U Europi već duže traje kriza liderstva, kako na razini Europske unije tako i na razini država članica, a to se posljedično odražava i na njezin položaj u međunarodnim odnosima - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, prof. struč. stud., dekan Veleučilišta u Šibeniku, te dodaje:

- S jedne strane, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i ostali čelnici institucija Unije uopće nemaju izborni legitimitet, ali ni stvarnu moć odlučivanja, koja je i dalje isključivo rezervirana za države članice Unije. Mnogi svjetski lideri pitaju se uvijek isto: Tko je tko u Europskoj uniji? S druge strane, slična je situacija i s liderima ključnih država članica Europske unije. Primjerice Macron, koji se neuspješno pokušao nametnuti kao lider i reformator Europske unije, nema nikakvu podršku čak ni kod kuće, gdje je na posljednjim europskim i parlamentarnim izborima hametice potučen. Drugi dio njemačko-francuske osovine Europske unije, novi njemački kancelar Merz, pretrpio je neviđenu blamažu u Bundestagu kao prvi predloženi kandidat u povijesti koji nije dobio dovoljan broj glasova. Od drugih potencijalnih lidera tu je talijanska premijerka Meloni, koja je unaprijed ograničena svojim konzervativnim stavovima, premda oni u Trumpa izazivaju i simpatije, a britanski premijer Starmer, nekarizmatičan i izrazito nepopularan u svojoj domovini, nije ni sjena nekadašnjeg laburističkog teškaša Tonyja Blaira, a i samo Ujedinjeno Kraljevstvo više nije dio Europske unije, te nije jasno čije stavove zastupa - europske ili američke.

Činjenica da europski čelnici nisu bili pozvani na sastanak na Aljasci na kojem su SAD i Rusija rješavali sigurnost europskog, a ne američkog ili nekog drugog kontinenta, govori više od tisuću riječi. Tek nakon razgovora sa sebi ravnim - Putinom, Trump se sastao sa Zelenskim i europskim liderima. Nažalost, taj izmoljeni sastanak, ili, bolje reći, odlazak na noge i rukoljub Trumpu, samo je potvrdio da su Europska unija i njezine države članice trenutno druga liga.

MANE I SLABOSTI

S obzirom na sastanak na Aljasci, ali i na ukupnu situaciju u kojoj se danas nalazi Europa/Europska unija, mogu li se povući neke usporedbe sa situacijom kakva je u Europi bila 1938./39. godine, posebno ako se Putinu prizna osvajanje dijela Ukrajine, između ostalog? Čini se da nismo ništa naučili iz povijesti...

- Sastanak na Aljasci i ono što potencijalno može iz njega proizići uistinu podsjeća na zlokobni Münchenski sporazumom iz 1938. godine. Tom prigodom predsjednici britanske i francuske vlade, Chamberlain i Daladier, izravnim su dogovorom s Hitlerom i Mussolinijem predali Njemačkoj dio teritorija jedne suverene države - Čehoslovačke, uvjereni da su time kupili trajni mir u Europi. Nažalost, taj sramotni dogovor europskih lidera samo je dodatno pojačao teritorijalne apetite Hitlerove Njemačke, rezultiravši u konačnici najkrvavijim ratom u povijesti čovječanstva i 55 milijuna mrtvih. Ostaje nadati se da će dogovor s Putinom zadovoljiti ruske apetite, ali i uključivati adekvatna sigurnosna jamstva koja će zaštititi ostatak Ukrajine, jer sad postaje sve izvjesnije da će Ukrajina biti prisiljena odreći se dijela svoga teritorija. U suprotnom, mogle bi se ostvariti riječi filozofa Santayane - oni koji ne mogu zapamtiti prošlost, osuđeni su je ponavljati.

Zašto je Europa zapravo dovela samu sebe u podređeni položaj, napose sada u odnosu prema SAD-u i Trumpu, ali i prema Rusiji, s obzirom na to da jedino što EU sustavno provodi jesu sankcije prema Moskvi, međutim, s malim ili nikakvim učinkom...? Naravno, sad je aktualno i ubrzano naoružavanje...

- Ruska invazija na Ukrajinu razotkrila je sve mane i slabosti Europe. Nevjerojatno je da su Rusi uspjeli pokrenuti najveću kopnenu invaziju od završetka Drugog svjetskog rata, praktično na udaljenosti od nekoliko sati vožnje od Beča, Zagreba, Budimpešte, a da pri tome u europskim prijestolnicama i Bruxellesu nitko nije ništa o tome slutio. Početna europska reakcija bila je mlaka, a upravo su sankcije dokaz toga. Sporo i postupno uvođeni su beskrajni krugovi sankcija, koje su pri tome bile selektivne i ograničene. Rusija tako i danas, tri i pol godine nakon početka invazije, izravno ili neizravno, pa čak i preko Ukrajine (!?), izvozi određene proizvode i dobra na Zapad. Štoviše, upravo se govori o uvođenju 18. kruga sankcija na jesen, što dovoljno govori o njihovoj dosadašnjoj promašenosti i neučinkovitosti. Tome je svakako pridonijela činjenica da je Europska unija sastavljena od politički heterogenih država članica, od kojih neke čak imaju i neskrivene simpatije prema Rusiji, što otežava postizanje bilo kakvog smislenog i učinkovitog dogovora.

Ono što je možda najviše zabrinjavajuće jest što je ruska invazija razotkrila desetljeća zanemarivanja ulaganja u europski mir i sigurnost. Vojske većine europskih država u poprilično su zapuštenom stanju te, izuzev nekolicine njih, nemaju praktično nikakvu borbenu sposobnost za rat ovakvog intenziteta, koji se trenutno vodi u Ukrajini. Slična je situacija i s vojnom industrijom. Postoji jedna američka izreka: Možete imati maslac ili oružje. Europa tek sada shvaća okrutnu realnost te izreke. Forsiranje krivih politika, na štetu mira i sigurnosti, Europi sada dolazi na naplatu. Umjesto ulaganja u naoružavanje i vojsku, a samim time i u svoj mir i sigurnost, Europi je prioritet bio beskonačno zaduživanje kojim se financirao nerealni životni standard njezinih građana i kupovao socijalni mir. Osim toga, novac poreznih obveznika bacao se šakom i kapom za potrebe provođenja često pogrešnih zelenih politika, reguliranja svakog aspekta života ili bavljenja trivijalnim temama, po kojima je Europska unija poznata, a za obranu su istovremeno ostajale mrvice.

Ne treba se stoga čuditi ni što se europske države više ne doživljavaju ozbiljno niti ih se zove za pregovarački stol. Najžalosnije od svega je što čak ni ruska invazija nije potpuno natjerala europske države na povećavanje ulaganja u obranu, nego je to u konačnici morao učiniti Trump zaprijetivši uskratom obrane onim državama koje ne podignu ulaganja u obranu na 5 % BDP-a. Ako Europa želi imati mir i sigurnost, to će, sad je već potpuno jasno, morati masno platiti, a ne očekivati da će trošak njezine obrane i dalje snositi američki porezni obveznici.

Kad se sve zbroji i oduzme, da se tako izrazim, jesmo li doista ušli u završnu fazu novog geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja, novog svjetskog poretka, ne više samo u teoriji nego sada i u praksi? Drugim riječima, je li svijet kakav smo poznavali jučer, danas prijelazna faza za sutra koja postaje nova budućnost?

- Ne bih rekao da smo ušli u završnu fazu geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja. Naprotiv, mislim da sastanak na Aljasci označava tek formalni početak toga preslagivanja. U tom preslagivanju, SAD će potvrditi svoj status dominantne svjetske supersile. Istovremeno, Ruse će sve izvjesnija pobjeda u Ukrajini ponovno promovirati u jednog od ključnih igrača na svjetskoj pozornici. Kinu je također ova konfrotacija Zapada i Rusije dodatno ojačala te se ona sad sve više promiče u američkog neprijatelja broj jedan. Ne treba pri tome zaboraviti ni na preostale zemlje BRICS-a, koje iz godinu u godinu pokazuju sve veći potencijal. U takvoj konstelaciji odnosa Europi će biti sve teže zadržati svoju poziciju relevantnog svjetskog aktera. Možda upravo povratak korijenima i zajedništvu, uz istovremeni raskid s nekim od dosadašnjih politika, može pomoći Europljanima u povratku na stare staze slave. Zajednica politički heterogenih i neusklađenih država, pogotovo u pitanjima obrane i vanjske politike, zaista nema što tražiti na međunarodnoj pozornici.

Naposljetku, novi poredak, čiji smo zametak vidjeli na Aljasci, mogao bi postaviti i opasan presedan, odnosno vratiti nas u vrijeme prije Drugoga svjetskoga rata, kada je rat bio legitimno sredstvo vanjske politike. U takvom svijetu, gdje bi teritorijalna cjelovitost i politička nezavisnost ovisile o volji velikih, više nitko, pa ni Hrvatska, ne bi bio siguran.

UTJEŠNA NAGRADA

I za kraj, kakva je zapravo pozicija RH u ovako složenom gepolitičkom i geostrateškom kontekstu, interesima, političkim i ekonomskim igrama velikih? Pretpostavka je da se Hrvatska mora držati EU-a, ali i gledati vlastite interese, ili postoje i neke druge opcije, i kakve? Vaš završni komentar?

- Hrvatska je država članica Europske unije, te je njezin položaj vezan uz Europsku uniju. Od ponovne uspostave svoje nezavisnosti Hrvatska, nažalost, nije uspjela uspostaviti ni jedno dugotrajno strateško partnerstvo s nekom od velikih sila, tako da nam je manevarski prostor poprilično sužen. Usprkos tome, Hrvatska, kao relativno mala država, trebala bi uvijek zagovarati poštovanje međunarodnog prava, odnosno teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti svake države, pa tako i Ukrajine, jer upravo je međunarodno pravo to koje bi trebalo štititi sve države, a pogotovo one manje, koje često nemaju dovoljno političke, ekonomske ili vojne moći da se same zaštite.

Zaključno, počinje se nazirati kraj rata, koji će biti uskoro odlučen za pregovaračkim stolom ili za bojnim poljem. Sve izvjesnije je da će veliki igrači, SAD i Rusija, izići kao pobjednici premda ni jedan neće potpuno ostvariti svoje ciljeve. S druge strane, Europa će, ako drastično ne promijeni svoju politiku, nastaviti kliziti u irelevantnost u međunarodnim odnosima, a teritorijalno osakaćenoj Ukrajini, sa stotinama tisuća poginulih i ranjenih te bilijunima dolara ratne štete, upravo će ta ista Europa ostati kao utješna nagrada. (D.J.) n