Podjele postoje u mnogim društvima te variraju u vremenu, ovisno o događajima s kojima se društva susreću. Hrvatsko društvo nije u tom pogledu iznimka niti Hrvatsku karakterizira neka naročita sklonost i mentalitet podjela. U današnjem hrvatskom društvu stvarne podjele, kao i one izmišljene, medijski montirane i razvikane, imaju svoje izvore u vremenu: u susretima s totalitarnim režimima minulog stoljeća, u promjenama novijeg doba, rata, tranzicije i globalizacije, ali i u odnosu prema ključnim izazovima budućnosti - zapisao je dr. sc. Neven Šimac, nedavno preminuli istaknuti hrvatski odvjetnik, publicist i vizionar slobode i neovisnosti Hrvatske.

U svom znanstvenom radu "Kako odgovoriti na mentalitet razdijeljenosti i podjela u hrvatskom društvu?" (2017.), iz kojeg smo preuzeli uvodne riječi, dr. Šimac dalje navodi sljedeće: Podjele starijih korijena moguće je umanjiti "čišćenjem savjesti prošlosti", tj. otvarajući arhive i skupljajući svjedočenja o svemu što je komunistički režim bio sakrio, falsificirao ili izmislio. Podjele nastale od demokratskih promjena i posljednjeg rata moguće je liječiti dijalogom u duhu "istine i pomirenja", kao i suglasnim reformama javnih politika, polazeći od zajedničkih vrijednosti. Što se, pak, tiče podjela koje se ocrtavaju na obzorju, a odnose se na nadolazeće naraštaje - kao što su migracije, okoliš i sve stvoreno - njih valja posvijestiti i zajedno s drugima poraditi na očuvanju zajedničke kuće i vrijednosnih identiteta, zaključuje Šimac.

REFERENTNE TOČKE

O temi podjela između ostalih pisao je i dr. sc. Jure Vujić, politolog, esejist, povratnik iz hrvatskog iseljeništva, koji je u časopisu Vijenac (2016.) u tekstu "Vječni povratak ideologija" između ostalog naglasio i ovo: "Zaoštravanje i produbljivanje ideoloških podjela u hrvatskom društvu, koje se gotovo svakodnevno rasplamsava u medijima i javnom i političkom životu, postavlja pitanje ne samo dubokih svjetonazorskih i povijesno latentnih sukoba, što se manifestiraju kroz orkestriranu i amplificiranu diobu desni - lijevi, patrijarhalno - progresivno, ustaše - partizani, nego te podjele, koje nisu ni manje ni veće nego u jednoj Španjolskoj, Francuskoj ili Belgiji, otvaraju i pitanje opstanka i intenzitete ideologije uopće u globaliziranom postmodernom društvu. Nakon pada Berlinskog zida i izumiranja "velikih pripovijesti" moderne u obliku dvaju totalitarizama, nacizma i komunizma, te su podjele trebale prirodno nestati pobjedom tržišnog modela demokracije na planetarnoj razini.

Upravo ovih nekoliko tumačenja u širem i dubljem kontekstu pogađa "srž" teme koja se u Hrvatskoj svako malo potencira u dramatičnom tonovima, čemu smo svjedočili i mjesecima prije najave koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, a još više nakon tog spektakla za pola milijuna Hrvata i Hrvatica iz zemlje i inozemstva. Činjenica pak da je takav golem organizacijski i sigurnosni izazov protekao srećom bez nekih većih problema gotovo da se u javnoj komunikaciji zagubila u sveopćoj pohvali zajedništva s jedne strane, a s druge pokudi na račun samog događaja i nekakvih novih podjela začetih, eto, upravo u svemu viđenom i čuvenom prije, za vrijeme i poslije hipodromske masovke kakva u Hrvatskoj dosad nije zabilježena.

Zapravo se ponavlja stara priča, već bezbroj puta čuvena teza o tome da postoje dvije Hrvatske, jedna je recimo Thompsonova, a ona druga je sve što nije ona prva, dakle posve suprotnih odrednica u širem i dubljem ideološkom, svetonazorskom i općenito društvenom, kulturnom i identitetskom kontekstu i podtekstu. Gotovo se može zaključiti da se Hrvati i Hrvatice i trideset godina od kraja Domovinskog rata, između ostalog i pred jubilarnu proslavu Oluje u Kninu i prije toga velike vojne parade u Zagrebu, nikako ne mogu suglasiti ne samo oko prošlosti nego ni oko sadašnjosti, pa se onda i budućnost čini podosta maglovita kategorija.

Imaju o tom pitanju još puno toga objasniti i sociolozi, politolizi i kulturolozi, kao i psiholozi, pri čemu utješno može biti to da oko podjela, odnosno polarizacije društva nismo usamljen slučaj jer prozivanja (veličanja) prošlosti i nesuglasja oko sadašnjosti s političkim referencama ne manjka ni u mnogim drugim zemljama ovog našeg globalno umreženog i geopolitički podijeljenog svijeta. Sjedinjene Države s Trumpom posebna su priča...
Što se pak medija tiče, čim netko spomene podjele, polarizaciju, rasjede u politici i društvu, sve aspekte u kojima se podjele manifestiraju, uobičajena slika nerijetko poprima katastrofične obrise, pa se u svekolikom "društvu spektakla" u kakvom živimo i preživljavamo, više ili manje izražene podjele nameću kao svojevrsna "zona interesa" jednih i drugih, a često i nekih trećih.

No vratimo se još malo u hrvatsko bespuće podjela i polarizacija. Tu odmah valja spomenuti dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Tuđman je naime promovirao ideju pomirbe djece ustaša i partizana kao branu pred mogućim podjelama u društvu kakvo je hrvatsko koje je početkom 1990-ih tek ulazilo u demokratske procese s nizom izazova u godinama koje su uslijedile uključujući i Domovinski rat, koji je trajao i u kojem se RH obranila i postala priznata članica međunarodne zajednice uključujući i NATO savez i Europsku uniju, za što se bez ikakvih dvojbi za života zauzimao i Tuđman.

I onda se nakon Tuđmana izborom Stjepana Mesića za RH predsjednika činilo da je Tuđmanova ideja pomirbe potisnuta u zapećak. (Ivo Goldstein piše u svojoj knjizi da je Tuđmanova pomirba bila promašena!). Kad je premijer postao Ivo Sanader, započeo je "detuđmanizaciju", pa se sad čudimo odakle podjele u društvu koje su po mnogima generirane upravo u tom razdoblju. No eskalirale su dolaskom na premijersku funkciju Zorana Milanovića ("šatoraši", migrantska kriza, lex-Perković, katastrofalna ekonomska situacija), nakon toga je ZM-a pobijedio Karamarko, čiji je mandat brzo završio i Hrvatska je dobila premijera po mjeri Europe - Andreja Plenkovića, koji je na toj funkciji i danas. Upravo je Plenković krenuo više nego itko prije njega Tuđmanovim tragom (u desnom centru) u smislu stabilizacije političke scene i saniranja podjela, uključujući i saniranje ekonomskih dubioza prethodne SDP-ove vladavine. Podsjetimo, kad je započeo svoj prvi premijerski mandat, Plenković je često isticao kako mu je jedan od prioriteta smanjiti negativne tenzije i ideološke podjele u društvu. Golem dio toga odradio je na doista uvjerljiv način te pritom posve umanjio snagu oporbe, lijeve i desne, koja mu ni danas, nakon skoro desetogodišnje vladavine, gotovo nikako ne može parirati. Jedino što oporbi ostaje jest neprestano prozivati Plenkovića i njegove vlade za sve loše u Hrvatskoj uključujući i prozivanja za nove podjele. U nedostatku jačih argumenata, SDP-u i Možemo!, kao lijevim opcijama, ostaje optuživati Plenkovića i zbog Thompsona, i zbog povika ZDS, i zbog revizionizma ustaštva i NDH, i zbog kojekavih drugih gluposti. U međuvremenu desnica tek može biti ljubomorna na vještinu kojom Plenković sebi i HDZ-u osigurava glasove za iduće izbore jer bar polovina od 500 tisuća fanova MPT-a pamtit će njegovo naslikavanje na Hipodromu s pjevačem "Bojne Čavoglava" nekoliko dana prije koncerta. "Thompsonov koncert nije povijesni revizionizam ni promocija ustaštva", jasno se oglasio premijer!

Ukupno uzevši, uzimajući u obzir širu sliku sadašnjeg hrvatskog društva, neke se od podjela jednostavno ne mogu izbjeći. Iako to nije osobina samo Hrvata, naša sklonost da se opterećujemo koliko važnim toliko još i više navažnim stvarima, izdvaja nas u posebnu "ladicu" europskih naroda iz "predziđa kršćanstva", kako često tepamo sebi samima. Opterećeni smo više ili manje stalno nekim sjenama prošlosti i zamkama ideologija, uvijek imamo neki povod za svađe i prijepore, s vremena na vrijeme dohvati nas paranoja od masovnih fenomena, dijeli nas domoljubna prezentacija jedinstva (i pjevanja himne, poput Urbanove izvedbe na otvaranju Pulskog festivala!), opravdan i neopravdan strah od simbolike mračne prošlosti i kojekakvih s tim u vezi ili bez veze kompleksa, mitova i zabluda. Bez obzira na sve, podjele u društvu, uključujući i one ideološke naravi, ne smiju postati okidač za nasilje, ali, eto, ostaju sastavni dio igrokaza kojem se i u Saboru nameću uobičajene rasprave "mi i oni", izvikuje ZDS, vrijeđa i međusobno optužuje.

POGLED U BUDUĆNOST

No ipak bi bilo pogrešno poopćavati, pa konstatirati da smo zemlja u kojoj polarizacija/podjele eskaliraju na dnevnoj bazi i vode prema nekih dramatičnim nacionalističkim završnicama s posljedicama koje bi bile opasne za društvo u cjelini. Tome srećom nije tako, makoliko se lijevi populizam trudio uvjeriti javnost u suprotno, a desni demagozi ustrajavati na povratku tradicionalnim vrijednostima u suprotnostima s demokratskim europskim pravim stečevinama i vizijama za budućnost.

Pritom treba tko zna koji put upozoriti da zajedništvo nije kad svi mislimo isto, naprotiv, kao ni da podjele nisu kad svi mislimo drukčije. Pluralizam i neka ravnoteža moraju postojati. O tome ovisi stabilnost i odgovornost društva koje gleda u budućnost umjesto u prošlost. I pritom se konačno moramo riješiti toksičnog narativa o ustašama i partizanima, pogubnih sjena NDH i komunističkog jugototalitarzima, osloboditi se trauma prošlosti i konačno prodisati punim plućima. Možda u tome pomogne i Ivan Penava sa svojim Povjerenstvom za istraživanje komunističkih zločina.

I da ovu temu završimo mudrim riječima Ante Gotovine iz 2012.: "Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti!"