Ivan Čipin: Ne prijeti nam izumiranje
Može se reći da je demografija postala jedan od ključnih globalnih izazova ovog stoljeća. Današnji demografski trendovi snažno utječu na gospodarstvo, tržište rada i društvenu održivost - kaže prof. dr. sc. Ivan Čipin, pročelnik Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Dok neke velike regije, poput Afrike, bilježe snažan rast stanovništva, većina razvijenih zemalja suočava se s padom stope ukupnog fertiliteta (TFR), starenjem i smanjenjem broja stanovnika. Razvijene zemlje ne uspijevaju dosegnuti tzv. zamjensku razinu fertiliteta (TFR = 2,1), tj. teorijski prag stope fertiliteta potreban za stabilnu populaciju bez migracija. Čak ni države s razvijenim pronatalitetnim politikama, poput Francuske ili Švedske, nisu dosegnule tu razinu. Uzroci su brojni: nesigurno zaposlenje, skupo stanovanje, otežano usklađivanje rada i obiteljskog života, manjak institucionalne podrške, ali i kulturološki pomak prema individualizmu, odgađanju roditeljstva i percepciji djece kao životnog izbora, a ne društvene norme. Izrael je jedina iznimka među razvijenim zemljama, s TFR-om od oko 3, ali to nije rezultat samo politike, već povijesnih, religijskih i geopolitičkih čimbenika. Roditeljstvo ondje ima snažno uporište u kolektivnom identitetu, osobito u ultraortodoksnim i nacionalno-religijskim zajednicama. Zbog toga izraelski model nije usporediv ni prenosiv na sekularna i individualizirana društva Zapada. Kako bi nadoknadile demografski pad, mnoge se razvijene zemlje sve više oslanjaju na imigraciju. No bez stvarne revitalizacije uvjeta za obiteljski život, ni imigracija neće dugoročno stabilizirati populaciju.
Ako se demografska slika pogoršava, prijeti li našem planetu veliko izumiranje - ljudi?
- Ne prijeti nam izumiranje čovječanstva, jer globalna populacija još uvijek raste (iako sve sporije) i prema projekcijama UN-a dosegnut će vrhunac u drugoj polovini ovog stoljeća. No ozbiljni demografski disbalansi već su prisutni, osobito u Europi, Japanu, Južnoj Koreji, pa čak i u Kini, gdje se bilježi iznimno niska stopa fertiliteta, potaknuta višedesetljetnom politikom jednog djeteta. Paralelno, subsaharska Afrika i dijelovi Bliskog istoka bilježe snažan rast, često bez odgovarajuće institucionalne podrške. Taj asinkroni razvoj stvara pritiske na migracije, tržišta rada, političku stabilnost i globalnu sigurnost. Govorimo, dakle, o geopolitici demografije, a ne o "izumiranju".
Upozorenja o "demografskoj katastrofi" stoga nisu posve neutemeljena, ali ih treba tumačiti precizno. Problem nije broj ljudi, već neravnoteža između demografske dinamike, društvenih resursa i političke spremnosti za prilagodbu demografskim promjenama. Ujedinjeni narodi upozoravaju da su alarmizam zbog niskog nataliteta i diskursi "katastrofe" često pretjerani i mogu voditi u nacionalističke i regresivne politike - protiv imigracije, rodne ravnopravnosti ili reproduktivnih prava. Umjesto toga fokus treba biti na stvaranju uvjeta u kojima će parovi i pojedinci moći ostvariti veličinu obitelji u onom broju i onako kako žele - ni više ni manje.
Pojedina izvješća, koja prenose mediji, navode kako broj rođenih pada u cijelom svijetu, bez obzira na rasu, religiju i ideologiju, a da su Kina i Indija jedine razvijene zemlje koje se oko toga ne moraju brinuti! S druge strane u Africi se najviše rađa, ali i najviše umire, s obzirom na glad, sukobe, ratove... Kako to sve objasniti, vaš komentar?
- Kina već bilježi negativni prirodni prirast, a i Indija, iako još uvijek ima demografski rast, u većini saveznih država bilježi fertilitet ispod razine zamjene. Stoga je netočno tvrditi da se Kina i Indija "ne moraju brinuti" jer obje su već u završnim fazama demografske tranzicije, a kineski TFR jedan je od najnižih u svijetu. Afrika je iznimka, no i tamo stopa fertiliteta polako opada, uz velike razlike među državama. Problem u Africi nije toliko broj ljudi, već institucionalna slabost i izostanak ulaganja u zdravstvo, obrazovanje i zapošljavanje. Još uvijek relativno visoka smrtnost dojenčadi i male djece, prisilne migracije i konflikti čine taj demografski potencijal vrlo ranjivim.
Najnovija demografska istraživanja jasno pokazuju: pad stope fertiliteta nije rezultat isključivo ekonomskih pritisaka, već šire promjene životnih prioriteta, tzv. shifting priorities. Mladi sve češće ne žele ulaziti u brak, a roditeljstvo doživljavaju kao iznimno skupi i iscrpljujući projekt. Norme tzv. intenzivnog roditeljstva, u kojem se ulaže maksimalno vrijeme, novac i emocionalni kapital u svako dijete, čine dodatni pritisak.
Zaključno, riječ je o strukturnim demografskim transformacijama, ne o "izumiranju čovječanstva". Površne usporedbe često zamagljuju prave uzroke demografskih promjena.
Da se vratimo u Hrvatsku: Imamo Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine, a imamo i Ministarstvo demografije i useljeništva. Koliko je sve to teorija, a koliko praksa?
- Strategija demografske revitalizacije RH do 2033. i osnivanje Ministarstva demografije i useljeništva predstavljaju važan korak prema sustavnom pristupu populacijskoj politici. Uspostavljen je okvir za dugoročno planiranje i koordinaciju mjera, uz potencijal povezivanja demografskih i useljeničkih politika. Ipak, demografski pokazatelji: niska stopa fertiliteta, negativan prirodni prirast, iseljavanje, ostaju nepovoljni. Pomaci su zasad ograničeni i najvidljiviji na lokalnoj razini (ulaganja u vrtiće, razne naknade, stambene potpore). Ključna slabost ostaje nedovoljna evaluacija učinaka politika i spora prilagodba mjera u hodu. U tom smislu iznimno je važno oslanjati se na podatke iz podatkovnih istraživačkih infrastruktura poput GGP-ja (Generations and Gender Programme), koji omogućuju detaljno praćenje životnih tijekova, stavova prema obitelji i uvjeta za roditeljstvo. Bez takvih izvora, nema precizne ni pravovremene prilagodbe politika.
U čemu je zapravo glavni problem što demografska obnova i revitalizacija idu sporo, koji su pritom glavni uzroci demografskog podbačaja kojem svjedočimo u kontinuitetu posljednjeg desetljeća, i to unatoč svim poduzetim mjerama na razini države i pojedinih vlada?
- Glavni uzroci nisu (samo) demografski, nego strukturni: visoki troškovi stanovanja, nedostatak mjesta u jaslicama i vrtićima, nesigurno zaposlenje, ali i nepovjerenje u institucije te osjećaj neizvjesnosti. Demografska obnova nije moguća bez revitalizacije lokalnih zajednica, dostupnog obrazovanja, održive regionalne politike i stvarne podrške obiteljskom životu.
Kao što sam već napomenuo, prema novijim istraživanjima, pad fertiliteta ne proizlazi samo iz ekonomskih prepreka, već i iz promjene životnih prioriteta: ljudi sve češće odgađaju roditeljstvo, brak i partnerstva postaju sve rjeđi, a normativ pritiska "dobrog roditeljstva" djeluje obeshrabrujuće. Politike koje se svode na novčane naknade, posebno jednokratne isplate, nemaju trajni, već samo kratkotrajni učinak. Potrebne su dugoročne, podatkovno utemeljene i fleksibilne mjere, što uključuje sigurnije radne uvjete, priuštivije stanovanje, kvalitetnu skrb za djecu i ravnopravnu podjelu roditeljskih odgovornosti između partnera.
Demografsku obnovu nećemo postići strahom ni nostalgičnim narativima kako su naše bake rađale po desetoro djece, nego stvaranjem uvjeta u kojima se ljudi mogu slobodno i dostojanstveno odlučiti za život s djecom. Umjesto imperativa "rađajte više" treba reći: "Stvorimo društvo u kojem će se željeno roditeljstvo moći i ostvariti."
Zaključno - što učiniti?
- Prepoznati demografiju kao horizontalnu politiku, a ne kao izolirano ministarstvo. Usmjeriti se na životne uvjete mladih obitelji, osobito kroz stanovanje, zapošljavanje i usklađivanje rada i obitelji. Poticati povratnike i selektivnu imigraciju bez stigmatizacije, ali uz dobru integracijsku politiku. Raditi na društvenim normama koje sputavaju ravnopravnu raspodjelu skrbi i rada u kućanstvu. Sustavno evaluirati sve mjere i odbaciti neučinkovite. Povezati demografsku politiku s regionalnim razvojem i obrazovnim politikama.
Ne trebamo paničariti zbog "izumiranja", ali se itekako moramo zabrinuti oko izgubljenog potencijala, jer populacija se ne obnavlja retorikom, nego sustavnom i predvidljivom politikom.
