Klima se mijenja, s gledišta čovjeka i s naše razine pamćenja klime i naših potreba. No klimu treba promatrati kao dio Sunčeva sustava, kojem naš planet pripada i koji ima svoje zakonitosti. Mi se klimi i uvjetima na našem planetu trebamo prilagoditi. To nije uvijek lako jer nam vrlo niske ili vrlo visoke temperature, kao i nedostatak oborina ili obilne oborine, koje prouzročuju poplave, znatno remete našu životnu svakodnevicu, a kada su u ekstremnim vrijednostima, ugrožavaju nam i život - navodi dr. sc. Marko Josipović, znanstveni savjetnik s Poljoprivrednog instituta Osijek, te u nastavku svoga priloga za Magazin piše:

- Primjerice, vrlo je indikativno da visoke temperature, a uz to i određeni spektar Sunčevih zraka, jako štetno i opasno djeluju na kožu čovjeka, prouzročujući određene vrste karcinoma. Na znanosti je da što prije istraži navedeni utjecaj i predloži mjere zaštite (smanje izloženosti Sunčevu zračenju ili određenim farmakološkim sredstvima) vodeći računa da se ne zloupotrebljavaju znanstvene spoznaje i da "netko" zarađuje na raznim preparatima koji nemaju navedeni učinak. Zaštita potrošača, dakle čovjeka, uz maksimalnu korektnost i nepristranost.

PIXSELL

Rasprava o tome tko je za nastale promjene ili tendencije rasta temperature kriv neće riješiti brojne probleme. Tu trebamo provoditi znanstvena istraživanja (istovremeno se koristeći postojećim znanjima) raspoloživom tehnikom i na temelju spoznaja djelovati kako najbolje znamo i možemo da oscilacije klimatskih elemenata prilagodimo sebi te život učinimo lakšim i sigurnijim.

Svakako da čovjek svojim djelovanjem unosi određene poremećaje, pogotovo kada su u pitanju zahvati i djelovanje većih razmjera - krčenja šuma, gradnja velih akumulacija, prekomjerno crpljenje rudnih bogatstava, posebice crpljenje nafte i plina, uništavanje vjetrozaštitnih pojasa na oranicama, upotreba brojnog oružja u ratovima, koji su sve učestaliji i dr. No imajmo u vidu da naš planet to određenim djelovanjem i svojim zakonitostima dovodi u ravnotežu - potresi, tajfuni, cunamiji, monsuni, izjednačavanje električnog potencijala u atmosferi grmljavinskim nevremenima.

S gledišta poljoprivrede, kojoj za proizvodnju hrane biljnoga podrijetla trebaju voda, sunce, dakle svjetlo, toplina i hranjiva, klimatske promjene sve su veći izazov. Tu postoje aktualne znanstvene i stručne spoznaje koje nam omogućuju prilagodbu novoj situaciji odgovarajućim agrotehničkim mjerama i znanjem. Između ostalog, može pomoći pomicanje rokova i dubine sjetve, prelazak na sjetvu odgovarajućih kultivara, s većom tolerantnošću na sušu, te navodnjavanje i brojne druge aktivnosti, ali iznad svega kontinuirano znanstveno istraživanje u funkciji gospodarstva i boljitka. Ovdje treba uzeti u obzir sva dosadašnja saznanja koja imamo o klimatskim promjenama, a koja smo dobili na temelju pedesetgodišnjeg istraživanja, u razdoblju 1961. - 2020. godine na mjernoj postaji Osijek (aerodrom, podatci DHMZ-a), s podatcima koja su reprezentativna za veći dio Slavonije i Baranje. Od klimatskih elemenata u ovom tekstu dat ću prednost temperaturi zraka i količini oborina.

TEMPERATURA ZRAKA

Suša je u našem podneblju uobičajena i učestala klimatska pojava. S agronomskog gledišta suša je pojava kada nema dovoljno oborina (vode) za ostvarenje genetičkog potencijala biljke tijekom vegetacijske sezone, a posljedice su smanjenje prinosa. Ovisno o intenzitetu i duljini trajanja suše, prinosi poljoprivrednih kultura mogu se smanjiti od 30 % do 50 %, a u sušama velikog intenziteta nedostaka oborina i do 80 % (elementarna nepogoda).

PIXSELL

U posljednjih tridesetak godina suše se u poljoprivredi prosječno javljaju svake četvrte godine, a u posljednjoj dekadi svake tri. U sušnim godinama evidentirane su prijave štete u poljoprivredi u visini od 244 mil. eura (2000. godine) do 347 mil. eura (2012. godine). Od 2000. do 2020. prijavljena je šteta od suše u visini dvije milijarde eura, na razini cijele Republike Hrvatske.

U razdoblju od 50 godina (1961. - 2020.), kada izdvojimo prvu klimatsku normalu (30 godina, 1961. - 1990.), na području Osijeka prosječna godišnja temperatura zraka iznosila je 10,7 Celzijevih stupnjeva. Najniža prosječna godišnja temperatura zraka iznosila je 9,2 celzija (izmjerena 1962.), a najviša prosječna godišnja temperatura zraka iznosila je 12,9 celzija (2019. godine). Od 2006. do 2020. godine prosječna godišnja temperatura zraka bila je svake godine viša od prosjeka najmanje 0,46 celzija (2010. godine), najviše 2,06 celzija (2019. godine), što je jako velik porast.

Tijekom navedenog razdoblja (1961. - 2020.) na području Osijeka je prosječna temperatura zraka u vegetaciji (razdoblje travanj - rujan) u prvoj klimatskoj normali (1961. - 1990.) iznosila 17,5 Celzijevih stupnjeva. Najniža je bila 15,5 stupnjeva (izmjerena 1962.), a najviša prosječna temperatura zraka u vegetaciji iznosila je 20,1 Celzijev stupanj (2018. godine). Od 2006. do 2020. prosječna godišnja temperatura zraka svake je godine bila viša od prosjeka najmanje 0,7 celzija (2006., 2014. i 2020. godine), a najviše 2,6 Celzijevih stupnjeva (2018.).

Zaključak: Temperatura zraka je na godišnjoj razini i u vegetaciji u snažnom trendu "intenzivnog porasta"!

KOLIČINA OBORINA

U prvoj klimatskoj normali analiziranog razdoblja (od 30 godina, 1961. - 1990.) na području Osijeka ukupna prosječna godišnja količina oborina iznosila je 650 mm. U svakoj sljedećoj klimatskoj normali (tridesetogodišnjem razdoblju, 1971. - 2000., 1981. - 2010., 1991. - 2020.) količina oborina se blago povećavala, a u poljednjoj klimatskoj normali (1991. - 2020.) iznosila je 701 mm, dakle, čak 51 mm više nego u prvoj klimatskoj normali (1961. - 1990.). Za pedesetgodišnje razdoblje ukupna prosječna godišnja količina oborina iznosi 676 mm. Najmanja ukupna godišnja količina oborine u analiziranom pedesetgodišnjem razdoblju iznosila je samo 317 mm (izmjerena 1964. godine), a najveća 1038 mm (2010. godine). U količini oborina primjetno je znatno veće odstupanje od prosjeka prema temperaturama zraka, gdje su oscilacije znatno manje.

U vegetacijskom razdoblju (travanj - rujan) analiziranog razdoblja (1961. - 2020.) također je primjetno povećanje količine oborina. U prvoj klimatskoj normali analiziranog razdoblja (od 30 godina, 1961. - 1990.) na području Osijeka ukupna prosječna količina oborina u vegetaciji iznosila je 368 mm. U svakoj sljedećoj klimatskoj normali (tridesetogodišnjem razdoblju, 1971. - 2000., 1981. - 2010., 1991. - 2020.) količina oborina blago se povećavala, a u posljednjoj klimatskoj normali (1991. - 2020.) iznosila je 403 mm, dakle 35 mm više nego u prvoj klimatskoj normali (1961. - 1990.). Za pedesetgodišnje razdoblje (1961. - 2020.) ukupna prosječna količina oborina u vegetacijskom razdoblju iznosi 386 mm. Najmanja ukupna količina oborina u vegetaciji u analiziranom pedesetgodišnjem razdoblju iznosila je samo 155 mm (2000. godine), a najveća 699 mm (2005. godine). U ukupnoj količini oborina tijekom vegetacije također je primjetno veće odstupanje od prosjeka prema temperaturama zraka, gdje su oscilacije znatno manje.

DPA/PICTURE-ALLIANCE

Zanimljive su u navedenom razdoblju minimalne i maksimalne količine oborina koje su pale tijekom godine, a posebno tijekom vegetacije. Mjeseci bez jednog milimetra oborina bili su listopad 1965., studeni 2011. i prosinac 2013., a oborine manje od 5 mm u ostalim mjesecima tijekom analiziranog razdoblja, osim u svibnju i srpnju. Mjeseci u kojima je palo od 100 do 150 mm oborinau su svi od studenog do ožujka, a tijekom vegetacije maksimumi su se kretali od 157 (listopad 1974.) do čak 273,5 mm (srpanj 1972.), kada se Drava izlila iz korita i poplavila lijevu obalu i Baranju.

Zaključak: Generalno možemo reći da je u tijeku trend porasta temperatura zraka u posljednjih pedeset godina i da je porast vrlo velik i zabrinjavajući. Količina oborina je također povećana, ali ne dovoljno da bismo mogli ostvariti sigurne i stabilne prinose i genetički potencijal poljoprivrednih kultura bez navodnjavanja.

GLOBALNA UGROZA

Oko starosti našega planeta Zemlje neću špekulrati jer to nije moje prodručje, ali raspon od 10.000 godina kao neka realnost do nekoliko milijardi godina je prevelik i za to trebaju jaki znanstveni argumenti. Uglavnom, davno su stvoreni uvjeti za život čovjeka, od prvih jednostaničnih organizama, bakterija pa evolucijom dalje do nastaka čovjeka. Od bujne vegetacije i životinjskog carstva u dalekoj prošlosti imamo rudna bogatstva, koja danas intenzivno crpimo i povećavamo emisju CO2 u atmosferi, prema određenim vrijedećim i društveno odnosno aktualno prihvaćenim teorijama i tvrdnjama dijela znanstvenika. Drugim riječima, čovjek narušava ravnotežu našega planeta, iako ima znanstvenika koji se ne slažu s teorijom povećavanja emisije CO2 (za koju je odgovoran čovjek) i njegove štetnosti.

Intenzivnije topljenje ledenjaka u Alpama također je važan indikator porasta temperature zraka, globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena koje se tiču direktno nas i koji bi u tome slučaju porasta temperature zraka mogle imati ozbiljnije posljedice i za Hrvatsku.

Istočna Hrvatska zauzima površinu od 12.454 km² (22,0 % državnog teritorija), a administrativno je podijeljena na pet županija. Međutim, u toj regiji nalazi se blizu 60 % ukupnih oranica u Hrvatskoj, te regija s pravom nosi naziv žitnice Hrvatske. U njoj se uzgaja oko 75 % pšenice, 60 % ječma, 50 % kukuruza u Hrvatskoj, a udjel soje, suncokreta i šećerne repe je iznad 90 %. Prinosi glavnih ratarskih kultura u regiji su u pravilu iznad državnog prosjeka, ali nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni agroekološki uvjeti i genetički potencijal visokorodnih sorata i hibrida. Evidentna su velika variranja prosječnih prinosa po godinama. Nepovoljne vremenske prilike tijekom vegetacije, prvenstveno suša i visoke temperature, u znatnoj mjeri ograničavaju prinose. S tim u vezi, pogođenije su proljetne od jesenskih kultura, a osobita variranja prinosa primjetna su kod sjemenskog kukuruza.

Globalne klimatske promjene idu u smjeru zatopljena atmosfere, a oscilacije oborinskog režima nešto su veće nego prije. Izgradnja akumulacija (za vodu) i povećanje udjela navodnjavanja oranica trebali bi biti prioritetni zadatci Republike Hrvatske kako bismo povećali sigurnost i samodostatnost proizvodnje hrane. Navedeno osobito vrijedi za visoko akumulativne proizvodnje kao što je npr. proizvodnja povrća, voća, sjemenskih kultura. Tako je u izrazito sušnim godinama (2003., 2007., 2011., 2012. i 2024.) proizvodnja sjemenskog kukuruza u "suhom ratarenju" (dry farming system) doživjela katastrofu.

U slučaju nekih većih epidemija i zabrana prijevoza roba imali bismo problema sa sjemenom za normalnu ratarsku proizvodnju. Pokusima s navodnjavanjem kukuruza na Poljoprivrednom institutu Osijek prinosi kukuruza povećani su prosječno za 25 %, a osobito povećanje bilo je u tri sušne godine (2007., 2011. i 2012.), kada su prinosi povećani od 32 % do 47 %. Jedna od mjera stabilizacije i povećanja prinosa je i popravljanje kiselih tala kalcizacijom, koja se pokazala također vrlo korisnom mjerom, te gnojidba na zalihu kalijem i fosforom u slučaju siromašnih tala tim makroelementima za uspješnu poljoprivrednu proizvodnju. Dakle, kontinuiranim istraživanjem i suradnjom poljoprivrede sa znanošću i strukom možemo također povećati prinose poljoprivrenih kultura. No protiv suše se uglavnom borimo navodnjavnajem.

Prosječna količina oborina u Osijeku u vegetaciji u razdoblju 1961. - 1990. bila je 368 mm, sada je, u posljednjem 30-godinšnjem nizu (1991. - 2020.) 403 mm, no to, uz rezervu vode u tlu koja se skupi tijekom proljeća, nije dovoljno za ratarske kulture, povrće i veći dio voćarskih kultura. Važno je napomenuti da nam ta količina vode (368 mm) nije "zagarantirana", ona je prosjek izmjerenih vrijednosti u analiziranom razdoblju (i njih uz određene oscilacije očekujemo).

Za povišenih temperatura, a pogotovo nepovoljnog rasporeda oborina, čega smo svjedoci prosječno svake treće sušne godine, kao i presušivanja malih vodotoka tijekom ljetnih mjeseci, ugroženoj poljoprivrednoj proizvodnji, biljnom i životnjskom svijetu (divljač, ptice močvarice...) moguće je pomoći oplemenjivanjem (dopunjavanjem vodom) malih vodotoka iz akumulacija, koje trebaju biti punjene tijekom poplava i velikih voda ili direktno precrpljivnajem iz Save, Drave ili Dunava.

PROBLEM NAVODNJAVANJA

Potencijali vode su najveći i najjeftiniji kad ih ima u suvišku, dakle u vrijeme poplava razmišlja se i o navodnjavanju, kako bismo višak vode "uskladištili" u akumulacije, spriječili poplave i njihove štetne posljedice i iskoristili vodu kada je potreba za navodnjavanje, oplemenjivanje malih vodotoka za normalan život biljnog i životinjskog svijeta cijele godine, rekreaciju, ribnjake i dr. Svakako, naše vodne potencijale treba usmjeriti i u proizvodnju električne energije (hidroelektrane). Potencijali za navodnjavanje istočne Hrvatske su Vuka, sa svoje dvije akumulacije (Borovik i Koritnjak), Sava, Drava i Dunav.

U radu sustava za navodnjavanje, kada osiguramo vodu, treba iskoristiti Sunčevu energiju kako bismo jeftinom energijom povećali učinkovitost navodnjavanja (snizili cijenu koštanja vode, 1 m³).

Konkretno, istočnu Hrvatsku, uz potencijale rijeka Vuke, Biđa i Bosuta, koje su malene, treba oplemeniti vodama Save, Drave i Dunava na stručno utvrđenim najpovoljnijim točkama (kotama) i dalje gravitacijom (ili precrpljivanjem, korisititi gdje god je moguće potencijale solarne energije) regulirati dopremu vode do poljoprivrenih površina. To moraju biti infrastrukturni državni projekti s jasno definiramim pravilima. Prema potrebi se i dio zakonodavstva treba na to fokusirati kako bi se uklonile prepreke koje često znaju remetiti razvoj gospodarstva zbog nekih propusta, nerazumijevanja ili miješanja prioriteta na razini općine, županije ili države.

Čvrstog sam uvjerenja da je kanal Dunav - Sava, odnosno Vukovar - Šamac (cca 62 km duljine) velik i značajan višenamjenski projekt koji bi:

1. navodnjavao oko 40 000 hektara poljoprivrednih tala

2. zaštitio nizinsko područje istočne Hrvatske od poplava

3. osigurao oplemenjivanje malih vodotoka (osigurao život biljnog i životinjskog svijeta) tijekom nedostatka vode, obično u ljetnim mjesecima

4. omogućio povezivanje Hrvatske s europskim plovnim pravcima do Crnog mora te preko Save i dvotračne željezničke pruge Sisak - Zagreb do Rijeke, odnosno Jadranskog mora.

Realiziranjem navedenih projekata zadržavali bismo velike količine vode na navedenim "trasama" (vodotocima, akumulacijama, retencijama) i time pohranjivali naše vodonosnike za sigurniju vodoopskrbu stanovništva, jer voda i u našim krajevima postaje dragocjenost - lobiranje i nominacija projekata za EU financiranje svakako bi trebalo pokušati.

PIXSELL

Vodu iz podzemlja treba čuvati za vodoopskrbu, a za navodnjavanje koristiti samo za prioritetne proizvodnje (znanstvena istraživanja, proizvodnja sjemena i sadnog materijala, proizvodnja povrća, voća i cvijeća - ideficitarnih roba koje odredi Ministarstvo poljoprivrede prema unaprijed jasno napisanim, utvrđenim i ozakonjenim kriterijima). Pri navodnajavanju prioritentnih proizvodnji također se ne bi smjelo crpiti više od 10 % prosječno palih oborina na godišnjoj razini (od 650 do 700 m³/ha za područje istočne Hrvatske).