Prema svemu sudeći, demografija je izuzetno važno globalno, ali i nacionalno i regionalno pitanje 21. stoljeća. Međutim, pitanjima stanovništva, njegova razvoja, dinamike, prostornog razmještaja i strukture bavili su se znanstvenici, ali i drugi, i puno prije ovoga "demografskog stoljeća" - kaže demograf dr. sc. Dražen Živić, znanstveni savjetnik u trajnom izboru, pomoćnik ravnatelja Instituta "Pilar" i poseban savjetnik ministra demografije i useljeništva, te u nastavku svoga priloga za Magazin Glasa Slavonije piše:

Dražen Živić

PIXSELL

- Naime, već s pojavom prvih pouzdanijih statističkih podataka, naročito s razvojem vitalne statistike, kao i s održavanjem prvih kvalitetnijih popisa stanovništva (u 17. i 18. te napose u 19. stoljeću) javljaju se i prve značajnije znanstvene rasprave, uključujući i teorije o razvitku svjetske populacije. Kako je metodologija znanstvenih istraživanja napredovala, poglavito od sredine 19. stoljeća, počela se demografija jasnije profilirati kao društvena znanost neobično važna za današnjeg čovjeka. S obzirom na demografske procese, globalna društvena i ekonomska gibanja, velike prostorne različitosti u prirodnim resursima i društvenim bogatstvima, kao i u razmještaju svjetske populacije, i pitanje demografije počelo je sve više dobivati na značenju, naročito u dijelu koji se odnosi na pokušaje upravljanja demografskim procesima s pomoću različitih modela afirmativnih (npr. Francuska i Švedska) ili restriktivnih populacijskih politika (npr. Indija i Kina). Tomu su, naročito kroz 20. stoljeće, znatno pridonijele i brojne ekscesne situacije, poput ratova, pandemija zaraznih bolesti, gladi, nedostatka pitke vode, sve izraženijih klimatskih promjena, sve češćih ekoloških incidenata ili prirodnih katastrofa.

NEGATIVNI TRENDOVI

S obzirom na te okolnosti može se očekivati da će demografija ostati među najvažnijim globalnim temama i dugo u ovom, 21. stoljeću. Jedan od razloga tomu je podatak da je svjetska populacija premašila osam milijardi ljudi i da se očekuje rast do deset milijardi, nakon čega bi, prema nekim istraživanjima, trebala nastupiti stanovita stagnacija zbog pada totalne stope fertiliteta (2,1 dijete po ženi u fertilnom razdoblju života) na razinu zamjene populacije na globalnoj razini, a na regionalnoj (međukontinentalnoj) razini znatnije bi razlike trebale ostati (primjerice: Afrika, Europa), što bi pojačalo prostorni disparitet svjetske populacije.

Drugi od razloga afirmacije demografije kao globalnog pitanja jest činjenica da smo danas zbog različitih razloga (ratovi, političke krize, klimatske promjene i dr.) svjedoci vrlo velike prostorne pokretljivosti stanovništva. Danas su migracije, kao možda nikada u povijesti, društveni i demografski fenomen koji sve više utječe na mnoge segmente života i rada čovjeka. U podlozi svih migracija, naravno, nalaze se demografska obilježja, kako područja podrijetla tako i područja u koje se migrant doseljava, neovisno o tome jesu li migracije prisilne ili dobrovoljne. Uloga demografskih procesa na suvremene migracije jačat će sve više zbog sve izraženije prostorne različitosti u demografskim, društvenim i napose ekonomskim obilježjima globalnoga svijeta. Ta je različitost i do sada, a u budućnosti će još i više, generirala, pokretala i osobito usmjeravala migracijske tokove iz, pojednostavljeno rečeno, područja u kojima postoji višak prema područjima koja karakterizira manjak stanovništva. Tako se, s jedne strane, nalazi afrički, naročito supsaharski, prostor, kao i dijelovi azijskog kontinenta, koje još uvijek karakterizira reproduktivna vitalnost i vrlo visok udio mlade populacije (što znači da su zamjetan migracijski rezervoar), a s druge strane nalazi se demografski ostarjela Europa, za koju sve projekcije tvrde da će do kraja ovoga stoljeća biti jedini kontinent s demografskom depopulacijom, unatoč jakom priljevu migranata.

Trenutne, a i očekivane migracije nemaju samo demografske posljedice kao takve nego i brojne društvene, ekonomske, pa i kulturološko-identitetske posljedice, probleme i izazove koji se još uvijek ne mogu u cijelosti sagledati. Jedno od sve važnijih pitanja su sigurnosna, kako s motrišta nacionalne sigurnosti tako i osobne, naročito na prostorima na najvažnijim migrantskim rutama, kao i željenim odredištima suvremenih migranata. Danas je stoga, bar kada je europski politički prostor u pitanju, najvažnija tema znanstvenih i političkih rasprava učinkovitija kontrola migracija, i to ne samo ilegalnih nego i legalnih, koje u sve većem broju zapljuskuju južnu i istočnu europsku fasadu. A na njoj se, ne zaboravimo, nalazi i Hrvatska, tako da su na određeni način globalna demografska pitanja ujedno i hrvatska nacionalna demografska pitanja.

PIXSELL

Kao što je javnosti već poznato, još sredinom 1970-ih hrvatski su demografi u svojim znanstvenim raspravama vrlo jasno upozoravali na predvidljive negativne demografske trendove i odnose ako se demografskim pitanjima ne bude poklonila dužna pozornost. No u vrijeme Jugoslavije Hrvatska, i da je htjela, nije mogla voditi samostalnu populacijsku politiku, a jugoslavenska država demografske izazove nije držala temom o kojoj treba voditi računa, pa su se, nažalost, gubile dragocjene godine, a korijeni nastupajuće demografske krize produbljivali. Devedesetih godina slijedila je srbijanska oružana agresija, koja je generirala velike demografske i migracijske gubitke, tako da su nepovoljni demografski procesi iz druge polovine 20. stoljeća ne samo ubrzani nego su i dobili izrazito negativan predznak. Tek je sa svojim osamostaljenjem hrvatska država dobila priliku aktivnije pozabaviti se demografskom problematikom. To se i dogodilo 1996. usvajanjem Nacionalnog programa demografskog razvitka. Riječ je o dokumentu koji je donio vrlo detaljnu i preciznu dijagnostiku stanja te otvorio i definirao najvažnija područja na kojima je potrebno djelovati. To su, prije svega, pitanje povećanja nataliteta, pitanje povratka hrvatskog iseljeništva i pitanje prostorne redistribucije stanovništva. No dokument nikada nije zaživio u punom smislu te riječi, jer nije pretočen u zakonske i podzakonske akte, tako da su njegovi pozitivni učinci, ako ih je i bilo, bili vrlo kratka vijeka i brzo su se izgubili u bespućima demografske statistike.

KRUPAN ISKORAK

Godine 2002. donesena je Nacionalna obiteljska politika, koja se na svojim marginama bavila i populacijskim temama, ali nedovoljno da bi postigla trajnije učinke. Godine 2006. Hrvatski je sabor donio Nacionalnu populacijsku politiku, dokument sa značajno dobrim iskoracima u definiranju problema i smjerova, nositelja i rokova njihovih rješavanja. S obzirom na to da i iza tog dokumenta, kao i prethodnih, nije postojala jasna politička volja i prepoznatljivost demografskih problema kao nacionalnih strateških pitanja, i taj je dokument postupno "pao u zaborav", premda su neki njegovi elementi bili implementirani svih godina.

Krupan iskorak događa se prije desetak godina s osnutkom Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u čijem okrilju započinje izrada temeljnog demografskog dokumenta, Strategije demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine. Strategija je nakon višegodišnje izrade, u kojoj su sudjelovali najistaknutiji hrvatski demografi, usvojena u proljeće 2024. u okrilju Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Riječ je o dokumentu koji se sa svojom vizijom, misijom i ciljevima izravno naslanja na Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030., koja demografiju prepoznaje kao jedno od ključnih područja hrvatskoga razvoja i napretka. Time je puno jasnije nego do tada iskazana politička volja ne samo da se demografija stavi na mjesto koje zaslužuje nego i da se ona nađe u prioritetu svih hrvatskih javnih politika, ne samo usko populacijske i obiteljske nego i migracijske, stambene, porezne, ekonomske, zdravstvene, obrazovne i dr.

U tom kontekstu treba vrednovati i osnutak Ministarstva demografije i useljeništva nakon parlamentarnih izbora 2024. godine, koje je u suradnji s Vijećem za demografsku revitalizaciju osmislilo i pokrenulo cijeli niz aktivnosti, programa, projekata i mjera koje za cilj imaju, generalno uzevši, povećanje kvalitete života hrvatskih građana, naročito na onim područjima koja i dalje zaostaju u razvoju i traže povećanu skrb s nacionalne razine. Pod posebnim povećalom Ministarstva je i pitanje povratka hrvatskoga iseljeništva, kao i pitanje migracija općenito, koje se odnosi na doseljavanje strane radne snage i pitanje njezine što brže i efikasnije integracije u hrvatsko društvo. Dosadašnje aktivnosti Ministarstva pokazale su da nakon donošenja Strategije i Prvog paketa demografskih mjera, iz prosinca 2024., nije sve ostalo samo teorija i zapisano na papiru, nego se mogu vidjeti i značajni iskoraci u provedbi, osobito u suradnji Ministarstva s tijelima državne uprave te regionalne i lokalne samouprave.

Blagi pozitivni pomaci se primjećuju. Naime, natalitet u 2024. ostao je negdje na razini iz 2023., što znači da se strmoglavi pad broja živorođene djece iz prethodnih godina ipak ponešto usporio, a to znači da je ponešto smanjen i biološki gubitak stanovništva. Ujedno, Hrvatska već tri godine bilježi pozivnu bilancu vanjske migracije, zahvaljujući doseljavanju strane radne snage i ponešto povratku dijela prethodno iseljenih hrvatskih državljana. Tako da je i u ukupna demografska bilanca Hrvatske sada blago pozitivna, tj. broj ukupnog stanovništva u blagom je porastu. No za dugoročnije ocjene treba pričekati stanje u godinama koje dolaze.

UMJERENI OPTIMIZAM

Kada govorimo o očekivanim rezultatima provedbe mjera i aktivnosti iz Strategije demografske revitalizacije i Prvog paketa demografskih mjera, uvijek treba imati u vidu sljedeće: dubina i razgranatost demografske krize u Hrvatskoj tolika je da treba biti umjereno optimističan ili, preciznije rečeno, realan u očekivanju pozitivnih pomaka u demografskim trendovima, kako u smislu njihovih vrijednosti (iz negativnih u pozitivne) tako, a možda još i više, i u vremenskom kontekstu njihove pojave (za godinu, dvije, tri… deset…). Drugim riječima, nije moguće da u kratkom vremenu dođe do senzacionalnih pozitivnih učinaka. Puno realniji pristup odnosi se prvo na usporavanje negativnih trendova i, drugo, na postupno smanjivanje demografskih gubitaka biološkim i mehaničkim putem, kako na nacionalnoj tako i na regionalnoj/lokalnoj razini, što uključuje i nastojanja za postupnom redistribucijom stanovništva, tj. naseljavanjem prethodno ispražnjenih i demografski osiromašenih ruralnih područja. Jedna od najvažnijih pretpostavki tomu je gospodarski napredak, koji treba stvoriti uvjete za zadržavanje domicilnog i doseljavanje novog stanovništva.

Osim toga, bitno je napomenuti da na demografske trendove i procese ne utječu samo zakonitosti demografskog razvoja, koje je relativno lako predvidjeti, pa čak u određenoj mjeri i usmjeravati. Na demografske promjene snažno utječu društveni procesi, od kojih su neki nacionalnog, a neki i globalnog karaktera, na koje je teško utjecati. To su, prije svega, pitanja kulture i identiteta, društvenih vrijednosti, odnosa prema braku, obitelji i djeci, procesi individualizacije i sekularizacije i sl. Današnji se vrijednosni sustav umnogome razlikuje od sustava prije dvadeset, pedeset ili stotinu godina. Teško je vratiti kotač povijesti, ali je potrebno prepoznati postoje li i u kojoj mjeri potencijali u hrvatskom društvu na koje je moguće nasloniti proaktivne mjere demografske politike.

Nažalost, pojava sve izraženijih globalnih kriza i migracija kao njihovih posljedica svakako ne ide u prilog izgradnji stabilnog društva i održivog ekonomskog razvoja, koji bi zasigurno donijeli stanovitu sigurnost i u demografskom kontekstu. Naime, brzina promjena na globalnoj razini toliko je velika da je danas teško predvidjeti što će biti sutra, a kamoli za pet ili deset godina. Nije nerealna bojazan da bi suvremene migracije u dugoročnom smislu Hrvatskoj mogle donijeti značajne promjene i izazove, kako sigurnosne tako i identitetske, naročito ako domicilna hrvatska populacija i dalje bude gubila bioreproduktivnu snagu. Stoga je sasvim razumljivo da se, uz podizanje razine nataliteta, primarnim ciljem Strategije postavlja i povratak hrvatskih iseljenika, kako onih iz starije generacije iseljenika tako i onih koji su Hrvatsku napuštali proteklih godina, a osobito mlađih naraštaja. Za povratak postoji interes.

STRATEŠKO PITANJE

Iz navedenog jasno proizlazi da je demografija dugoročno, nacionalno, strateško pitanje broj jedan u Hrvatskoj, kojim se ona kao ozbiljna demokratska država treba baviti u kontinuitetu, vodeći pritom računa o stvarnom stanju, mogućnostima i nacionalnim interesima. Hrvatskoj, dakako, ne prijeti izumiranje u onom kataklizmičkom smislu, jer je ona zemlja s vrlo značajnim resursima za kvalitetan život i rad, koji će i u budućnosti, kao što je to bilo i u njezinoj prošlosti, privlačiti stanovništvo iz bližih ili daljih krajeva. No u kojoj će mjeri to biti Hrvati, a koliko nehrvatska populacija, to će vrijeme pokazati. To samo znači da moramo biti spremni za sve izazove, da moramo odgovorno usmjeravati i kontrolirati procese, da ne smijemo odustajati od svojih nacionalnih interesa i da moramo podići razinu kvalitete življenja svih hrvatskih građana na još višu razinu jer je to jedini način na koji ćemo postupno podići biološku vitalnost domicilnog hrvatskog stanovništva te osigurati uvjete da ono ostane živjeti i raditi u zemlji.

Naravno, Hrvatska mora ostati otvorena i za doseljavanje strane radne snage, ali ono mora biti uključeno u integracijske procese kako bi se u startu prevenirale potencijalne negativne društvene pojavnosti i lomovi, poput segregacije, getoizacije ili ksenofobije. Hrvatska ima demografsku budućnost, ali na njoj treba uporno i kvalitetno raditi!