Besplatno zdravstvo jedan je od temelja ove države. Hrvatska ima dugu, jako dugu tradiciju javnog zdravstva, sve tamo još od Andrije Štampara. I nikako se ne bi smjelo dogoditi da ovo što se trenutačno s tim sustavom događa, a događa se zaista svašta, bude osnova za nepovratan put u privatizaciju. Da za kakvih desetak godina, možda i manje, dođemo u poziciju da državno zdravstvo sanira samo najelementarnije zdravstvene probleme. A da je sve ostalo na tržištu. Da se plaća iz privatnog džepa.

Jer svi jako dobro znamo što je to tržište u Hrvatskoj iz prakse koja postoji u nekim drugim gospodarskim granama gdje se, u nekim je slučajevima to i više nego očito, glavni igrači dogovaraju o cijenama. Pa umjesto tržišta imamo kartele. Pa bi se, poznavajući opet hrvatsku praksu na nekim drugim područjima, lako moglo dogoditi da pregled kod hrvatskih privatnih liječnika za istu stvar bude skuplji nego recimo u Njemačkoj ili Austriji. Takav razvoj događaja nije uopće isključen. Ne u Hrvatskoj.

Ali čak da se kojim slučajem, kojim čudom dosad neviđenim, dogodi da hrvatski privatni zdravstveni sustav počne funkcionirati na poštenim tržišnim principima, ako tako nešto uopće postoji, i to bi bio tek samo malkice manji civilizacijski pad. Bilo bi to nešto što bi negiralo samu bit smisla postojanja ove države. Takvu je nitko, zaista nitko, nije zamišljao.

Ako u ovoj zemlji uopće postoji konsenzus oko nečega, onda je to oko toga da svaki građanin treba imati pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. I ako nešto treba platiti, onda bi to trebala biti tek participacija koju si svatko ili gotovo svatko može priuštiti. Istina, nikada oko ove teme nije proveden nikakav formalni referendum, ali stvari su tu itekako jasne kada su u pitanju stajališta građana o ovom pitanju.

Naravno, kada rabimo termin besplatno zdravstvo, naravno da smo svjesni da je to tek jedan uobičajen termin koji se koristi u ovakvim slučajevima. Naravno da zdravstveni sustav nije besplatan jer netko sve to na kraju treba platiti. A plaća se iz zdravstvenog doprinosa i iz proračuna. I da treba stvoriti situaciju u kojoj se djeluje u dva smjera. Da proračun bude što veći i da zdravstveni fond bude što puniji. Za to su potrebni veći gospodarski rast i veća zaposlenost. Druga stvar je da se taj novac troši što racionalnije, da nema uopće ili da ima što manje kaosa i besmislenih suvišnih troškova. I, naravno, da nema korupcije. Ili ako je već ima da bude što je moguće beznačajnija...