U rujnu prošle godine Vlada RH predstavila ja nove odluke o porezu na nekretnine. Odnosi se to na one nekretnine u kojima nitko ne živi, tj. na tzv. kuće za odmor. Namjera Vlade je da se što više neiskorištenih nekretnina stavi u funkciju, te na taj način smanji pritisak na tržište nekretnina, gdje cijena kvadratnog metra raste u nedogled.

Darko Ropac

Naravno, postoje neki izuzetci od plaćanja tog novog nameta, a osobito je apostrofirano oslobađanje od tog nameta za objekte koji će biti u najmu dužem od deset mjeseci. Visinu novog nameta lokalna uprava odredila je do kraja veljače 2025. Svaka za svoje područje, gdje im je dana sloboda da visinu naknade odrede u granicama od 0,6 do 8 eura. Moguće je za isto područje odrediti različitu visinu naknade, ovisno o položaju nekretnine i atraktivnosti njezine lokacije. Jedinici lokalne samouprave pripada 80 % prikupljenog novca, a 20 % odlazi državi. Prema riječima ministra financija, iz dijela prihoda koji se uplate u državni proračun država će ispravljati fiskalne nejednakosti među općinama i gradovima, s obzirom na to da će se pojedinim jedinicama znatno povećati prihodi. Porez na nekretnine, gle čuda, neće plaćati država za svoje neiskorištene nekretnine, kao ni jedinice lokalne samouprave. Država se lijepo ogradila od te financijske obaveze kojom bi se prikupila golema sredstva što bi mogla biti prenamijenjena za izgradnju kuća po povoljnim cijenama. Onako kako je to učinjeno u izgradnji stambenih objekata na područjima stradalima u potresu.

TURISTIČKA ISKUSTVA

Bilo kako bilo, primjena novog nameta počinje u ovoj godini, a prijedlozi korekcije te odluke nisu usvojeni. Tako danas imamo apsurdnu situaciju da je visina tog poreza u nekom malom mjestu uz more (koje bi se jedva moglo nazvati turističkim, ili je to postalo upravo marljivim radom vikendaša posljednjih pola stoljeća) šest eura, a u središtu županije, u doista pravom turističkom gradu - najniža. Kako to objasniti nama koji smo davno prije Domovinskog rata legalno izgradili neke objekte u kojima se odmara naša obitelj i tako nekadašnje nerazvijeno selo učinili malim turističkim mjestom? Svima je potreban novac za funkcioniranje skupe uprave na svim razinama vlasti, ali zar je uvijek potrebno to uzimati od onih koji su svojim trudom, i svojom ušteđevinom, nekada davno pretvorili neugledno selo u malo turističko mjesto?

Osvrnimo se s nekoliko riječi na drugi namet, koji se odnosi na korištenje nekretninama, koji je reguliran Zakonom o boravišnoj pristojbi i Odlukom o visini turističke pristojbe, koja se donosi svake godine. Prema spomenutom zakonu, turističku pristojbu plaćaju, kako i samo ime kaže, svi turisti koji borave u nekom turističkom području. No uz njih tu pristojbu moraju platiti i svi vlasnici stana ili kuće za odmor u turističkoj općini ili gradu i članovi njihovih obitelji kada dolaze u svoju vlastitu kuću u kojoj nemaju prijavljeno prebivalište. Naravno, navedeni su neki rijetki izuzetci, koji su oslobođeni tog nameta. Istini za volju, vlasnik kuće ili stana za odmor može za sebe i članove uže obitelji boravišnu pristojbu platiti u paušalnom iznosu. Tako, primjerice, u Zagrebačkoj županiji prvi i drugi član obitelji (misli se valjda na supružnike) plaćaju svaki oko osam eura, a svaki idući član obitelji plaća 3,32 eura. Tako bi četveročlana obitelj za boravak u svojoj vlastitoj kući za odmor trebala uplatiti paušalni iznos od 22 eura. Koje li velikodušne pogodnosti! Ako u taj objekt dođu u posjet prijatelji ili članovi šire obitelji, vlasnik kuće iz svog džepa mora platiti regularnu dnevnu boravišnu pristojbu za svaku od tih osoba, inače je u ozbiljnom financijskom prekršaju.

U redu je da netko tko dođe kao turist u neko mjesto plati spomenutu turističku pristojbu. Boravi u tom mjestu i ostavlja neki svoj ekološki biljeg, neki svoj utjecaj na to mjesto i na okoliš. Jer lokalna zajednica iz tog novca financira uređenje turističkog mjesta da svima koji tamo borave bude što ugodnije, da je okoliš čist, da se redovito odvozi otpad, da se redovito uređuju zelene površine, plaže i slično. Dakle, to ima smisla. A što je s vlasnicima kuće ili stana za odmor? U kakvom su oni položaju u odnosu prema onima koji u tom mjestu imaju prebivalište i ne moraju plaćati turističku pristojbu, a ni porez na nekretninu? Razlika je upravo u tom porezu i pristojbi, jer oni, kao i stalni stanovnici, plaćaju sve druge financijske obaveze. Tu je, primjerice, plaćanje komunalnih usluga cijele godine, makar oni u tom mjestu borave godišnje najviše mjesec-dva, pa su njihove kante za otpad veći dio godine prazne. Plaćaju spomenuti porez na nekretnine, koji stalni stanovnici tog istog mjesta ne moraju plaćati. Plaćaju vodu i struju prema potrošnji, ali cijele godine plaćaju iznose za održavanje tih sustava, koji su ukalkulirani u njihove mjesečne račune za električnu energiju i vodu. Plaćaju kanalizaciju i odvodnju iako dio naših turistički mjesta uopće nema kanalizacijski sustav, nego svaka kuća ima svoju septičku jamu, koju mora redovito prazniti. A o odvodnji vode nema smisla ni govoriti. Kakva odvodnja kada nema kanalizacije? Otuda povremene ozbiljne poplave u našim priobalnim mjestima nakon naglih i obilnih padalina, poput onih u npr. Dubrovniku. Voda se slijeva s krovova kuća i preko javnih površina te završava u zemlji ili u moru.

PRAVDA I NEPRAVDA

Dakle, razlika između onih koji imaju kuće za odmor i onih koji do njih žive u svojim kućama je u (ne)plaćanju boravišne pristojbe i poreza na nekretnine. Pitam se, kao i mnogi vlasnici kuća za odmor, je li to pravedno. Rekao bih da nije! Učinjena je društvena nepravda onima koji su bili najmarljiviji, najštedljiviji i uz velike napore priskrbili neku nekretninu za sebe i svoju obitelj. Da je taj novac potrošen na igre na sreću, alkohol ili drogu, koja bi od toga bila društvena korist? Dakako, nikakva. A korisno usmjeren, teškom mukom ušteđeni novac država očito treba višestruko naplatiti. Pa gdje je tu pamet?