Nakon neobičnog kolovoškog geopolitičkog samita postaje sve jasnije da je Europa sama u obrani suvereniteta Ukrajine, a time i vlastite sigurnosti od ruske agresije, te da ne može računati na veliku podršku Sjedinjenih Država - piše Paul Taylor, viši gostujući suradnik u Europskom centru za politiku, čiji prilog za theguardian.com prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbe u opremi.

Osjećaj strateške usamljenosti u sve brutalnijem globalnom natjecanju za moć slijedi nakon ljeta pokornosti, u kojem je EU prihvatio očito neuravnotežen trgovinski sporazum koji je nametnuo Donald Trump i obećao nevjerojatno velika ulaganja u SAD, a europske su članice NATO-a obećale povećati svoju obrambenu potrošnju na ambicioznih 5 % bruto domaćeg proizvoda - sve kako bi umirile Trumpa u nadi da će SAD ostati angažiran u europskoj sigurnosti.

MIROVNE SNAGE

Svakako, moglo je biti i gore. Prateći ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Bijelu kuću prošlog tjedna, čelnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Finske i Europske komisije pokazali su svoje jedinstvo u odbacivanju zahtjeva Vladimira Putina za teritorijalnim ustupcima kako bi se okončao rat, što je Trump gotovo ponovio. Uspjeli su ublažiti dio političke štete koju je prouzročio Trumpov doček ruskog predsjednika na Aljasci s crvenim tepihom i osigurali nejasno obećanje Trumpa da će SAD pružiti određenu podršku europskim sigurnosnim snagama za Ukrajinu u slučaju sporazuma o prekidu vatre.

Bijela kuća jasno je dala do znanja da bilo kakva američka podrška mirovnim snagama koje Velika Britanija i Francuska okupljaju za Ukrajinu neće uključivati ​​"članove vojske na terenu". Trump je nagovijestio da bi Washington mogao pružiti zračnu pomoć, ali je šef politike Pentagona europskim vojnim zapovjednicima rekao da će američka pomoć biti vrlo ograničena. Nije jasno koliko će se Europljani moći osloniti na ključnu razmjenu američkih obavještajnih podataka, a kamoli na američku podršku ako europske snage budu napadnute u Ukrajini. Izvješćuje se da je Washington prestao dijeliti obavještajne podatke o svojim pregovorima između Ukrajine i Rusije, čak i sa svojim najbližim saveznicima u pokretu "Pet očiju" - Velikom Britanijom, Kanadom, Australijom i Novim Zelandom - prema nalogu Trumpove koordinatorice za obavještajne poslove Tulsi Gabbard.

Koliko god impresivno bilo, demonstracija europskog jedinstva i odlučnosti Bijele kuće već se raspada. Talijanski zamjenik premijera Matteo Salvini ismijao je poziv predsjednika Emmanuela Macrona da se europske snage pošalju u Ukrajinu. Njemački kancelar Friedrich Merz na meti je kritika unutar vlastite koalicije jer je sugerirao kako bi Berlin dao trupe mirovnim snagama koje okuplja "Koalicija voljnih".

Također je bilo pitanja o odsutnosti Poljske, odlučnog pristaše i susjeda Ukrajine te najjače srednjoeuropske države, sa samita u Ovalnom uredu, očito zbog zastoja između proeuropskog premijera Donalda Tuska i novog protrumpova predsjednika Karola Nawrockog. Varšava je izjavila da neće slati trupe u europske snage jer su joj potrebne za obranu vlastitih granica s Rusijom i Bjelorusijom. U međuvremenu, neugodni izbori nadvijaju se nad sudjelovanjem Turske u bilo kakvim sigurnosnim snagama pod vodstvom Europe. Ankara, koja kontrolira pristup Crnom moru, vjerojatno će tražiti političke ustupke od EU-a, uključujući pristup projektima naoružavanja koje financira EU kao kompromis za angažiranje svojih snaga.

Sve to postavlja temeljno pitanje - može li koalicija država predvođena Europom doista pružiti vjerodostojna sigurnosna jamstva Ukrajini u slučaju primirja. Koja bi bila definirana misija i pravila angažmana za mirovne snage, s kakvom američkom ili NATO podrškom u slučaju ruskog napada. Imaju li ključne europske države s neizvjesnom američkom podrškom političku volju i izdržljivost da odvrate Putina, čiji je cilj upravo izgurati SAD iz europske sigurnosti i podijeliti Europljane međusobno?

Sjećanja na neuspjehe europskih mirovnih operacija u Bosni 1990-ih i na malodušan europski odgovor na rusko pripajanje Krima Ukrajini 2014. nisu ohrabrujuća.

ČELIČNI DIKOBRAZ

Predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, jasno je dala do znanja da će većina tereta i dalje padati na samu Ukrajinu, koja "mora postati čelični dikobraz, neprobavljiv za potencijalne osvajače". Jačanje Ukrajine oružjem, trgovinskim pogodnostima i financijskom potporom daleko je najkorisniji doprinos koji Europljani mogu dati. S obzirom na to da Putin ne pokazuje znakove završetka rata ili uključivanja u ozbiljne mirovne pregovore, a Trump nerado čini bilo kakav stvarni pritisak na Rusiju, malo je vjerojatno kako će sposobnost Europljana da osiguraju bilo kakvo primirje biti stavljena na kušnju. To je i dobro, jer smo još uvijek daleko od vjerodostojne političke i vojne sposobnosti da odvratimo Rusiju bez pouzdane američke podrške.