Europski stari socijaldemokrati, poput, primjerice, SPD-a u Njemačkoj, u tranziciji su koja je zapravo kriza identiteta. Izgubili su povjerenje radničke baze, ali nisu uspjeli pridobiti urbani, obrazovani sloj u mjeri u kojoj su se nadali. Nove ljevičarske stranke, poput Podemosa u Španjolskoj, pojavile su se kao svojevrsna politička reakcija, a u Europi vidimo i jačanje takozvane zelene ljevice, koja jednako tako pridobiva mlade, urbane sredine - kaže Denis Avdagić, geopolitički analitičar, politički komentator i politički konzultant u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

DENIS AVDAGIĆ

- S druge strane, konzervativna i demokršćanska, njemačka pučanska desnica, poput CDU/CSU, snažna je, ali i pod pritiskom novih desnih aktera s radikalnijim porukama. AfD u Njemačkoj usprkos fluidnijoj strukturi niže anketne uspjehe, a Braća Italije Giorgie Meloni preuzela su i odgovornost kao vladajući.

Desniji akteri s margine se moderniziraju, naprednije se koriste društvenim mrežama i, pokazuje se, daleko bolje znaju oblikovati poruke koje dopiru i do mladih i do srednjih slojeva, a sve više prilagođavaju svoje politike kako bi dobili koalicijski potencijal, pa i priliku, za sudjelovanje u vlasti ili njezino preuzimanje.

Rekao bih kako birači cijene "trud", a traže i odgovore na krize.

Smatram kako je ključ svega obitelj, formirani građani s najviše obveza u društvu, nositelji, u velikom broju zemalja osjećaju kako su zapostavljeni, a da se tradicionalni nositelji političkih procesa bave marginalnim skupinama. U tom procesu ili tranziciji kažnjene su daleko više stranke ljevice, ali neokrznuta nije prošla ni desnica. Često se čuje kako su stranke desnog i lijevog centra postale identične, bez razlika u politici. No ako se ponuda sužava među glavnim političkim brendovima, onda se javljaju novi, demokracija nađe odgovor na potrebu pluralizma u politici.

Uzmimo primjer rebranding republikanaca u SAD-u kroz MAGA pokret. Birači su prepoznali program, poruke i obećanja, ali i izostanak toga kod demokrata. Ono što sam već spominjao u nekim od naših razgovora i u hrvatskom kontekstu, ne može vam jedini program ili njegova percepcija biti onaj protiv svog glavnog političkog takmaca.

Zbog straha da ne izgube vlast, u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj, primjerice, postavljaju svojevrsni "zaštitini zid" ili "sanitarni kordon" prema radikalnim desnim opcijama...?

- Tako je. Često se spominje taj "sanitarni kordon". On je tu ne nužno kako bi posve izbacio određene političke aktere poput AfD-a iz mogućnosti participacije u vlasti nego i kako bi ga natjerao na promjene vlastitih politika. Međutim, opet se tu odvija proces izostanka jasnih, koherentnih i od birača traženih politika i rješenja. Da ponovim, ako se bavite drugima, a ne sobom, u nekom trenutku ćete izgubiti.

Zašto uspon krajnje desnice s druge strane ne prati uspon krajnje ljevice?

- Lijeve stranke povezivalo se s radnicima, kako se nekad govorilo, radničkom klasom, ali to je jednostavno postalo terminološki zastarjelo, nukleus u tom smislu je, ponovit ću, obitelj, a taj prostor su zauzele desne stranke. Ljevica se perceptivno počela više baviti zaštitom marginalnih skupina. Koji je insentiv bračnom paru glasati za ljevicu danas, a koji za desnicu? To je pitanje koje daje odgovor. Zato će većina teško nabrojiti europske lidere ljevice, a daleko lakše se prisjetiti karizmatičnih čelnika desnice.

Kakve su politička ljevica i desnica u Hrvatskoj danas, prate li europske "trendove"...?

- Naša politička scena prati i dio je procesa koji se događaju diljem Europe i svijeta. Ono što je HDZ uspio jest prezentirati se kao konkretna stranka, koja isporučuje, djeluje. SDP se najviše bavio HDZ-om, Možemo! je počeo preuzimati ulogu konkretnijih jer je uzeo vlast u Zagrebu. Desnica, poput DP-a, a sada sve više vidimo kako se tu želi jasnije pozicionirati i Most, shvatila je kako je sudjelovanje u vlasti jedino bitno. Doduše, prvima se dogodio unutarnji raspad, a druge možda čeka isto s obzirom na sve jasnije poruke da neće biti partneri ljevice, zbog pokušaja novog pozicioniranja.

Prema anketama, SDP je i dalje druga stranka u Hrvatskoj, unatoč nizu problema, pa i onom da mu je Možemo! oduzeo zamjetan broj birača...?

- SDP zapravo dobro stoji s obzirom na gubljenje identiteta i ima snažnu glasačku bazu koja ne korelira s članstvom, nego s prošlošću. Možemo! je do neke mjere snažno iskoračio, ali ne uspijeva dati sigurnost glasačima SDP-a kako će se baviti njima bitnim temama jer su na liniji zelene ljevice, manje usmjereni na one ljudima bitne teme, spomenut ću obitelj, a tu je i pitanje standarda umirovljenika. Dok se oni premišljaju, drugi djeluju. Zato ljevica izostaje i treći izborni ciklus iz vlasti, a na ovaj način, ako je do njihova djelovanja, izgleda realno da to tako bude i u četvrtom.

Kakva je budućnost desnih političkih opcija kod nas, uzimajući u obzir i činjenicu da neke od njih HDZ s lakoćom pacificira i usisava u svoje interese, recimo tako...?

- Put desnice, ako isključujemo desni centar, dakle HDZ u Hrvatskoj, samo je jedan, ujedinjenje, a u participativnom smislu, u vlasti, prilagođavanje retorike i približavanje HDZ-u. Ne možete voditi političke ratove s onima s kojima želite surađivati, jer onda svakako bude bolno, ili koaliranje ili biračko razočaranje, a ne pokazuju se kao konstruktivna alternativa.