Svjedočimo povijesnoj prekretnici - tridesetogodišnji globalizacijski ciklus koji je oblikovao međunarodne odnose nakon završetka Hladnog rata došao je svome kraju. Poredak utemeljen na tzv. pravilima, načelima liberalne demokracije, ljudskim pravima i slobodnom tržištu istovremeno je generirao niz teških i, nažalost, trajnih sukoba te produbio globalne nejednakosti do razine koja ga čini samorazarajućim - kaže doc. dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas, te dodaje:

dr.sc. Jadranka Polović

Ustupljeno

- Dakle, posthladnoratovski poredak u stanju je duboke transformacije, s nejasnim konturama i neizvjesnim ishodima. Proces "resetiranja" odvija se kroz novu raspodjelu globalne moći, pri čemu se pojavljuju brojna nova žarišta sukoba. Taj preustroj uključuje i redefiniranje regionalnih odnosa, s posebnim fokusom na Ukrajinu, Bliski istok i Indopacifik, što produbljuje izazove velikog svjetskog sukoba. Izjava američkog državnog tajnika Marca Rubija da Ukrajina "nije naš rat", kao i pristanak ruskog predsjednika Vladimira Putina na ideju moguće američke aneksije Grenlanda, označava ulazak u novo razdoblje stare imperijalne geopolitike. Hegemonija Sjedinjenih Američkih Država nepobitno slabi, a u tom kontekstu Trumpova administracija sve otvorenije odbacuje višedesetljetni model globalnog vodstva utemeljen na savezima i partnerstvima, te pod okriljem nove strategije - MAGA, prihvaća logiku podjele svijeta na sfere utjecaja.

PROŠLOST I SADAŠNJOST

- U sve izraženije multipolarnom svijetu uspostava nove globalne ravnoteže moći postaje neizbježna. Ključni akteri u toj raspodjeli - SAD, Kina, Rusija i moguće Indija - djeluju kao strateški autonomne sile jer raspolažu punim spektrom relevantne moći: vojnim, ekonomskim, političkim, tehnološkim i, posebno, nuklearnim kapacitetima odvraćanja. Iako mnogima izgleda nezamislivo, podjela sfera utjecaja smanjuje, ako ne i uklanja, rizik od svjetskog rata. Naime, kako velike sile dijele svijet, ograničavaju svoje ciljane interese poštujući tuđa "dvorišta", imaju manje sporova, time i manje razloga za sukob.

Podsjetit ću da je Bečki kongres 1814./15. godine postavio temelje međunarodnog poretka 19. stoljeća i okončao ratove. Naravno, novi europski poredak uspostavljen je diplomatskim putem, bez uvažavanja volje malih naroda. Tada glavne sile - Austrija, Rusija, Prusija, Velika Britanija i Francuska - oblikovale su sustav ravnoteže snaga, ne tretirajući Francusku kao poraženu državu. Iako im je bilo teško pokazati velikodušnost prema bivšem agresoru, smatralo se da bi ponižavanje Francuske ugrozilo trajan mir. Novi poredak nije se temeljio na sili, čime je politika ravnoteže snaga postala ključni mehanizam za očuvanje mira u Europi.

Ipak, ostaje pitanje mogu li sfere utjecaja biti rješenje za sadašnju krizu međunarodnog poretka. Primjerice, američka vizija vlastite sfere je preopsežna i zasigurno neće biti prihvatljiva Kini, moguće ni Rusiji. Naime, Trumpova administracija iskazala je odlučnu namjeru preuzimanja Panamskog kanala, Grenlanda i Kanade. Ti potezi sugeriraju povratak Monroeovoj doktrini, a možda čak i njezinoj verziji oličenoj u tzv. Rooseveltovoj korolariji iz 1904., prema kojoj je Washington sebi prisvojio pravo intervencije u Americi. Dakle, turbulentne prilike u kojima živimo sugeriraju nam da geografska podjela postaje iznimno izazovna, jer nisam sigurna da postoji zajedničko razumijevanje kako održati ova "dvorišta" i riješiti razlike. Ono čemu vjerojatno svjedočimo nije tek pokušaj grubo uravnotežene podjele svijeta među velikim silama nego i ograničeni američki ustupci Rusiji, čak i Kini, sve u nastojanju da se proširi američka kontrola nad važnim globalnim resursima, lancima opskrbe i ključnim geografskim područjima diljem globalnog juga, kao i pojačana dominacija nad globalnim zajedničkim dobrima. I Rusija i Kina to prepoznaju i brane vlastite nacionalne interese.

MOĆ I NEMOĆ EU-a

- Iako to javno deklarira, više je nego očito da EU nema potrebnu vojnu, kao ni ekonomsku moć, osobito ne geopolitičku, da uspostavi regionalni sigurnosni poredak kojim bi se okončao rat u Ukrajini. Bez obzira na optimističan plan o ulaganju 800 milijardi eura u razvoj vojne industrije, vrlo je neizvjesno hoće li EU biti u stanju održati potreban politički entuzijazam za tako velik porast fiskalne potrošnje usred produbljivanja recesije diljem Europe. Čak ako zanemarimo činjenicu da europski obrambeni kapaciteti u svakom smislu ovise o SAD-u, zbog čega je projekt europske strateške autonomije prilično neizvjestan, treba uzeti u obzir socijalne izazove i društvene podjele, što može dovesti do iznimno kaotičnih unutarnjih prilika, prvenstveno u vodećim članicama EU-a koje su već snažno opterećene pitanjima migracija i uopće sigurnosti.

Neviđeno potkapacitirana generacija europskih lidera nesposobna je da bar djelomično shvati nastalu promjenu u odnosima SAD-a i Europe pod Trumpovim mandatom 2.0, te u skladu s tim i potrebu za preispitivanjem svojih strateških pretpostavki. Naime, američka duboka država oblikovana nakon Hladnog rata, koja je osiguravala kontinuitet američke politike (Clinton - Bush - Obama - Biden) još uvijek čvrsto upravlja europskim liderima koji vjeruju da Bog pomaže strpljivima, pa će tako i njima. Naime, složni su u stavu da treba stoički izdržati još nešto manje od četiri godine i da će "oluja Trump" jednostavno proći, bar oslabjeti na midterm izborima. Zatim će se sve vratiti na staro. Međutim, to se neće dogoditi - Trumpova vizija međunarodnih odnosa ostaje na snazi bar sljedećih dvadeset godina.

CFOTO/Sipa USA

Europski lideri čine se "odlijepljeni" od stvarnosti - naše države zaostaju u tehnologiji, u gospodarstvu, a zbog njih sada i u unutarnjoj i vanjskoj politici. EU je duboko zarobljen u svom zastarjelom pristupu diplomaciji i međunarodnim odnosima temeljenom na tzv. zajedničkim vrijednostima, demokraciji, ljudskim pravima i drugim "tlapnjama", gdje odanost saveznicima igra glavnu ulogu. Dugo je djelovala unutar okvira multilateralizma, oslanjajući se na saveze poput NATO-a i transatlantskog partnerstva kako bi oblikovala svoju globalnu strategiju. To je liberalna teorija međunarodnih odnosa - u teoriji, međutim, u praksi smo slijedili intervencionističku politiku neoconsa (neokonzervativni pokret nastao 1970-ih u redovima američke Demokratske stranke, nap. u.), zbog koje je više od 940.000 ljudi izgubilo život kao posljedica nasilja prouzročenog američkom vanjskom politikom u ratovima nakon 11. rujna - u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Siriji i Jemenu. Dodatnih 3,6 – 3,8 milijuna umrlo je neizravno zbog pothranjenosti, bolesti i sloma zdravstvenih sustava povezanih s tim sukobima. Ukupan broj poginulih, uključujući izravne i neizravne žrtve, procjenjuje se na 4,5 - 4,7 milijuna. Projekt troškova rata također ističe veliko raseljavanje izazvano tim sukobima, s procijenjenih 38 milijuna raseljenih ljudi od 2001. godine. Na sve te ratove SAD je potrošio više od osam bilijuna dolara - prema podatcima nedavno objavljenim u Foreign Affairs (Peter Van Buren, The End of Neoconservatism, May 26, 2025). EU je u svemu tome sudjelovao - Afganistanom danas ponovno vladaju talibani, a u drugim državama izgradnja nacije bila je potpuni neuspjeh. U tom kontekstu intervencionistička politika, koja uključuje i širenje NATO-a na vrlo osjetljive zone, doživjela je potpuni neuspjeh.

Europski lideri to još uvijek ne shvaćaju, kao ni činjenicu - da je ovaj pristup potpuno stran predsjedniku Trumpu, koji diplomaciju promatra transakcijski, kao niz dogovora, gdje moć, utjecaj i neposredni nacionalni interes znače puno više od dugoročnih saveza ili tzv. zajedničkih vrijednosti. Problem je u tome što Europa ne zna kako funkcionirati izvan ovog liberalnog hermeneutičkog okvira. Za razliku od Trumpa, koji bilateralne sporazume sklapa kao od šale, Europa ostaje zaglavljena u paradigmi poretka utemeljenog na pravilima, onoj koju Trump ne poštuje niti je slijedi.

U tom kontekstu, EU je trenutno u klinču između suprotstavljenih opcija - trumpista i antitrumpista, koji su se "preselili" u Europu te čine snažan pritisak na Brussels (EU) i Wiesbaden (zapovjedništvo NATO-a za Ukrajinu). Dok su potonji posvećeni "pravednom miru" ili "ratu do pobjede" u ratu koji su izgubili, Trumpova administracija također podržava nestabilnost Europe inzistiranjem na izdvajanju pet posto BDP-a za obranu, što uključuje ogromnu prodaju američkog oružja Europi. Za Trumpa je podgrijavanje sigurnosnih izazova, ne veliki rat, zapravo odlična opcija.

NOVA REALNOST

- Europa/Europska unija trebala bi se suočiti s novom stvarnošću - tradicionalni saveznici poput Trumpovih Sjedinjenih Država očito više nisu pouzdani partneri. Istodobno, takozvani protivnici poput Kine i Rusije mogli bi postati strateški saveznici - bar u ekonomskom smislu. Okrutna istina je da Trumpov transakcijski pristup s nultom sumom tretira Europu više kao konkurenta nego kao partnera. Umjesto da daje prioritet dugogodišnjim odnosima, on zahtijeva ekonomske ustupke, povećanje obrambenih troškova i trgovinske sporazume koji nerazmjerno koriste Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, jeftin ruski plin, nafta, ugljen i ključni minerali, zajedno s kineskim ulaganjima i pristupom njegovu ogromnom potrošačkom tržištu, mogli bi pružiti prijeko potreban poticaj europskom gospodarstvu, koje pada u recesiju.

EPA

U središtu europskih izazova ključna je proturječnost: težnja Europske unije da izgradi stratešku autonomiju te se pozicionira kao globalna sila sukobljava se s njezinom dubokom ovisnošću o Sjedinjenim Državama. Dok EU nastoji ojačati integracijske procese, suočava se s unutarnjim rascijepom između vodećih zemalja poput Njemačke i Francuske, koje guraju europsku samostalnost, i istočnoeuropskih članica poput Poljske i baltičkih država, koje inzistiraju na čvrstom osloncu na SAD.

Slažem se s nedavnom izjavom predsjednika Milanovića, koji je upozorio da više neće biti proširenja Europske unije temeljenog na lažnim obećanjima državama kandidatkinjama, izrečenima kako bi se iz njih izvukli politički ustupci. Za razliku od njega, ostajem vrlo skeptična i oko pitanja skorog ulaska Crne Gore u EU. Umjesto proširenja realnije je očekivati procese diferencijacije unutar same Unije, gdje će se pojedine članice sve više povezivati prema vlastitim interesima, oblikujući uža i funkcionalnija savezništva.

IGRE PRIJESTOLJA

- U središtu novonastajuće svjetske arhitekture nalazi se krhka ravnoteža između nekoliko velikih sila koje će dominirati multipolarnim svijetom - SAD, Rusija i Kina, od kojih svaka dominira vlastitom civilizacijskom sferom koju promatra i oblikuje kao svoju sferu utjecaja, najčešće sastavljenu od manjih i srednjih država. Iako su rubovi tih civilizacijskih prostora često poprište napetosti i trvenja, sustav opstaje dok god velike sile međusobno priznaju i poštuju granice svojih interesa, koje smatraju ključnima za očuvanje vlastitog identiteta i načina života.

U toj "geopolitičkoj partiji šaha" Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping predstavljaju tri različita modela međunarodnog poretka, koji teško da može biti objedinjen u jedan univerzalni i globalni. Naravno, nema jasnog pobjednika, ali Kina kroz ekonomsku moć, tehnološki razvoj i širenje utjecaja, osobito na globalnom jugu i Indopacifiku, sustavno gradi poziciju dugoročne prednosti; Rusija nastoji geopolitički remetiti Zapad, ali joj nedostaju ekonomski temelji za trajno vodstvo. SAD je još uvijek najsnažnija sila, ali sve više opterećena unutarnjim podjelama i promjenjivom vanjskom politikom. Europa je, kao što vidimo, jednostavno izvan igre. Zbog neuspješnog liderstva, ona riskira da bude marginalizirana u svijetu kojim sve više dominira politika moći.

U tom kontekstu, tradicionalna međunarodnopravna definicija suvereniteta, naročito kada se primjenjuje na male i srednje države, postaje sve manje relevantna za razumijevanje stvarnosti današnjeg međunarodnog poretka. To se ogleda i u izostanku realne osnove za trenutne koncepte poput "pravednog mira". Ukrajina, primjerice, nema aktivnu ulogu u pregovorima koji se tiču njezine budućnosti. Dogovor Sjedinjenih Država i Rusije - ako do njega dođe - gotovo sigurno će uključivati kompromis na račun ključnih ukrajinskih interesa, uključujući teritorijalni integritet (aneksiju najmanje 20 posto teritorija) i političku nezavisnost (neutralnost ili pripadnost ruskoj interesnoj sferi). Hrvatska bi iz toga trebala nešto naučiti i ne srljati tamo gdje joj nije mjesto.