Tijekom studija imala sam priliku posjetiti grad Koprivnicu i Hlebine, gdje sam se iz prve ruke upoznala s podravskom naivom i tzv. Hlebinskom slikarskom školom. U posebnom mi je slučaju i susret s umjetnikom Mijom Kovačićem, koji je jedan od najvažnijih predstavnika naivne umjetnosti u Hrvatskoj. Njegove slike - guste, detaljne, često fantastične i mračne, a istovremeno čvrsto vezane uz svakodnevicu sela - ostale su mi urezane u pamćenje kao nešto što me istovremeno oduševljava, ali i izaziva nelagodu. Upravo zbog toga mi je zapeo za oko trailer za film Fačuk, koji je premijerno predstavljen na ovogodišnjem Animafestu. Riječ je o prvom autorskom filmu Maide Srabović, koja ga potpisuje kao scenaristica, redateljica i producentica.

Iako je Fačuk bio (očekivan) povod za razgovor, Maida u ovom intervjuu otvara i druga važna poglavlja svog profesionalnog puta - od prvih koraka u koprivničkom "Mravcu" preko studentskih dana i montažerskog rada do razvoja autorskog izraza i vođenja studija TETRABOT, koji je s kolegama osnovala 2018. - navodi Tena Starčević, koja je s Maidom Srabović razgovarala za portal vizkultura.hr, odakle prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua, uz neznatnu prilagodbu u opremi.

Maida Srabović (1986., Koprivnica) završila je studij filmske i TV montaže na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija nekoliko godina radi kao montažerka, montirajući filmove, serije, glazbene spotove i umjetničke instalacije. Godine 2018. u Zagrebu zajedno s kolegama s faksa osniva studio za animaciju i postprodukciju TETRABOT, a 2020. se prestaje baviti montažom i potpuno se preusmjerava u područje animacije i ilustracije. Fačuk je njezin prvi autorski film, koji potpisuje kao scenaristica, redateljica i producentica. Ostali projekti koji su joj važni su intro za podcaste Mjesto zločina i Pozdrav iz kuhinje, dizajn etikete za specialty kavu Kavasutra i animirano-ilustrirani gastroblog mmmaida.net.

PODRAVSKA INSPIRACIJA

Već si kao dijete bila članica koprivničke filmske grupe "Mravec", u sklopu koje si sudjelovala u nastajanju desetak nagrađivanih dječjih filmova. Možeš li se prisjetiti svojih prvih susreta s filmom - kako su ti rani susreti s filmom utjecali na tvoj profesionalni razvoj? Kakva je tada bila filmska scena u Koprivnici?

Maida Srabović: Prvi susret s filmom u kojem nisam bila samo gledatelj, nego sam sudjelovala u procesu stvaranja filma, dogodio se zahvaljujući učiteljici Karmen Bardek, koja je osnovala filmsku grupu u mojoj osnovnoj školi sredinom devedesetih - kad nismo svi imali kamere u mobitelu i snimali svijet oko sebe na dnevnoj bazi. Gledati kroz kameru i snimati bilo je nešto posebno, čemu smo mi klinci devedesetih pristupali znatiželjno, pa čak i sa strahopoštovanjem. Većina mojih vršnjaka krenula je u filmsku školu zato što su htjeli glumiti i biti ispred kamere, a mene je oduvijek više zanimalo ono što se radi iza kamere. Kad smo snimili prvi film i ušli u montažu, i kad sam shvatila da je zapravo montaža ta koja uobličuje film, mislim da je tu "nastala" Maida montažerka.

Koliko ja znam, neke filmske scene u Koprivnici nije ni bilo prije Karmen. Ona je uvukla generacije "Mravci" u film. Osim nje bitan utjecaj na stvaranje filmske scene u 2000. u Koprivnici je imala i gimnazijska profesorica Astrid Nox. Danas se mali grad poput Koprivnice može pohvaliti solidnom filmskom scenom – montažer Denis Golenja (nagrađen Zlatnom arenom u Puli prošle godine), redateljsko-producentski tandem Karla Lulić i Jelena Mađarić, redatelj glazbenih spotova Dinko Šimac, snimatelj i fotograf Tomislav Sokač, videoumjetnik Bojan Koštić, glumac Sven Šestak, i za kraj jedan friški koprivnički redatelj i animator – Vedran Štefan, moj poslovni i životni partner, s kojim sam se prije godinu i pol iz Zagreba preselila u Podravinu. Također mi je bitno napomenuti da Grad Koprivnica kroz svoje javne pozive za kulturu podržava filmsko stvaralaštvo te time omogućuje decentralizaciju filma iz Zagreba prema drugim sredinama. Plus, imamo full suvremeno opremljeno kino, koje ne samo da prikazuje aktualne domaće i strane filmove već i dovodi razne filmske radionice i programe u naš grad.

Nedavno je na Animafestu premijerno prikazan film Fačuk, koji potpisuješ kao scenaristica, redateljica i producentica. Film tematizira osjećaj otuđenosti i nedostatnosti, a vizualno je inspiriran radovima Mije Kovačića i estetikom podravske naive. Kako je i kada nastala ideja za film? Možeš li nam reći nešto više o samom nazivu filma?

- Misao o animiranom filmu inspiriranom podravskom naivom imala sam puno prije nego ikakvu priču koja bi bila ispričana tim vizualnim stilom. Znala sam odmah uz tu misao i da taj budući film žanrovski mora biti horor - jer naiva je za mene oduvijek bila zastrašujuća. Odrasla sam u Podravini, okružena tim crvenim, gušavim i izmučenim ljudima čudnih proporcija, koji su uvijek gledali u prazno, kao da u njima nema ničeg osim muke i beznađa. Ideju za priču dobila sam kad mi je umrla baka i kad sam intenzivno razmišljala o svom obiteljskom nasljeđu. Kad sam gledala svoju obitelj na tom sprovodu, posebno dedu, koji je odrastao bez roditelja, baš smo izgledali kao obiteljski portret u stilu te naive koja me je proganjala od djetinjstva. Riječ fačuk (kajkavski naziv za kopile) oduvijek mi je bila ružna i u glavi spojena s vizualom naive - jer sam oduvijek slušala o fačukima kao o nečem lošem, sramotnom. Uvijek se ta riječ izgovara polušapatom, iza leđa. Punim glasom se izgovara samo kao uvreda u afektu. Horor mi je to da je činjenica da si dijete bez oca dovoljna da budeš društveno stigmatiziran. Još su veći horor posljedice koje takva stigmatizacija ostavlja na psihu ljudi koji su fačuki, i na žene koje nose fačuka.

Kako si pristupila povezivanju vizualnog nasljeđa podravske naive s medijem animacije? Koliko je bilo izazovno digitalizirati originalne radove Mije Kovačića?

- Za naivu je svojstvena dubinska mizanscena, tj. pripovijedanje u više planova unutar istog prizora. Najpoznatiji redatelji koji su koristili dubinsku mizanscenu su Jean Renoir i Orson Welles. Kad gledate bilo koju sliku Mije Kovačića, oko i um lutaju od lika do lika raspoređenih u dubinu kadra, i svaki lik ima svoju priču. Takav dramaturški pristup u svom slikarstvu ima i slikar Stipan Tadić, koji je umjetnički direktor i dizajner vizuala na Fačuku. Mijine slike u filmu su korištene za scene od posebne emotivne i dramaturške vrijednosti, dok je Stipanov vizual oblikovao ruralni svijet našeg filma. Osim tog dramaturškog elementa u naivnom slikarstvu, tu je i ta tehnika obrnutog slikanja na staklu, koja je jako slična klasičnoj animaciji na folijama. Meni je sve to nekako logično i prirodno sjelo u animaciju. Nisam se morala nešto previše truditi i izmišljati načine na koje da to dvoje povežem. Bilo mi je jedino skroz nevjerojatno da nitko prije već nije napravio tu poveznicu. Zbog toga mi je cijelo vrijeme bilo malo stresno kako će ispasti film, jer ipak je prvi animirani film u stilu podravske naive koja je bitno kulturno nasljeđe naše zemlje. Slike Mije Kovačića su stakla velikih formata, nerijetko i dimenzija oko metar s metar. Zbog toga se te slike ne mogu skenirati, već se fotografiraju u posebnim svjetlosnim uvjetima - jer staklo je zbog refleksija jako zahtjevno za fotografiranje.

ŠIRENJE PREDRASUDA

Fačuk progovara o jednoj vrlo osjetljivoj temi. Koliko ti se čini da su se u manjim sredinama promijenili stavovi kada je riječ o predrasudama, osuđivanju i naslijeđenim društvenim obrascima?

- Ja mislim da su predrasude očito ključan dio našeg genetskog koda, jer čim se ublaže jedne predrasude, evo novih. (Namjerno nisam napisala da se predrasude riješe, jer uvijek opstanu ukorijenjene u nekim glavama i ne daju se iako smo daleko od stoljeća sedmog). Meni se čini da je trenutno situacija i u manjim i u većim sredinama tu negdje i to najviše zbog interneta - predrasude putuju i šire se brže nego ikad prije. I više nisu samo šapat susjedi preko plota. Sad su te predrasude hejt komentari s imenom i prezimenom, i obiteljskom fotografijom za profilnu. Ne trebaš biti žena koja nosi fačuka da bi bila prozivana, vrijeđana i da bi ti se prijetilo. Dovoljno je da imaš obrijanu glavu ili da se zna da voliš cure. Mene to rastužuje. Da bar možemo pustiti ljude da budu u miru ono što jesu, bilo bi manje patnje na svijetu.

Tijekom godina surađivala si s nizom umjetnika i autorica različitih poetika i pristupa. Kako izgleda tvoj dijalog sa suradnicima, osobito u kompleksnijim, interdisciplinarnim projektima u kojima se i tvoja pozicija često mijenja - od montažerke do redateljice?

- Svi ti različiti projekti i karakteri autora suradnika uvijek su mi bili izazov i onaj adrenalin u projektu koji ga čini uzbudljivim i drukčijim od prethodnog projekta. Isto tako je i s mojom ulogom - mijenjala se zato da istražujem i napredujem, ali i zbog financijske održivosti - Hrvatska je mala audiovizualna sredina i egzistencijalno je neizvedivo dugoročno biti samo u jednoj ulozi i u jednom formatu. (Za mene osobno je i pod cijenu mog mentalnog zdravlja neizvedivo biti u jednoj ulozi.)

Sudeći po broju spotova, čini se da si "kliknula" s glazbenicima i glazbenicama, koji često imaju vrlo specifične želje i vizije da videomaterijal prati glazbu, a ne obrnuto. Kako izgleda tvoj proces rada i suradnje s njima? Na koji način uspijevate uskladiti njihove ideje s tvojim autorskim pristupom?

- Sa spotovima sam kliknula čim su moji doma namontirali satelitsku antenu na zgradu i otkrila sam MTV! Diplomski rad pisala sam o temi povijesti glazbenih spotova s naglaskom na interaktivni glazbeni spot i ulogu montažera u oblikovanju glazbenog videa. Uvijek me fascinirala ta sinestezija glazbe i slike, i kad sam se počela baviti montažom, samo sam čekala priliku da uleti neki glazbeni spot. Moji stalni suradnici na glazbenim spotovima, i glazbeni i redateljski, uvijek su mi dali slobodne ruke i um da iz dostavljenog videomaterijala i glazbe napravim spot. Prepoznali su moju intuiciju, smisao za ritam i dramaturgiju te tu moju karakternu istraživačku crtu. Meni najdraže glazbene spotove sam napravila u suradnji s Marom Milin, Borisom Sekulićem, Kandžijom, Lukom Sepčićem i Lukom Nižetićem. Svi oni su bili u ulozi redatelja koji potpuno razumije ulogu montažera kao kreativnog autora ekipe, a ne samo kao tehničara koji reže na ritam i na zapovijed.

POVRATAK NA SELO

Među važnijim profesionalnim postignućima ubrajaš osnivanje studija za animaciju i postprodukciju TETRABOT. Što te je potaknulo na taj korak i kako ti je vođenje vlastitog studija promijenilo pristup radu i kreativnim procesima?

- Želja za realizacijom vlastitih ideja i projekata glavni je razlog osnivanja studija. Za mene osobno to je bio Fačuk, i još jedna animirana dječja serija za koju se nadam da će kad-tad biti napravljena. Kad imaš svoj studio, sam krojiš i svoju estetiku i svoju poslovnu dinamiku. Imati studio je ponekad (čitaj: svaki mjesec) teško i izazovno jer moraš voditi računa o troškovima tvrtke, o tome ima li dovoljno sredstava za isplatu plaća i plaćanje poreza, rente, doprinose. Sve je to zapravo onaj nevidljivi dio posla za koji se ne dobiju priznanja ni plaćena satnica kad si mali poduzetnik, ali mora se odraditi da bi studio funkcionirao. Bitna stavka su i prijave na natječaje koje uzimaju puno vremena, a trebaju i kreativan i operativan input. Kad prijavljuješ projekt na natječaj i tražiš izvore financiranja, to su sati i sati (najvjerojatnije) neplaćenog rada - to je stalni rizik s kojim radim. Ali nije sve tako obeshrabrujuće i deprica, jer zauzvrat imam kreativnu slobodu, mogu raditi projekte koji me ispunjavaju, uz projekte koji mi zarađuju plaću. Privilegij je i ostati doma ležati ako me npr. rastura menstruacija. Imanje vlastitog studija također mi omogućuje da zadovoljim svoj karakter - da istražujem i stvaram u širem području audiovizualnog pripovijedanja.

Koje su ti najzanimljivije reakcije publike na tvoje radove, posebno kad se radi o osjetljivim ili kompleksnim temama? Jesu li neke reakcije utjecale na tvoj daljnji rad?

- Kod Fačuka mi je istovremeno i drago, ali i tužno kad mi netko kaže da se poistovjetio s glavnom junakinjom i osjećajem nepripadanja koji prevladava u filmu. Nakon premijere filma na Animafestu sam dobila komentar da je Fačuk animirani film kakav bi napravio i John Carpenter - malo sam umrla od sreće u tom momentu jer obožavam njegove filmove. Na festivalu animiranog filma u Annecyju mi je bilo baš lijepo kad su do mene došle dvije argentinske animatorice i rekle da ih je film baš emotivno dirnuo jer su i same mame, a majčinstvo je bitna tema filma.

Za ilustracije pak najviše volim kad nekog nasmiju. Upravo sam sad došla do introspektivnog zaključka da u filmu imam tendenciju baviti se teškim temama i emocijama, a kroz ilustraciju pokušavam uveseliti (ponajprije sebe).

Reakcije itekako utječu na moj rad, jer iako stvaram iz sebe, ne stvaram samo za sebe. Kao umjetnica, u kojem god mediju da stvaram, imam tu glad za publikom.

Imaš li neki neostvareni san ili projekt koji ti je ostao negdje na marginama, a voljela bi ga jednog dana realizirati?

- Imam! I to nešto skroz nevezano uz film - hahaha. Htjela bih napraviti ilustriranu kuharicu i vodič kroz prehranu za osobe s dijagnozom histaminske intolerancije, koju i sama imam. Već sam s time započela neke eksperimente na animirano-ilustriranom food blogu koji imam (mmmaida.net) i na svom instagram-profilu. Što se tiče samih filmova - zasad imam samo neke konstrukte u glavi koji još nisu za verbalizaciju, i možda nikad i ne budu.

Što voliš raditi u slobodno vrijeme, odnosno koje hobije njeguješ izvan profesionalnog rada? Kako ti ti trenuci opuštanja pomažu u kreativnom procesu?

- Ranije, kad sam živjela u gradu i u stanu, to je uvijek bilo kuhanje i crtanje. Sada, kada prvi put u životu živim u kući na selu, to je vrt i nastojanje da imam svoje povrće na tanjuru. Po prirodi sam overthinker i oduvijek u glavi paralelno vrtim po nekoliko misaonih tokova. Baš sam nedavno skužila tijekom radova u vrtu da sam bez misli! Da je u glavi neki lijepi mir - da je vrtlarenje meditacija koja za mene funkcionira. Tako da zapravo ne znam odgovoriti kako mi opuštanje pomaže u kreativnom procesu jer mi je to novo. Nadam se da sam možda otkrila ključ kako da ne završim opet u burnoutu.