Nedavni sastanak Trumpa i Putina na Aljasci protekao je bez ijednog europskog čelnika, ali i bez Zelenskog, osim na razini telefonskih kontakata odnosno virtualnog sastanka s čelnicima EU-a, a onda ih je sve skupa Trump naknadno okupio u Bijeloj kući i o svemu raspravio te usput bombastično najavio skorašnji sastanak Putina i Zelenskoga, uz naravno svoju nazočnost...

Bez obzira na sastanak u Washingtonu, je li EU ipak u drugom planu (ili nije) kad se radi o sudbini Ukrajine - upitali smo dr. sc. Natašu Beširević, konzultanticu na EU projektima u regiji zapadnog Balkana i istočnog susjedstva, evaluatoricu Europske komisije Horizon Europe.

- Ne u potpunosti, no takva percepcija definitivno postoji. Istina, odsutnost Europe s važnih simboličnih događaja poput samita Trumpa i Putina iznimno je vidljiva. Ali to ne znači da je EU politički irelevantan.

Podsjećam da je od 2022. godine EU dosljedno podupirao Ukrajinu, i da je do sredine 2025. mobilizirao više od 130 milijardi eura vojne, ekonomske i humanitarne potpore. EU je izvan svake sumnje najveći financijski donator Ukrajine. Vjerujem da se ovdje više radi o prijeporu između diplomatske vidljivosti i geopolitičke dosljednosti. Vidljivost u geopolitici ne postiže se isključivo angažiranom politikom i rezultatima, na žalost. Demonstracija moći i diplomatska vidljivost na neki su način "samoreklamiranje", odnosno područja gdje EU često zaostaje za velikim nacionalnim državama.

Ipak, samit na Aljasci ilustrira povratak bilateralizma velikih sila, gdje globalne odluke sve više donose "veliki" na štetu manjih država i saveza. Kada se Trump izravno angažira s Putinom bez izravnog uključivanja ključnih saveznika, to znači jasan odmak od multilateralne diplomacije. EU je, po svojoj naravi, unija utemeljena na konsenzusu s 27 glasova. To često ograničava njezinu sposobnost brze i ujedinjene diplomatske vidljivosti, posebno kada se suočava s akterima poput Trumpa, koji personalizira diplomaciju. Ukratko - Europa je prisutna, no bori se za vidljivost u geopolitičkom sustavu koji se brzo mijenja.

Stoji li teza, koju mnogi ističu, da situacija kakva je danas u međunarodnim odnosima vezanima za ukrajinski rat, odnosno pregovore o miru između Trumpa i Putina, umnogome podsjeća na stanje u kakvom se Europa nalazila pred izbijanje Drugog svjetskog rata...?

- Da, usporedbe postoje i potpuno su uznemirujuće, međutim, takve povijesne analogije moraju se rabiti oprezno. Ekonomske sankcije koje provodi EU imaju dugoročne, ali ne i brze posljedice, i mogu podsjetiti na međuratno oklijevanje da se odlučno suoči s agresorom. Slom režima kontrole naoružanja poput Ugovora o konvencionalnim snagama za borbu protiv terorizma (CFE) i pomak prema militarizaciji podsjećaju na Europu između dva velika rata. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. i naknadna okupacija teritorija poput Luhanska, Donecka i Krima odražavaju ekspanzionističku agresiju usmjerenu na prekrajanje granica silom.

Sastanak Trumpa i Putina, na kojem se navodno raspravljalo o "zamrzavanju" neprijateljstava, bez izravnog sudjelovanja Kijeva odražava diplomaciju minhenskog tipa, gdje su o sudbini manjih nacija odlučivale vanjske sile. Međutim, za razliku od 1930-ih, današnji EU je institucionalno snažan. Današnji EU nije međuratna Liga naroda. Za razliku od 1930-ih, Unija posjeduje unutarnje tržište od 450 milijuna ljudi, nadnacionalne institucije i jako civilno društvo. Masovni režim sankcija, podrška ukrajinskoj vojsci i širenje NATO-a (Finska, Švedska) dokazuju da Europa ne ponavlja pasivno prošle pogreške.

No neuspjeh u odlučnom suočavanju s autoritarizmom i dalje može stvoriti de facto normalizaciju agresije. Ako se Putinu dopusti da dijelove Ukrajine drži pod modelom zamrznutog sukoba, to bi moglo signalizirati drugim revanšističkim režimima da je agresija održiva i moguća.

Također se u mnogim analizama svako malo naglašava dvojbeni odnos između Sjedinjenih Država i Europe/Europske unije posljednjih mjeseci, spominje se čak i podređen položaj u odnosu prema SAD-u s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući... Doduše, EU i dalje ima jake karte u rukama - ekonomske i financijske sankcije Rusiji, iako to na prvi pogled nema učinak kakav se očekivao... Vaš komentar?

- Podređenost Europe dijelom je strukturna, a dijelom strateška. EU-u nedostaje projekcija "tvrde sile", i njegova obrana uvelike ovisi o NATO-u, tj. SAD-u. Obrambena tržišta EU-a su politički fragmentirana među državama članicama i nedovoljno financirana, što sprječava nastanak jedinstvenog vojnoindustrijskog kompleksa.

Nadalje, ekonomske sankcije bez odgovarajućeg vojnog i kibernetičkog odvraćanja, bez potpune energetske autonomije od trećih država često ostaju ograničene u svom učinku.

Europa je utemeljena na principima legalizma, politici uvjetovanosti, gdje pomoć ovisi i o stanju demokracije, te principima dogovora, koji su u svojoj biti demokratični. No danas ti humani principi često ne uspijevaju u geopolitičkoj areni "tvrde sile", koja dominira u realpolitici. To je posebno vidljivo kada se EU suoči s akterima poput Putina ili Trumpa, koji nisu opterećeni izgradnjom konsenzusa.

Europski odgovor Rusiji bio je uglavnom ekonomski. Sankcije su imale mješovite rezultate: iako su oslabile ruski pristup visokotehnološkoj robi i financijama, nisu uspjele odvratiti agresiju ili preokrenuti teritorijalne dobitke.

No 2025. mogla bi označiti prekretnicu. Njemački povijesni obrambeni fond od 100 milijardi eura, vojna potrošnja baltičkih država iznad 3 % BDP-a i obrambeni projekti PESCO-a pokazuju znakove početnog strateškog buđenja. Svakako se nalazimo u razdoblju promjena. Hoće li se ovo europsko buđenje pretvoriti u koherentnu akciju - ostaje vidjeti.

Kao i u mnogim situacijama prije, aktualne su i ovaj put stare priče o novom svjetskom poretku. Jesmo li doista na tom putu, u nekoj, što mnogi naglašavaju, završnoj fazi novog geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja, novog svjetskog poretka, ne više samo u teoriji nego sada i u praksi...?

- Da. Više ne nagađamo o novom svjetskom poretku. Proživljavamo njegovu realizaciju. Liberalni međunarodni poredak izgrađen nakon 1945. godine na temelju američkog primata, ekonomske otvorenosti i institucionalne vladavine sada je izazvan na svim frontama. Nalazimo se usred "geopolitičkog preuređenja", gdje tradicionalne institucije zaostaju za novonastalim stvarnostima. Više nismo u eri nakon Hladnog rata, ni u stabilnoj multipolarnoj budućnosti. Ovaj prijelazni trenutak je i prijetnja i prilika. Pitanje više nije mijenja li se svijet, nego tko će oblikovati tu promjenu.

Ono što vidimo jest hibridna multipolarnost s preklapajućim sferama utjecaja: Kina predvodi tehnoautoritarni model razvoja, Rusija promiče regionalni revizionizam i potkopava zapadnu koheziju dezinformacijama i energetskim oružjem. SAD sve više oscilira između globalnog vodstva i populističkog smanjenja utjecaja prema unutra. Globalni Jug, koji smo nekad nazivali Trećim svijetom, zauzima se za nove multilateralne forume (BRICS+, preusmjeravanje G20 itd). EU, uhvaćen između svih tih pritisaka, bori se s izborom hoće li biti geopolitički akter ili samo regulatorna supersila.

Nalazimo se u fazi tranzicije koja se može nazvati policentričnom erom, u kojoj su institucije poput UN-a i WTO-a marginalizirane, a države i blokovi povezuju se u ad hoc koalicije. Poredak temeljen na pravilima i pravu ustupa mjesto isključivim interesima.

Dakle, tranzicija je stvarna, a ne teorijska. Njezin tempo i narav, međutim, ovise o tome hoće li se i kako akteri poput EU-a prilagoditi. Uloga Europe ovisit će o tome hoće li se transformirati u strateškog aktera ili će ostati geoekonomska sila ovisna o drugima radi sigurnosti.

I da zaključimo s Hrvatskom, njezinim položajem u ovako složenim gepolitičkim i geostrateškim interesima velikih? Pretpostavka je da se Hrvatska mora držati EU-a, ali i gledati vlastite interese, ili postoje i neke druge opcije, i kakve? Vaš završni komentar?

- Geopolitički položaj Hrvatske je delikatan, ali ne i nemoćan. Kao članica EU-a i NATO-a, Hrvatska je dio europske institucionalne arhitekture. Ipak, tzv. nesvrstanost više nije održiva, ne postoji "siva zona". Optimalan put Hrvatske je puni europski angažman, ali s pragmatičnom fleksibilnošću u bilateralnoj diplomaciji, posebno sa susjednim zemljama. Nacionalni interes Hrvatske je u jačem, a ne u fragmentiranom EU-u. Ipak, njezin položaj na civilizacijskom raskrižju, između srednje Europe, Balkana i Mediterana, daje joj stratešku fleksibilnost. Hrvatska bi mogla poslužiti kao država most balansirajući svoje obveze prema EU-u s regionalnim vodstvom na Zapadnom Balkanu. U globalnom svijetu, kako u biznisu tako i u politici, strateška prednost pametno je odabiranje niše. Diversifikacija i specijalizacija. To za Hrvatsku konkretno znači: pripadati Europskoj uniji i podržavati njezine politike, a s druge strane biti prepoznat kao regionalni lider u maksimalno tri područja: u vezi s proširenjem EU-a, modernizacijom infrastrukture i partnerstvom u energetskoj tranziciji.

Na stranu emocije i nostalgije, jučerašnji svijet više ne postoji. Mi smo generacija koja se sjeća kako je bilo, i prva koja živi u potpuno drukčijim vremenima. “Novo normalno” postalo je svakodnevica. Za male i srednje države poput Hrvatske ovaj trenutak je i test i prilika. Na nama je da pokažemo koliko smo odani humanim europskim idejama, ali i koliko znamo iskoristiti svoje iskustvo i položaj.