U elaboraciji sadašnjeg položaja ljevice i desnice na europskoj političkoj sceni, njihova boljeg razumijevanja, nezaobilaznima se nameću dvije knjige. Prva je "Melankolija ljevice", a druga "Nova lica fašizma" (obje 2018. objavljene i u Hrvatskoj, u TIM press nakladi!), koje potpisuje Enzo Traverso, glasoviti talijanski povjesničar koji se bavi pitanjima holokausta i totalitarizma.

U "Melankoliji ljevice" Traverso, između ostalog, navodi kako melankolija ljevice nije nova, nije iskrsnula u osvit 21. stoljeća kao pojava koju treba odgonetnuti, pozdraviti ili oplakati. To nije bolest ljevice - patološka tuga - kao što bi mogla sugerirati površna primjena freudovskih kategorija. Povijesni ju je zaokret 1989. godine jednostavno otkrio, nije ju stvorio. Melankolija ljevice uvijek je postojala, diskretna, sramežljiva, često podzemna, u većini slučajeva protjerana iz službenih diskursa, cenzurirana propagandom i uvijek spremna da se bjelodano očituje. Nazvao sam je "skrivenom tradicijom", preuzimajući tu definiciju od Hanne Arendt, kaže Traverso, te objašnjava: Melankolija o kojoj je riječ u ovoj knjizi jest melankolija kulture koja ne izražava sažaljenje nad žrtvama, nego ih nastoji otkupiti, koja robove vidi kao pobunjene subjekte, ne kao objekte suosjećanja. Današnji normativni diskurs koji liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju postulira kao prirodni poredak svijeta i stigmatizira utopije 20. stoljeća ne ostavlja nikakva mjesta melankoliji ljevice. On je jednostavno smatra krivom, tako da njezina sklonost subverzivnim angažmanima u prošlosti zaslužuje samo osudu i zahtijeva samo poricanje. Doista lucidno razotkrivanje ljevice jučer, danas, ali i sutra. Kad bi knjigu pročitao Hajdaš Dončić, možda bi i sam nešto shvatio!

DUHOVI PROŠLOSTI

Što se pak tiče knjige "Nova lica fašizma", u njoj Enzo Traverso, također lucidno, argumentirano i precizno, detektira problem desnice, i to one radikalne, jučer, danas i sutra. Između ostalog, objašnjava fašizam istančanom komparativnim analizom fašizma dvadesetog, odnosno njegovih novih lica na početku dvadeset prvog stoljeća. Autor upozorava na to kako se fašizam preobrazio u promjenjivu ideologiju koja iskorištava društvenu patnju generiranu usred ekstremnog nasilja neoliberalne globalizacije oživljavajući populistički stil i označavajući neprijatelje. Rođena u kolonijalnoj matrici, islamofobija je danas zapravo strukturirala europske nacionalizme. Postfašistička prijetnja regresivna je reakcija koja se pojavljuje u svijetu razočaranom neuspjehom utopija, koji se hrani lažnim obećanjima o povratku mitskoj prošlosti - upozorava Traverso. Oni koji sebe u Hrvatskoj smatraju desnima, uključujući i one s predznakom ekstremizma, pa i suverenizmna, trebali bi se potruditi pročitati spomenutu knjigu.

Ako se sadašnjost najbolje može razumjeti iz knjiga koje se bave prošlosti i vizionarski naznačuju budućnost, uključujući i političku scenu u parlamentarnoj demokraciji našeg vremena, apsolutno je važno izdanje "Ljevica i desnica" (Verbum, 2017.), čiji je autor Yuval Levin, američki politički analitičar i jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega doba. U toj knjizi Levin istražuje korijene političke podjele na desnicu i ljevicu ispitujući ideje ljudi koji su najbolje predstavljali svaku stranu u njezinim začetcima: Edmunda Burkea i Tomasa Painea. Pomnim proučavanjem njihova rada Levin pruža temeljit pregled početaka konzervativizma i progresivizma te filozofske rasprave koja još uvijek oblikuje suvremenu politiku i društvo na Zapadu. "Intelektualni izvori podjele na desnicu i ljevicu i dalje su nejasni. U svojoj elegantno pisanoj knjizi koju resi zavidno poznavanje povijesti Yuval Levin baca jasno svjetlo na ovo pitanje. Riječ je o djelu trajnog značenja koje će pomoći podjednako liberalima i konzervativcima u boljem razumijevanju njihova intelektualnog nasljeđa", zapisao je o knjizi Robert P. George, profesor na Sveučilištu Princeton.

O ljevici općenito, a posebno o hrvatskoj ljevici, važnu je knjigu objavio prije desetak godina SDP-ovac Antun Vujić. Radi se o često citiranom izdanju "Hrvatska i ljevica - Prilog socijaldemokratskom gledištu". O ljevici i desnici u Hrvatskoj kvalitetne tekstove pisao je i prof. dr. sc. Duško Sekulić. Preporučiti se može i zanimljiva knjiga novinara Tihomira Dujmovića "Mali noćni razgovori ljevice i desnice", kao i izdanje "Hrvatska - država koja se samoukida" Davora Dijanovića...

No kako istina nije samo u knjigama nego i u stvarnosti u kojoj i u kakvoj živimo, konkretna situacija s lijevim i desnim opcijama u sadašnjoj Europi/Europskoj uniji također je iznimno intrigantna. Desnica je, primjerice, svoju snagu pokazala na izborima za Europski parlament prošle godina, a ljevica je istovremeno (osim u rijekim izuzetcima) pokazala evidentnu nemoć i u rasporedu snaga unutar europskog parlamentarizma. Pri vrhu su se našle skupine krajnje desnice, kojih je sada čak tri: Patrioti za Europu (PfE), Europski konzervativci i reformisti (ECR) te Europa suverenih nacija (ESN). Najzanimljivija skupina su Patrioti za Europu, čija je glavna zvijezda Marine Le Pen.

Kad se o radikalnoj desnici Europe/Europske unije radi, nezaobilazan je i aspekt straha, koji posljednjih godina posebno naglašavaju mediji. Primjer Marine Le Pen odavno je u Francuskoj prepoznat kao desna snaga kadra ugroziti na izborima lijeve, centrističke i liberalne opcije, pa se Macron za svoj drugi predsjednički mandat morao jako potruditi da ga u konačnici ostvari. Političke opcije Viktora Orbana, Roberta Fica, poljska desna bespuća, talijanski slučaj Giorgie Meloni, situacija u Nizozemskoj i još ponegdje, mlin su na vodu više ili manje desnog ekstremizma. Naravno, uz stalnu kuknjavu ljevice za "dobrim starim vremenima" (ne usuđuju se, ipak, reći komunističkim!) u nastojanjima da povrate utjecaj i pobjednički zanos iz ne tako davnih posthladnoratovskih vremena.

S tim svim u svezi, navest ćemo jedan referentan izvadak iz elaborata Ane Gomes "Krajnja desnica u Europi - uzroci njezina uspona i kako joj se suprotstaviti", bivše portugalske zastupnice u Europskom parlamentu. Gomesica, između ostalog, piše kako je "krajnja desnica naišla na plodno tlo za razvoj u Europi, uzmemo li u obzir da su neoliberalne politike i financijski kapitalizam utemeljen na reganizmu (Reaganomics) prouzročili prekid napretka i socijalnog blagostanja srednje klase, amblem izgradnje Europe i njezina uspjeha". Dodaje: "Europske vlade danas im dopuštaju (misli na ekstremnu desnicu, op. u.) da upiru prstom u 'opasnost od imigracije' u Europi koja sve više stari, a koja nužno mora uvoziti dio svoje radne snage kako bi se održala i gospodarski rasla", te zaključuje: "Ali ona će (ekstremna desnica) nastaviti igrati svoju igru, ulijevajući strah i manipulirajući savješću, kao i pasivnošću slabih i nestabilnih nacionalnih i europskih čelnika, koji nisu u stanju razviti stratešku viziju ili braniti naše vrijednosti i načela. Demokrati i zagovornici Europe mogu odgovoriti samo na jedan način: boriti se za naše vrijednosti. Za demokraciju, slobodu, dostojanstvo i mir u Europi."

Nakon svega na što nas podsjeća prošlost, i na što nas upućuje sadašnjost s pogledom na budućnost, pitanje sudbine političke ljevice i političke desnice u Europi ostaje i dalje otvoreno. Puno će toga naravno ovisiti o geopolitičkim i geostrateškim igrama moći, utjecaja i interesa koji se prelamaju kroz kontekst ukrajinskog rata i rata u Gazi, kroz sve opasniju migrantsku krizu i dakako ekonomske aspekte europske svakodnevice u sjeni Trumpova carinskog rata sa svijetom. U tom i takvom kompleksnom trenutku klasično poimanje ljevice i desnice doima se rigidnim, zastarjelim, prenaglašenim, bez obzira na uspjehe kakve ostvaruje Marine Le Pen ili AfD u Njemačkoj, uz sve pokušaje ljevih opcija da se vrate o borbu za vlast. Tu se može u igru uključiti i teza da su "ljevica" i "desnica" zapravo anakronizmi iz 20. stoljeća, odnosno da se danas "povijesna borba" vodi između neoliberalizma i demokracije kao takve. Uz stalnu upozorbu da su, načelno uzevši, europska parlamentarna scena i društvo općenito bez jake ljevice i jake desnice (ne u smislu ekstremizma, naravno) zapravo deficitarni u smislu demokratskog političkog pluralizma. Da je živ, Antonio Gramsci, talijanski marksistički filozof, vjerojatno bi imao što reći. Jednako kao što bi o sadašnjem stanju europske desnice, da su živi, imali što reći i Margaret Thatcher (Ujedinjeno Kraljevstvo) ili Charles de Gaulle (Francuska).

MOĆNI U NEMOĆI

Sve u svemu, radikalna ljevica dovodi u pitanje neoliberalizam i globalizaciju, a kako bi zadržala i ojačala mase sljedbenika, stalno se sukobljava s "neprijateljima" - političkim suparnicima, poduzetnicima i vladom (tu i Hrvatska može biti primjer!). Međutim, uglavnom im nedostaje lidera, prati ih ideološka nedefiniranost i sveopća izgubljenost u vremenima koja se mijenjaju. Ili, kako je to zapisao kolumnist Borislav Ristić: "Jedan od najkrupnijih političkih fenomena na prijelomu naša dva stoljeća svakako je sunovrat ljevice kao ideologije i političkog pokreta. Tamo gdje još postoji u nekom relevantnom obliku, postoji samo u iskrivljenoj i devijantnoj formi, poput pokreta zelenih ili onoga što se naziva woke ideologijom." S druge pak strane, desne ideje u ovodobnim izazovnim vremenima preuzima europski suverenizam. No to bi mogla biti tema za neku drugu prigodu... Jednako kao i tema potrebe za novom političkom strategijom, tzv. trećim opcijama.

Na kraju zaokružimo priču s malo humora. Anto Orlovac, hrvatski katolički svećenik, prosvjetni djelatnik, publicist, pravnik i crkveni povjesničar, pišući za Katolički tjednik o pojmovima desnice i ljevice, ovako zbori: "Sjećam se iz svoga djetinjstva na selu - tko je imao dva vola, bio je smatran dobrostojećim čovjekom. A jedan je od volova u jarmu uvijek bio dešnjak, a drugi ljevak."