Ovog sam ljeta čitao novu, važnu, zanimljivu povijest - "Svijet Hladnog rata 1945-1991", Vladislava Zuboka. Započeo je kao znanstvenik u Moskvi, bio profesor na Temple Uni u Philadelphiji, a sada je profesor na London School of Economics. Ako Hladni rat i sukob Istoka i Zapada ogolite, svedete na ono što je zaista važno i one koji su doista vodili glavnu riječ, onda je cijeli narativ odnos SAD-a i SSSR-a - navodi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga, piše:

PIXSELL

- Zubok se pita je li Rusija mogla postati dio jedinstvenog zapadnog svijeta. Je li trebalo drukčije iskoristiti Jeljcinov trenutak početkom 1990-ih, kada je Zapad bio popularan, kada su 1990-ih svi postajali višestranačke demokracije, svi govorili o parlamentarizmu, svi bili skloni liberalnom kapitalizmu, je li to bio trenutak kada se trebalo svijet uvezati čvršće, a Rusiju prigrliti kao jednu od europskih država? Imala je europsku kulturu, bila oduševljena Europom, je li se tada moglo s Rusima onako kako se činilo s Kinezima? Kod Kine nije smetala intervencija na Tiananmenu, jednopartijski sustav. Kina je dobila puno, Rusi, puno sličniji Zapadu, nisu. Amerika, rekao je još predsjednik Calvin Coolidge 1925., ima samo jedan glavni biznis, a to je - biznis. To je Kina mogla ponuditi, imali su puno obrazovane i jeftine radne snage, tu su interesi kapitala prevladali. Onda se pojavio Osama bin Laden, ponovo se pokušavalo graditi demokracije po svijetu, od Afganistana do arapskog svijeta, kao da nikada nije ni bilo Vijetnama, a svijet se promijenio. Šovinizam i imperijalizam ponovo su postali dominantni. U Rusiji Vladimira Putina, bez snažne srednje klase, siromašni su postali nostalgični za besplatnim zdravstvom i školstvom prethodnog vremena, a vlast je postajala sve više autoritarna.

U Europi je najvažniju ulogu tijekom Hladnog rata imala njemačka vlada Willyja Brandta. Mnoge će zato iznenaditi - Zubok u knjizi, osim pada Berlinskog zida, intervencije u Iraku i rata u Ukrajini, uopće ne spominje raspad Jugoslavije, ne spominje ni odvajanje Slovačke i Češke. Ne govori o periferiji, a periferija je u velikoj mjeri cijela Europa.

Nije ni SSSR bio jak zbog toga što su Estonci i Uzbeci, zajedno s Čečenima i Samojedima, bili unutar jedne države, nego zbog toga što je ruski imperij zadobio novo ruho i s novom ideologijom nastavio postojati kao crveno carstvo. Ako su u globalnim odnosima marginalne gotovo sve europske države, onda konfederirana Europa teško može postati skup naših ekonomija i našeg velikog stanovništva. Europska unija, bez izabranih političara na svom čelu, u promijenjenom kontekstu, morala bi učiniti sve ono što do sada nije htjela i mogla: više se povezati, da bi odgovorila na prijetnje, težnje, potrebe. Nisu europske vrijednosti postale naš zajednički cilj i san - one su ispunjavane, bile su samo preduvjeti, točke koje su mnogi tek prividno ispunjavali. Pa mi smo 2013. na referendumu jedva podržali ulazak u EU! Desni su političari govorili o "siru i vrhnju" na našim tržnicama, pečenju rakije i kolinju. Sva sreća što su postojali Srbi, pa smo mogli "reklamirati" EU kao zajednicu koja će nas odvojiti od istoka. Nakon ulaska u Uniju nestalo je traženje bilo kakvog konsenzusa u našem društvu, a produbljivanje podjela traje i danas. Nama kao da je važno da nas se ništa ne pita, a mi nećemo praviti teškoće u onome što je drugima važno. Nećemo se petljati u ijednu politiku, nećemo prigovarati, nećemo se čuti, sve nam je dobro, pod uvjetom da se Europa financijski malo istrese nad nama. Nikada nismo bili poput Finaca, koji su govorili da im je stalo kakva će biti Hrvatska, hrvatsko obrazovanje, zdravstvo, vrijednosti u društvu, jer formalno živimo u istoj zajednici, oni troše više svoga novca u toj zajednici i željeli bi da bude pravno, ekološki, društveno, što uređenija.

Europa od 1945., bez obzira na najbolje muzeje, ugodne gradove, čiste rijeke, dobre plaže, ozbiljne gospodarstvenike, igra sve epizodniju globalnu ulogu. EU je nastao jer su zapadne zemlje Amerikanci pogurali u tome smjeru. Susret Trumpa i Putina na Aljasci zato je s jedne strane nastavak dogovaranja kakva smo gledali u "Američkom stoljeću" (neki će reći, stoljeću "Pax Americane" i "Pax Sovietice"). Takav format dvaju lidera odgovara Trumpu zbog toga što mu Putin, kao ni drugi slični političari, očito nije mrzak. Trump je svojim politikama pokazao koliko je malo potrebno da se društvo "porihta" - umire i podčine slobodnomisleći fakulteti, kako se mijenjaju muzejski postavi, kako se izbacuju radnici iz zemlje i kako se lako i brzo misleći, snažni, bogati, u slobodi kupani, odgajani slobodni ljudi mogu disciplinirati. U šest mjeseci Amerika je grogirana, hipnotizirana, nesposobna da se suprotstavi pojavama koje su do jučer ondje bile nezamislive, ali su toliko puta iskušane u različitim europskim zemljama. Još je poraznije što smo u samo nekoliko tjedana vidjeli da su europski političari skloni laskanju, dodvoravanju poput alkarskog vojvode Zorice kod "njegove visosti" Stipe Mesića. Međutim, ne mislim da je to tako samo zato što je riječ o često neimpresivnim aparatčicima nego i zato što bez SAD-a ne može i neće biti snažne Europe, neće biti otpora Rusiji, neće biti dovoljno brzog naoružavanja.

Izravni pregovori Trump - Putin jasna su potvrda i posebnog položaja Rusije, onog što je Rusija željela i što je uglavnom nestalo nakon raspada SSSR-a. Posve je jasno da bez SAD-a ovaj rat ne bi bilo u ovoj fazi moguće zaustaviti. Nisam, nažalost, siguran da su Europljani u stanju nastupati zajedno i dovoljno organizirano te biti snažni tako da mogu jamčiti ukrajinsku (ili vlastitu) sigurnost. Bilo bi to lijepo i bilo bi ohrabrujuće da se Europljani mogu dogovoriti, da imamo jasan stav i da zaključimo kako je Ukrajina i njezina kriza takva da smo bliži europskom dogovaranju. Mislim da se svi, počevši od glavnog tajnika NATO-a, žele umiliti Trumpu, nadaju se da je to formula kojom će uspjeti navigirati kao i do sada, pa makar i uz manje partnersko ponašanje u Washingtonu. Mislim da je to zabluda i da tu zabludu odlično pokazuje evolucija Marca Rubija, državnog tajnika SAD-a, kao i drugih u američkom timu. Ako mislimo da će "vjera u obranu demokracije, ljudskih prava i poštovanje ustava" biti motiv i pokretač američke politike, toga više nema.

S jedne strane ovakva Amerika, ovakvih vrijednosti, odgovara velikom broju državnika i političara u svijetu, ali to ne može biti primjenjivo ni jednoj maloj zemlji, koliko god njihovi političari (pogledajte Hrvatsku) takvi bili iznutra. Na velikoj sceni mi smo nemoćni, nevažni i nevidljivi, ako se EU ne sredi. U svakom slučaju, neće doći do povratka na staro. Trump je trebao izvesti "reset" svjetske (i američke) politike. To i čini. (Portret snimio: Neva Zganec/Pixsell)