Početkom travnja na Fakultetu političkih znanosti održana je panel-rasprava u povodu 76. obljetnice NATO-a kao i 16. obljetnice ulaska Republika Hrvatske u Savez. Između ostalog raspravljalo se o mogućnosti raspada NATO saveza, uključujući hipotetski scenarij izlaska Sjedinjenih Američkih Država iz njega... U svom istupu doc. dr. sc. Mladen Nakić, predsjednik Atlantskog vijeća Hrvatske, posebno se osvrnuo na aspekt jačanja europskih sigurnosnih mehanizama u novonastaloj situaciji.

Zamolili smo g. Nakića da nam nešto više kaže i o samoj raspravi na panelu, kao i o aktualnoj situaciji u kakvoj se nalazi NATO savez. Ovo je njegova studiozna analiza koju donosimo u cijelosti.

- Hipotetski, raspad Saveza i izlazak SAD-a iz Saveza su dvije stvari. Ne mislim da će se dogoditi nešto od tih scenarija. Posebno ne raspad Saveza i pogotovo ne u ovom trenutku, kada se ruska agresija na Ukrajinu bliži svom vrhuncu. Tko bi imao interes da NATO prestane postojati? Svakako Rusija i sve države koje u njemu vide snažnog zagovornika transatlantizma odnosno jačanje veza SAD/Kanada s Europom. Predsjednik Trump u svom nekonvencionalnom pristupu daje dojam da bi se nešto moralo dogoditi sa Savezom, ali to nije raspad. Upravo suprotno, inzistirajući na jačanju ulaganja u Savez s povećanjem izdvajanja 5 % BDP-a za obranu šalje se poruka da Europa mora postati samoodrživa i u vojnom odnosno sigurnosnom smislu. Zapravo Trump je učinio uslugu Europi, mada buđenje Europe nije bilo nimalo nježno. Europa odnosno EU je očito svjesna da ne može više računati na snagu i zaštitu "većeg brata". Sadašnje ubrzano naoružavanje Europe rezultat je prethodnog ostavljanja pitanja sigurnosti u drugom planu. Tek s pojavom ilegalnih migranata Europa je postala svjesna koliko je zapravo nespremna i ranjiva. Međutim, iako se EU pokazao nespremnim, svakako nije nemoćan. EU ima oko 450 milijuna stanovnika i vojni proračun od oko 326 milijardi eura (2024.). Rusija ima 144 milijuna stanovnika i vojni proračun oko 120 milijardi eura (planirano u 2025.).

Zašto se Europa naoružava? Prvo, Rusija nije više pouzdan partner kao što je bio prije agresije na Ukrajinu 2014., odnosno aneksije Krima. Putin je postao nepredvidljiv i time situacija za Europu, u sigurnosnom smislu, postaje još osjetljivija, posebno za sjevernu Europu i baltičke zemlje te Poljsku. Europa mora odgovoriti, a to može samo jačanjem vojnih potencijala i jačanjem ulaganja u obrambene svrhe. Drugi razlog vojnog jačanja Europe je činjenica što nuklearno odvraćanje očito nije dovoljno. Tko ga prvi upotrijebi, svjestan je odmazde iste ili više razine. Bez obzira na zveckanje nuklearnim bojnim glavama, izvjesnije je da će se i ubuduće voditi "konvencionalni" (nadamo se ograničeni) ratovi sljedeće generacije, a to znači uz upotrebu AI-ja, odnosno umjetne inteligencije (UI).

Europski sigurnosni mehanizam pretpostavlja dijeljenje velikog financijskog kolača od oko 800 milijardi eura do 2032. godine. Zna se tko će to i platiti. Bit će manje ulaganja u socijalu, zdravstvo, školstvo, znanost i sl. Europa se prebacuje na ratnu ekonomiju, a pitanje svih pitanja je koliko će to trajati i gdje je financijska granica. Predsjednica Europske komisije objašnjava kako će se kroz plan "ReArm Europe", državama pomoći u naoružavanju kroz popuštanje u proračunskom deficitu i povoljnih zajmova. Morat će se postići suglasnost EU-a gdje će se što proizvoditi.

Hrvatska je iskazala interes za uključivanje svog vojnog klastera, posebno se spominje proizvodnja modernih dronova (jeftini, a ubojiti) s obzirom na to da imamo iskustva s bespilotnim letjelicama još iz Domovinskog rata. Zatim proizvodnja malog i srednjeg naoružanja, izgradnja tvornice streljiva raznih kalibara pa strojeva za razminiranje. Kao dio tog plana je i tzv. Bijela knjiga EU-a, odnosno plan naoružanja Europe do 2030., odnosno izgradnja snažne europske obrambene osnove koja će jamčiti obrambenu samoodrživost Europe. Neki bi rekli konačno, jer EU je prepoznatljiv kao najveći donator svjetske humanitarne (50 %) i razvojne pomoći (60 %) nerazvijenim zemljama. Međutim, time EU ne postaje moćan čimbenik poput SAD-a, Kine i Rusije. Kroz cijelu povijest čovječanstva samo se priznavala sila i moć. Nažalost, ni danas nije drukčije.

O SAMITU U DEN HAAGU...

- Sastanak na vrhu NATO-a u Haagu je važan zbog više razloga. Očekuje se da će iznjedriti jednoglasnu odluku svih članica oko podizanja BDP-a za obranu na 5 % sa sadašnjih preporučenih 2 %. Do sada se koristio termim "preporuka" državama članicama, jer je pitanje obrane, sigurnosti i vanjske politike u nadležnosti država članica, a ne institucija EU-a. NATO ima 32 članice od kojih su 23 ujedno i članice EU-a (Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska). Dakle, prihvaća se američki prijedlog da BDP za obranu bude 5 % do 2032. godine. Zasada je definiran kao 3,5 %, o čemu su se složile članice NATO-a, a preostalih 1,5 % bit će dodatni financijski izazov za područja borbe protiv kibernetičkih napada, zaštite granica i ostale kritične infrastrukture. To je cijena preusmjeravanja američkih sigurnosnih prioriteta s euroazijskog prostora na indopacifičku regiju, gdje se kao glavni suparnik vidi Kina. Dva su razloga, prvi je taj jer Europa ne želi ovisiti ni o kome, pa ni o SAD-u, a drugi, ne žele se zamjeriti tom istom SAD-u ili, preciznije, Trumpu, koji je ionako prevrtljive prirode. Parafrazirajući Trumpa, naoružanje Europe moglo bi se nazvati "Europe Strong Again".

Što se tiče nove obrambene politike NATO-a, posebno u području financija, još uvijek treba ujednačiti terminologiju odnosno objasniti što znači američki termin "tvrda vojska", a što "temeljni vojni troškovi" o kojima govori glavni tajnik NATO-a. Povećanje BDP-a za vojne potrebe na 5 % bit će zahtjevna zadaća za sve članice. Jedino je Poljska na 4,7 %, SAD na 2,9 %, što nominalno znači 831,5 milijardi US$, odnosno daleko najviše od svih drugih zemalja (Kina 246 milijardi US$, odnosno 1,7 % BDP-a, Rusija 146 milijardi US$, odnosno 6,3 % BDP-a).

Sastanak na vrhu u Haagu je važan i zbog činjenice što se očekuje da SAD jasno i glasno potvrdi svoju predanost Savezu i otkloni sve dosadašnje špekulacije oko NATO-a. Summit je važan i zbog očekivanja da Savez potvrdi nedvosmisleno potporu Ukrajini kao žrtvi ruske agresije te će u tom konteksu biti zanimljivo stajalište Slovačke i Mađarske.

O BUDUĆNOSTI NATO-a...

- NATO je primarno politički, pa tek onda i vojni savez. Često se spominje da je NATO vojni savez, što nije korektno. Primarno je politički, jer se donose političke odluke od šefova država i vlada koje mogu imati implikacije i na vojno djelovanje. NATO ima budućnost, jer smo zajedno jači u odnosu prema onima koji ugrožavaju naše vrijednosti i način življenja. Isto tako, NATO je još uvijek formalno regionalna obrambena organizacija. Svi znamo da je NATO promijenio svoju misiju obrane teritorija država članica kada je aktivirao "out-of-area operation" nad BiH 1995. i poslije nad Srbijom, odnosno SR Jugoslavijom, Afganistanom. Očito se članak 5. Saveza tumači u malo široj formi gdje se države članice i njezini interesi brane izvan njihova teritorija.

Retorika Putina bila bi shvatljiva da smo još u hladnom ratu. Međutim, danas bi malo tko očekivao da NATO izvodi neisforsirane napade uključujući i Rusiju. Svojom politikom nulte tolerancije na širanje NATO-a prema Rusiji, Putin je učinio stratešku pogrešku s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama. Umjesto neutralne Švedske i mirne Finske, sada Rusija ima NATO na dodatnih 1400 km vlastite granice. Putin ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo određivati drugim državama što im je činiti. Odluka Gruzije, Ukrajine, Moldavije i drugih moraju biti rezultat volje naroda koji u njima žive, a ne diktata iz Moskve. Što se tiče Rusije i Putina, blijedi percepcija o nepobjedivosti. Naprotiv, slabljenje Rusije je proces koji sada već daje rezultata nakon nekoliko godina nametnutih sankcija od strane Zapada. To se može očekivati s obzirom na to da je Rusija 40 % svog proračuna u 2024. potrošila na vojsku i nacionalnu sigurnost.

O NADOGRADNJI DOKTRINE...

- NATO je najdugovječniji i najmoćniji savez, a bilo je različitih saveza kroz povijest. Poznat je ponajviše po članku 5., koji obvezuje države članice na kolektivnu obranu u slučaju napada na jednu od članica. Međutim, nije precizirano o kakvom se odgovoru radi, klasičnom vojnom ili nekom drugom obliku pomoći napadnutoj članici. Drugim riječima, obveza kolektivne obrane proizlazi iz članka 51. Povelje UN-a, koja govori o pravu na samoobranu. Međutim, u Sjevernoatlantskom ugovoru, koji broji samo 14 članaka, postoji i članak 2. koji poziva na "jačanje mirnih i prijateljskih odnosa". Članak 7. poziva se i na Povelju UN-a te "prava i obveze" koji iz Povelje proizlaze, posebno na obveze Vijeća sigurnosti u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti. Podsjetimo, članak 5. prvi i jedini put aktivirao se nakon terorističkog napada na SAD 2001. godine. Očitovao se u simboličkoj pomoći slanja pet zrakoplova AWACS kao ispomoć za nadgledanje američkog neba. Uglavnom, NATO je jak koliko su jake njegove članice koje osiguravaju i vojne kapacitete te vojno i civilno ljudstvo u Zapovjedništvu NATO-a u Monsu. U cilju dodatnog jačanja veze između NATO-a i EU-a potpisan je Berlin plus sporazum 2002. koji omogućava Europskoj Uniji korištenje vojnih resursa NATO-a kada Savez nije uključen u misije koje vodi EU. Dakle, iako je NATO na papiru još uvijek regionalna obrambena organizacija, ključno je da je Savez još sredinom 20. stoljeća postao globalna sigurnosna organizacija.

O HRVATSKOJ U NATO-u...

- Pripadnici OS RH pokazali su svoju profesionalnost od misija na Kosovu, Sredozemlju, Iraku pa do Poljske, Mađarske, Bugarske, misijama UN-a. Bez obzira na sve izazove, Hrvatska se dokazala kao pouzdan partner i saveznik od ulaska u punopravno članstvo 2009. godine.

Ne treba čuditi normalizacija u odnosima predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika te predsjednika Vlade, jer sve jasno piše u Ustavu RH. Radi se o nužnosti suradnje i koordiniranja u području vezanim uz sigurnosno-obrambena pitanja, vanjske politike i diplomacije, i tu oba predsjednika imaju ovlasti i prostora za kvalitetnu suradnju. Vjerujem da će se suradnja nastaviti za dobrobit državljana Hrvatske, njezine sigurnosti i prosperiteta.