, gradu te cijeloj Hrvatskoj.

Nakon svega, uzimajući sve aspekte u obzir, kakav bi bio Vaš završni komentar?

- Sadašnje vrijeme, osim određenih pozitivnih postignuća, obilježavaju izazovi i prijetnje. U Hrvatskoj je iznimno važno da uspije projekt priuštivog stanovanja jer o tome će ovisiti i "priuštiva općina, grad i cijela Hrvatska". Drugo, srpski, talijanski, pa i mađarski političari, te s njima udruženi novinari, znanstvenici i kulturnjaci, ne svi, odlučno čine sve da njihovi građani - ne znaju što je bilo. U biti, medijskom i znanstvenom te ostalim oblicima "nezavisne kulture" koriste se kao propagandnim sredstvima za prikrivanje starih i poticanje novih zločina. Da bi bili što "uvjerljiviji", Hrvate koji su se borili protiv fašista, koji su bili agresori, etiketiraju kao fašiste, a oni se skrivaju iza lažnog antifašizma. Radi se o djelovanju osoba koje su u susjednim zemljama na najvažnijim funkcijama. Oni iskrivljeno, netočno i lažno opisuju događaje kod drugih naroda, ne samo u Hrvata. Iznose "istine" koje se nikad nisu dogodile te prešućuju zlo koje su njihovi sunarodnjaci počinili. U biti, utječu na javno mišljenje sunarodnjaka s ciljem dobivanja njihovih glasova. A kad većina nekog od susjednih naroda neistine prihvati kao "istine" - zlo postaje "legalno i legitimno". Ako se aktere zla, lijeve ili desne, pita, oni će reći da je onako kako postupaju "jedino ispravno", te da se radi o "legitimnoj borbi za nacionalne interese". Da su "legitimitet dobili od naroda", odnosno da samo - provode "demokratsku" volju naroda izraženu na izborima.

Takvih je "demokrata" bilo u prošlosti. Lijevih i desnih. U sadašnjosti, pak, osim u susjednim zemljama, i u ostalim zemljama članicama EU-a nastoje osvojiti vlast. Ljestve im drže neprofesionalni novinari i znanstvenici koji pišu i govore o navodnoj demokratskoj superiornosti političara čiji su aktivisti te o ekstremizmu njihovih suparnika. Cilj im je da pomognu političarima da od "drogiranih" građana dobiju glasove. I da postanu "jaki lideri".