U nekom širem smislu, može li se u okvirima pojma "politička retorika" govoriti o pojedinim vrstama koje uključuju i više ili manje izražene ideološke odrednice, konkretno, o lijevoj i desnoj političkoj retorici, ali i retorici centra, koje bi bile sličnosti, a koje razlike - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gabrijelu Kišiček, pročelnicu Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

GABRIJELA KIŠIČEK

- Apsolutno, politička retorika uvijek sadržava ideološke osnove na temelju kojih se grade retoričke strategije pojedinih političara ili stranaka u cjelini. Lijeve i desne političke opcije politološki su opisane i definirane kao liberalne odnosno konzervativne, pa se u prvome redu razlikuju po vrijednostima na kojima grade svoje programe, a u konačnici i retorike. Liberalne opcije njeguju, između ostaloga, vrijednosti jednakosti, osobnih sloboda i socijalnih prava, a konzervativne stranke usmjerene su na tradicionalne vrijednosti, nacionalni identitet te ekonomiju rasta i profita. Već iz toga površnog razlikovanja očito je da će se lijeve opcije češće služiti emotivnim argumentima izazivajući empatiju, a desne opcije češće apelirati na osjećaje ponosa i/ili straha (od ugrožavanja sigurnosti). Retorika centra činila bi sukus vrijednosti i lijeve i desne opcije, pa bi u teoriji to bila stranka koja naglašava nacionalne vrijednosti i identitet istodobno poštujući osobna prava i slobode izbora. Svojevremeno je pravi primjer takve stranke u Hrvatskoj bio Gotovčev HSLS.

Ideologija je svjetonazor, dio je svijeta i ljudi koji u njemu žive. Sastavni je dio politike, pa je iluzorno vjerovati da netko može "raditi samo u interesu građana" bez ideološke podloge. To često možemo čuti od oportunističkih kandidata koji bi rado prikupili glasove i jedne i druge opcije, ali na kraju vrlo često budu prokazani kao neautentični i neiskreni, te loše prolaze na izborima.

Da nastavimo u sličnom tonu: Koja retorika ima više učinka, ona s lijevim komunikacijskim predznakom ili ona s desnim komunikacijskim predznakom? Što nas povijest o tome uči? Koliko se zapravo retorika, recimo, Lenjina, poslije Staljina, razlikovala od retorike jednog Hitlera, Musolinija, ili su svi imali neke zajedničke "odlike", među ostalim primjerima iz prošlosti, recimo, Kennedyja i Hruščova u doba Hladnog rata...?

- Mjerilo uspjeha retorike jest publika. Koliko će neki politički retoričar biti uspješan, ovisi prvenstveno o tome koliko se prilagodio publici, koliko je dobro procijenio situaciju (kairos) i ono što publici treba - što ju muči, čemu teži. Postoje oni neki neuspješni političari koji se tješe da su "ispred svog vremena", da su "neshvaćeni"..., ali činjenica je da su loše procijenili svoju publiku. Povijest nas uči upravo tome. Nema univerzalnog recepta za retorički uspjeh. Uspješni govori iz povijesti danas ne bi postigli iste rezultate. Reakcije i na govore i na govorne izvedbe nekih od navedenih političkih vođa danas bi bile potpuno drukčije. N, u tom povijesnom trenutku oni su točno znali što njihovim građanima treba. I znali su kako svoje govore formulirati u rečenice koje su pamtljive, zavodljive, učinkovite. Znali su svoje govore izvesti impresivno, fascinirajući slušače koji su ih nekritički slijedili. Ciceron je odavno govorio kako dobar retoričar mora biti dobar psiholog, današnjom terminologijom, treba poznavati svoje biračko tijelo. Bez obzira na to koliko su se glasoviti političari iz prošlosti međusobno razlikovali - i ideološki i retorički - zajedničko im je to što su jako dobro znali što treba servirati publici u tom trenutku. Naravno, pitanje koliko je to moralno i gdje je granica između manipulacije i uvjeravanja, tema je za neku drugu prigodu.

U svakom slučaju, isto vrijedi i danas, desničarski političari u Europi dobro su prepoznali strah od imigranata, strah od gubitka identiteta, i u svojim govorima stalo adresiraju taj problem apelirajući upravo na osjećaje straha i ljutnje u svojih birača. I sve više jačaju. Nedavno istraživanje poljskih kolega koji su se bavili upravo istraživanjem emocija u političkim govorima, pokazalo je da su najučinkovitije emocije strah (od gubitka identiteta, samostalnosti), ljutnja (prema onima koji to dopuštaju), nada (da postoji način da se to promijeni) i ponos (na vlastitu naciju).

Ako tako gledamo, onda ćemo reći da je desna retorika u uzlaznoj putanji.

Lijeva retorika se pogubila u raznim temama i agendama koje zastupa i promovira. Od prava LGBTQ osoba, transrodnih prava do prava na pobačaj. A u međuvremenu su prava radnika i socijalna pitanja poput otpremnina i nezaposlenosti zbog propadanja tvornica posve marginalizirana. Pa se odjednom desničarski političari počinju i time baviti.

Vratimo se malo u sadašnjost. Gledajući širu sliku političke scene u Europi/EU-u, kakva je ljevica, a kakva desnica posljednjih godina, kako komuniciraju, kakva im je javna prezentacija itd.? S tim u vezi, koliko su europska parlamentarna scena i društvo općenito bez jake ljevice i jake desnice (ne ekstremističke, naravno) zapravo deficitarni u smislu demokratskog političkog pluralizma?

- Upravo to se nadovezuje na ono o čemu sam prethodno govorila. Čini se kao da na europskom planu postaje neprihvatljivo biti lijeva ili desna opcija, jer kao da se time ograničavate samo na dio birača. A svi žele sve. Malotko se u startu želi odreći dijela birača, pa političari često kalkuliraju i svi se nekako guraju u centar. A taj centar je konfuzan i birače zbunjuje. Posljedično, daju glas onima koje mogu razumjeti. Velike stranke tako gube podršku, a donedavni marginalci postaju bitni igrači na političkoj sceni. Brojna su istraživanja pokazala da ljudi više preferiraju političare koji jasno iskažu svoj stav, pa čak i kad se s njima ne slažu, nego one koji govore a da ništa ne kažu. Politički oportunisti, oni koji ne žele izgubiti birače, oni koji se žele dopasti svima, vrlo često gube. Možda vas neće svi voljeti, možda se neće svi s vama složiti, ali će vas poštovati zbog toga što imate stav. Zato je puno lakše oporbenim političarima i "novim licima", jer oni nemaju što izgubiti, mogu reći što doista misle bez kalkuliranja. Danas, dakle, i nije problem postati nova zvijezda u politici, ali je problem u politici trajati. To zahtijeva prije svega političko umijeće, ali i retoričke vještine.

Društvo bez jake ljevice i desnice postaje konfuzno za birače, koji će se osjećati iznevjereno jer su "svi političari isti", pa će se stvoriti prostor za populističke i marginalne političare koji dobro znaju tu konfuziju građana prepoznati i na njoj profitirati.

Kakva je retorika lijevih i desnih opcija na našoj, hrvatskoj političkoj sceni? Vidimo i čujemo da SDP i Hajdaš Dončić i dalje iz svih oružja pucaju po HDZ-u i Plenkoviću, a desnicu HDZ s lakoćom pacifizira i usisava u svoje interese, premijer pritom svako malo proziva SDP i ljevicu... Vaš završni komentar?

- Na hrvatskoj političkoj sceni SDP je odavno izgubio poziciju prepoznatljive ljevice. Mislim da su oni na valu pobjede predsjednika Milanovića taj uspjeh htjeli pripisati sebi i označiti ga kao svoju pobjedu, iako je svima jasno da je Zoran Milanović jaka politička figura neovisno o SDP-u. Osim toga, sam predsjednik se svojom i retorikom i politikom odavno odmaknuo od pozicije ljevice. Možemo! je preuzeo teren lijevog spektra i profitirao je upravo na tom jasnom pozicioniranju. Doduše, nedovoljno se baveći tradicionalnim temama ljevice poput prava radnika, što je nekada pripadalo krajnje lijevoj Radničkoj fronti. No Radnička fronta svoje politike nije uspjela uvjerljivo artikulirati niti sebi osigurati novi mandat u Saboru.

Što se tiče desnice u Hrvatskoj, ona odavno nema jaku stranku. Svaki izborni ciklus pojavi se netko, prepozna prazan prostor koji ima svoje birače, ali stranka rijetko preživi jedan mandat. No po potrebi svatko zagrabi u nacionalno obojene teme, poput prava branitelja, Domovinskog rata i ´91., od HDZ-a preko Mosta do Domovinskog pokreta, DOMiNA itd. Takvo predizborno manipuliranje osjetljivim temama i parazitiranje na temeljnim vrijednostima domovine samo umanjuje dignitet i branitelja i nacije i Domovinskog rata. Političari koji se zaklinju na vjernost domovini i zastavi, a onda pronevjere novac, bivaju uhvaćeni u korupciji i nepotizmu, upleteni u kojekakve afere, samo degradiraju sve ono za što se "zalažu" i kontinuirao razočaravaju birače.

Za kraj, s obzirom na aktualne sastanke, pregovore, razgovore, komunikaciju... cijeli taj "Trumpov show" s Putinom, europskim čelnicima, Zelenskim, pa i Kinom i drugih državama (carinski rat), kako ocjenjujete sve što se čuje i vidi, te silne igre riječi, ekstatične govore, samohvalu, osmijehe, rukovanja..., ukupno uzevši, retorički i komunikacijski kaos kakav vlada, a mediji ga s užitkom prezentiraju?

- Živimo u vremenu u kojem se sve pretvara u show. Političari samo slijede taj trend i na njemu osvajaju izbore. Sve postaje predimenzionirano. I strahovi i želje, i ljutnja i empatija, i pozitivni i negativni scenariji svakog događaja. Pogledajte vijesti, naslove u novinama. Ljude privlači ekstatičnost, spektakli, veliki događaji koji izlaze iz okvira uobičajenog. I politika postaje svijet koji privlači egocentrike koji žele sebe svakodnevno gledati na ekranu, na plakatima i internetskim portalima. Naravno, nisu svi takvi i još uvijek postoje ljudi koji svojim angažmanom nastoje dati doprinos društvu. No trumpovski trend sve više uzima maha. Svojedobno je Silvio Berlusconi bio enfant terrible svjetske politike, a danas takav modus operandi postaje manje-više prihvatljiv i uobičajen.

Teško je predvidjeti što nas čeka, ali neizvjesna budućnost stvara nesigurnost i tjeskobu, a u tim trenutcima potrebni su nam pouzdani politički vođe. Kad stvari izmaknu kontroli (iako iz neke perspektive već i jesu), pretpostavljam da će se ipak resetirati. I da ćemo čeznuti za nekim stabilnim i racionalnim političarima koji neće puniti novinske stupce svojim nepredvidljivim ekshibicionizmom, nego će nuditi rješenja, smirivati konflikte, prevenirati ratove i stvarati sigurno okruženje. (D.J.) n