Svaka čast Trumpu što pokušava donijeti mir u Ukrajinu, ali diplomacija je spora i dosadna te zahtijeva više od performativnih PR trikova u posljednji tren, s malo planiranja. Nadajmo se da će Trump prozreti Putinovu beskrajnu želju za razgovorom i umoriti se od pseudopovijesnih predavanja ruskog diktatora. Trump može stisnuti Ruse, no čini se kako zaboravlja da Sjedinjene Države drže karte, a ne Moskva - komentirala je spektakl na Aljasci Melinda Haring, viša suradnica u Euroazijskom centru Atlantskog vijeća.

- Samit na Aljasci nije promijenio temelje ruskog rata protiv Ukrajine. Ruski ciljevi ostaju maksimalistički i eliminacijski. To je bilo očito u Putinovim ponovljenim pozivima da se riješe "korijenski uzroci" rata, eufemizam za Ukrajinu kao potpuno suverenu državu, slobodnu od ruske dominacije. To nije iznenađujuće. Putinovi ciljevi u Ukrajini oduvijek su bili ideološki i jednostavno ne postoji velik dogovor koji će ga zadovoljiti, osim potpune kapitulacije Ukrajine, što se neće dogoditi. Ovaj rat će biti odlučen na bojnom polju. A najučinkovitiji način da se osigura da završi na bojnom polju prije nego poslije i u korist Ukrajine jest da Sjedinjene Države i njihovi saveznici nastave naoružavati Ukrajinu. Osim toga, mogu povećati ekonomski pritisak na Rusiju sekundarnim sankcijama uključenim u zakonodavstvo koje su predložili američki senatori Lindsey Graham i Richard Blumenthal. Jedini jasni pobjednik, bar kratkoročno, bio je Putin, čija je međunarodna izolacija okončana. Putin nije dobio ublažavanje sankcija koje je tražio, a čini se da nije uspio odvojiti Ukrajinu od normalizacije ekonomskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Ali dobio je privid dobrodošlice s crvenim tepihom od američkog predsjednika na američkom tlu bez ikakvog ustupka, zaključuje Brian Whitmore s uglednog Sveučilišta Texas-Arlington i voditelj popularnog podcasta The Power Vertical.

SUMORAN IGROKAZ

U ta dva komentara uglavnom je sažet stvarni, realni dojam nakon srdačnog susreta Donalda Trumpa i Vladimira Putina u američkoj vojnoj bazi na Aljasci, inače ključnoj u doba Hladnog rata, a prije desetak dana iznova stavljenoj u prvi plan svjetske javnosti. Sve drugo što se zbivalo ovoga tjedna samo je u većoj ili manjoj mjeri nadgradnja samita u Anchorageu, koliko u pozitivnom toliko i u negativnom smislu međunarodne politike i odnosa najvećih i najmoćnijih globalnih sila, u slučaju Ukrajine isključivo SAD-a i Rusije, a svi ostali, pa i jaka (ili nejaka) Europska unija, te sila s udaljenog horizonta kakva je Kina, ostaju u drugom planu, makoliko se trudili biti u prvoj ligi i ravnopravo se nositi s Trumpom i posredno s njegovim "prijateljem" Putinom. U tom i takvom, širem i dubljem, kontekstu, da se po tko zna koji put poslužimo otrcanom novinarskom frazom, treba gledati i na ovotjedni susret Trumpa sa Zelenskim i europskim čelnicima koji se se izredali u Bijeloj kući slušajući pažljivo (neki i sa strahom) što im kazuje američki predsjednik i o Anchorageu, i o Ukrajini, i o Rusiji i Putinu, uključujući i okrutnu istinu o legitimizaciji sile i odbacivanju međunarodnih normi i pravila kad se radi o komadanju ukrajinskog teritorija odnosno Putinovoj otimačini zemlje, gradova i sela. A sve u "korist" neke iluzije dugoročnog mira s američkim i europskim sigurnosnim jamstvima u okvirima završne faze velikog geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja koje Europa pod pritiskom SAD-a mora prihvatiti ili odbiti, sa svim posljedicama koje iz toga proistječu.

Zapravo je cijeli taj komunikacijski i medijski igrokaz kojim se uspostavlja (ili se već uspostavio) ne više samo teorijski nego i konkretan novi svjetski poredak onaj aspekt koji nosi svu težinu novih temelja na kojima bi sad i ubuduće trebala počivati ovodobna politička, mirovna i sigurnosna arhitektura dobre stare Europe/Europske unije u sjeni Trumpa i Putina, a posredno i Xi Jinpinga (Kina) i Narendra Modija (Indija). To jest brutalna istina u kojoj se sad zatekao EU, koji mora prihvatiti činjenicu da globalizam postaje četverodijelna zona interesa, SAD-a, Kine, Rusije i Indije, a Europska unija u takvom novodobnom rasporedu moći ostaje peti element. Naravno, za Donalda Trumpa novi svjetski poredak zapravo je proklamiran u predizbornoj propagandnoj mantri Make America Great Again (MAGA), a sadašnji carinski/trgovinski rat samo je sredstvo pritiska s krajnjim ciljem ostvarenja MAGA u praksi.

No vratimo se još malo Putinu. Znakovitim se sad pokazuju mnoge izjave, starije i novije, komentari i povijesna "tumačenja" kakva je diktator Putin davao još otkako je anektirao Krim, a svijet skupa sa SAD-om i EU-om to "sportski" prihvatio kao neizjbežan čin legitimiziranja sile, uz malo gunđanja pa onda zajedničkog veselja na Svjetskom nogomentom prvenstvu 2018. u Rusiji, a četiri godine prije uz pljeskanje Putinu i na zimskoj Olimpijadi u ruskom Sočiju. Između ostalog, podsjetimo kako je Putin u jeku treće godine ukrajinskog rata, u videoobraćanju sudionicima ovogodišnjeg samita grupe BRICS u Riju de Janeiru kazao, jasno i glasno, kako je "model liberalne globalizacije odradio svoje i na njegovo mjesto dolazi pravedniji multipolarni svijet", te dodao da unipolarni sustav međunarodnih odnosa, koji je služio interesima tzv. zlatne milijarde, postaje stvar prošlosti. Pritom se ruska agencija TASS odmah potrudlila svijetu "objasniti" da je pojam "zlatne milijarde" nastao u zapadnim političkim krugovima i zasniva se na ideji da Zapad smatra sebe najvažnijim dijelom čovječanstva.

XINHUA

Prema Putinovu, ali i prema Trumpovu tumačenju, važniji od geopolitike i geostrategije jesu ekonomski i gospodarski, a time i financijski aspekti novih "igara prijestolja" između Washingtona, Moskve (koju je Trump u Anchorageu ponovo vratio za stol) i Pekinga te na kraju i sve moćnije Indije. Kina je u biti najveći izazov za Trumpa i SAD u novom poretku, koji pretendira da bude po mjeri sadašnje vlasti u Bijeloj kući. Kako kaže dr. sc. Mato Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa (ZŠEM): "U posljednjih 30 do 40 godina Kina se vraća na scenu. Više od 800 milijuna ljudi podignuto je iznad granice siromaštva. Amerikanci sve to gledaju i svjesni su da nešto moraju napraviti. Kinezi dominiraju čak i u sektorima u kojima ih nije bilo prije 20 godina. Imao sam priliku vidjeti to svojim očima."

I još malo o Europi, odnosno Europskoj uniji. U tekstu objavljenom u listu Le Monde, francuski historičar, akademik i politički analitičar Jean-Pierre Filiu analizira promjene na međunarodnoj sceni te zaključuje da se uspostavlja nova međunarodna konfiguracija, koja se prostire od Bliskog istoka do različitih dijelova europskog kontinenta, pri čemu je Europska unija potpuno marginalizirana. To bi, prema njegovu mišljenju, moglo otvoriti put "velikoj" humanitarnoj i političkoj katastrofi. Filiu završava analizu sumornom vizijom globalne situacije, u kojoj su veliki sukobi postali predmet trgovine među velikim silama i na Bliskom istoku, a manje zemlje, poput Ukrajine, prepuštene su same sebi. To upućuje na nastajanje novog svjetskog poretka koji nadilazi geografske granice i isključuje europske aktere, što odražava krhkost međunarodne situacije i rastuću neravnotežu u globalnim odnosima, smatra Jean-Pierre Filiu. Ono čemu danas svjedočimo daje mu za pravo.

Sve u svemu, makoliko se mnogima pojam "novi svjetski poredak" i dalje čini kao prenaglašeni aspekt koji se odavno udomaćio u raznim teorijma urota i tamo se najbolje osjeća skupa s pojmovima kao što su "duboka država", "alterantivna istina", "iluminati", "Bilderberg grupa", "Rockefelleri", "Soroš" i sl., teško se oteti dojmu da se iz teorije sve učestalije prelazi u praksu. Potvrda tome svakako je geopolitička, geostrateška i sugurnosna promjena kakvu je inicirao Putin invazijom na Ukrajinu, a onda i Trump koji novom svjetskom poretku MAGA propagandom daje novo, američko značenje. Možda je pritom najbliže istini zaključak da je novi svjetski poredak u aktualnom kontekstu zapravo samo stari trik s drugim licima.

HRVATSKA POZICIJA

I na kraju - što s malim zemljama u okolnostima kad međunarodne odnose diktiraju veliki, moćni i utjecajni, o tome se može posebno raspravljati. Što se Republike Hrvatske tiče, članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu velika je prednost, ali i velika odgovornost. Stav Hrvatske oko samita Trumpa i Putina, odnosno situacije s Ukrajinom, sažet je u izjavi premijera Plenkovića da dogovor o miru u Ukrajinu ne smije poniziti žrtvu i nagraditi agresora, te da je od ključne važnosti poštovanje međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta, kao i davanje sigurnosnih jamstava i podrške Ukrajini, te nametanje dodatnih sankcija Rusiji. U međuvremenu dogodio se još jedan sastanak tzv. Koalicije voljnih, skupine europskih zemalja koje, uz Australiju, Kanadu i Novi Zeland, zagovaraju slanje mirovnih snaga na istok Ukrajine kao sigurnosnu garanciju nakon postizanja mira između Kijeva i Moskve.

Što se tiče sastanka Trumpa sa Zelenskim i europskim čelnicima u Bijeloj kući, sve je proteklo očekivano i bez iznenađenja, uz naravno nove doze samohvale američkog predsjednika. Proglašenje kandidata za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir je blizu i Trump čini sve što je u njegovoj moći da se dokopa tog odličja. Usput je najavio da su počele pripreme za sastanak ruskog i ukrajinskog predsjednika Vladimira Putina i Volodimira Zelenskija. Zaključio je još jednom pohvalom sastanku koji je sam organizirao naglasivši važnost sigurnosnih jamstava za Ukrajinu koje bi Europa "pružila" u "koordinaciji" sa Sjedinjenim Državama. U novom MAGA svjetskom poretku, naravno.