Jedna od odlika ratova jest da nam otkrivaju ono što je bilo prikriveno. Između ostaloga, rat u Ukrajini razotkrio nam je i to da je EU u potpuno podčinjenom odnosu spram SAD-a. EU, dakle, nije pao u drugi plan, on je uvijek bio u drugom planu. A to je mogao primijetiti svatko tko je obraćao pozornost, jer primjera je mnogo - kaže Alex Krainer, geopolitički i ekonomski analitičar, osnivač Krainer Analyticsa i kreator I-System Trend Followinga, koji godinama živi i radi u Monacu, te dodaje:

Ustupljeno

- Ako se sjećate, u ljeto 2013. Obamina administracija pokrenula je hajku da se uhvati i privede zviždač Edward Snowden. Kada je CIA posumnjala da se Snowden ukrcao na privatni zrakoplov bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, jednostavno je izdala zapovijed francuskim, španjolskim, talijanskim i portugalskim vlastima da zatvore zračni prostor bolivijskom predsjedniku kako bi ga prisilili da sleti u Beč, gdje su njega i posadu poput kriminalca zadržali 14 sati. Dakako, sve je to bilo suprotno međunarodnom zakonu i pravu, no EU vlasti su bez pogovora ispunile zapovijed primljenu od hegemona. Ponavljam, nije u Bijeloj kući bio Trump, nego svima dragi i uglađeni Barack Obama. Kao u tom, i u gotovo svim drugim slučajevima EU jednostavno provodi politiku koju nameću centri moći i tu ne mislim na Washington, nego na City of London i Wall Street, dakle glavna sjedišta svjetskog financijskog kapitala. Pritome bih dodao da je od ta dva centra moći London predvodnik. Ono što se s Trumpom mijenja jest da je on Londonu odbio poslušnost.

Mogu li se povući neke usporedbe sa situacijom kakva je u Europi bila 1938./39. godine, posebno ako se Putinu prizna osvajanje dijela Ukrajine, između ostalog? Čini se da nismo ništa naučili iz povijesti...

- Da, to je točno, no moramo biti vrlo oprezni. Ako nismo ništa naučili iz povijesti, to je zato što je povijest kakvu su nam je servirali u školama bila taman toliko izobličena koliko je trebalo da nam promaknu upravo one lekcije koje bi bilo najvažnije savladati. Kada spominjete 1938. i 1939. godinu, pretpostavit ću da ste mislili na Chamberlainovo ugađanje Hitleru da se izbjegne širi rat na europskom tlu, što je onda imalo suprotan efekt. Odatle se često povlači ravna crta između sudbine Češke 1938. godine i sudbine Ukrajine danas. Ništa od toga ni izdaleka ne drži vodu.

Priča o Chamberlainovoj ulozi, kad je on tobože želio sačuvati mir u Europi, jednostavno je laž. Chamberlain i njegova vlada odigrali su jednu tipično britanski perfidnu igru, u kojoj su s predumišljajem cijelu Čehoslovačku na pladnju predali Hitleru. Razumijem da to može zvučati nevjerovatno, ali danas više nema sumnje u to jer su mnogi dokumenti o tim događajima već procurili u javnu domenu, s detaljima koji upućuju na to da su nam pobjednici Drugog svjetskog rata povijest upakirali onako kako je njima to najbolje odgovaralo. U svakom slučaju, upravo sam događaje iz 1938. i 1939. detaljno razradio i o tome objavio opširan tekst i videoreportažu od 40 minuta. Nažalost, trenutno je dostupna samo na engleskom jeziku. (Poveznica: Appeasement: the shocking truth about the 1938 Munich Agreement)

Ono što nam na satovima povijesti nitko nije objasnio jest to da je Zapad bio izvor osvajačkih pohoda na Rusiju već stoljećima, od poljsko-litvanske invazije (1598. - 1613.), švedske invazije (1700. - 1721.), Napoleonove invazije (1812.), Krimskog rata (1853. - 1856.), poljsko-sovjetskog rata (1919. - 1921.) do Drugog svjetskog rata. Taj posljednji nije, kako su nas učili iz povijesti, bio samo Hitlerov projekt. U invaziji na Sovjetski Savez sudjelovala je većina europskih zemalja, uključujući Finsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Hrvatsku, Španjolsku, Italiju, Austriju, Rumunjsku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju i Bugarsku. Europske zemlje okupile su najveću invaziju u povijesti, koja je daleko nadilazila mogućnosti Hitlerove vojske. Tada je Sovjetski Savez izgubio 27 milijuna ljudi, sama Rusija 16 milijuna, a Hitler je možda najsnažniju podršku dobio upravo u Ukrajini.

Kada bi ljudi shvatili te i takve lekcije povijesti, možda bi razumjeli kako Rusi percipiraju širenje NATO-a na istok, koncentraciju vojne moći uzduž ruskih granica, a onda i uspostavljanje otvoreno fašističkog režima u Ukrajini. Naravno da to percipiraju kao prijetnju i ne žele ponovno imati devastiranu zemlju i 16 milijuna žrtava. Sjetimo se: Rusi su prije 2022. godine tražili samo to da Ukrajina ostane neutralna i da ne uđe u NATO. O svemu ostalome bili su voljni pregovarati.

Zašto je Europa zapravo dovela samu sebe u podređeni položaj, napose sada u odnosu prema SAD-u i Trumpu, ali i prema Rusiji, s obzirom na to da jedino što EU sustavno provodi jesu sankcije prema Moskvi, međutim, s malim ili nikakvim učinkom...?

- Ponovio bih, Europa se u taj položaj dovela već odavno, upravo slijedeći politiku financijskih centara moći, koje mir ne zanima. Njih zanima isključivo hegemonija nad euroazijskim kontinentom tako da nesmetano upravljaju njegovim prirodnim bogatstvima, a od svih zemalja u svijetu najviše prirodnih bogatstava ima upravo Rusija, gdje su ona procijenjena na između 75 i 90 tisuća milijardi dolara. Međutim, Vladimir Putin smatra da ta prirodna bogatstva pripadaju ruskom narodu, što je suprotno zapadnjačkom svjetskom poretku, koji ih želi kao hipoteku unutar svoga bankarskog sustava.

Kad se sve zbroji i oduzme, da se tako izrazim, jesmo li doista ušli u završnu fazu novog geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja, novog svjetskog poretka, ne više samo u teoriji nego sada i u praksi?

- Ušli smo u početnu, a ne završnu fazu prestrojavanja svjetskog poretka. Naime, kontinuitet u kojem su upravo Europa i Zapad činile težište napretka i razvoja čovječanstva, a time i njegove političke i vojne moći, traje sada oko 500 godina - taman otprilike toliko koliko traju i učestale invazije na Rusiju. U tih 500 godina zapadnjačke sile uništile su šest velikih autohtonih civilizacija u svijetu i tisuće drugih zajednica. No tome "balu vampira", kako ga je nazvao Putin, danas dolazi kraj i težište razvoja i moći nezaustavljivo se seli na Istok, gdje je ono počivalo dvije ili tri tisuće godina prije eurocentričnog poretka. Zapad se odupire tom povijesnom procesu, no bojim se da se radi o mokrenju u vjetar. Bilo bi bolje da se promjenama prilagodimo nego da ih prljavim igrama nasilu pokušamo spriječiti.

Kakva je zapravo pozicija Hrvatske u ovako složenom gepolitičkom i geostrateškom kontekstu, interesima, političkim i ekonomskim igrama velikih? Pretpostavka je da se Hrvatska mora držati EU-a, ali i gledati vlastite interese, ili postoje i neke druge opcije, i kakve? Vaš završni komentar?

- Gledajte, i Hrvatska je, kao sve druge zemlje u zapadnjačkoj orbiti, sustavno slabljena i hotimično dovedena u podčinjen položaj, gdje joj je jedini izbor da slijedi onu politiku koju joj nameću centri moći. Danas ti centri moći traže nastavak rata protiv Rusije bar do 2028. ili 2029., do kada se europske sile kane osposobiti da se u taj rat uključe izravno. No rat Zapada protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca već se približava totalnom porazu, pa se kontinuitet rata priprema otvaranjem nove fronte, na Balkanu. To je već najavio britanski institut RUSI (Royal United Services Institute) kao nešto neizbježno. Britanci takve stvari znaju jer ih upravo oni planiraju.

Ako ste obraćali pažnju, Bosna i Hercegovina je u veljači ove godine sklopila nekakv sporazum o vojnoj suradnji s Britancima, a Sarajevo danas vrvi njihovim ljudima i nevladinim organizacijama. No zapadnjačke nevladine organizacije su svagdje - i u Bosni, i u Hrvatskoj, i u Srbiji. Mnoge od njih nisu bezazlene jer financiraju grupe i organizacije koje će sve učestalije igrati uloge provokatora. Znate, kao što su to prije sto godina bile nekakve Crne ruke, Mlade Bosne, Gavrilo Princip i slično. Cilj je regiju gurnuti u novi rat, u kojem su vojni savezi već unaprijed zacrtani: Hrvatska, Albanija i Bugarska protiv Srbije i Mađarske. Dakle, planirana tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda radi ostvarivanja ciljeva koji s nama veze nemaju. Na nama je da se tome odupremo svim silama, jer ćemo inače kao i Ukrajinci svoju zemlju upropastiti, a djeca će nam izginuti. I za što? Mi nemamo zašto ponovno zaratiti sa Srbijom, ni biti u vojnom savezu s Albanijom i Bugarskom.

To su očito tuđi scenariji, a ako se damo uvući u takve igre, lako bi se ponovno moglo dogoditi da nam od Hrvatske opet ostanu nekakvi ostatci ostataka, jer Mađari i danas sanjaju o izlazu na Jadran, a Talijani vrebaju priliku da se dokopaju Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije. I da ne govorim o društvenim i osobnim tragedijama koje ratovi neizbježno donose. Kako je rekao admiral Domazet, da bismo izbjegli tu tragičnu stratešku pogrešku, mi moramo stupiti u vojni savez upravo sa Srbijom, a ne ni sa kakvom Albanijom ili Bugarskom. Nadalje, moramo se pripremiti, psihički, emocionalno i duhovno, da otrpimo provokacije koje će se idućih mjeseci namnožiti i da se ne damo naješkati opet u tuđi rat.

Svakoga tko huška na mržnju i rat treba ignorirati jer moguće radi za strane interese koji Hrvatskoj ne žele dobro. Ne bi bilo na odmet ni da se svi dnevno molimo da prevladaju mir i sloga. (Portret snimio: Amazon.com)