Sudionici smo velikog i temeljitog preslagivanja geostrateške međunarodne strukture na globalnoj razini te izgradnje nove arhitekture međunarodnih odnosa. To se ne odnosi samo na preslagivanje odnosa snaga u suvremenim međunarodnim odnosima i definiranju novih geopolitičkih silnica već i na tektonskim promjenama strukture međunarodnog prava i uvriježenog sustava društvenih vrijednosti - kaže prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica, te dodaje:

- Sukladno s navedenim, sve više se relativiziraju i odredbe Povelje UN-a koje su svojevremeno trebale biti predložak izgradnje suvremenog međunarodnog prava kao osnovnog modela ponašanja subjekata međunarodnih odnosa u globalnoj međunarodnoj zajednici. Temeljito preslagivanje na međunarodnoj sceni započelo je urušavanjem starog poretka utemeljenog na blokovskoj bipolarizaciji. Nestankom Varšavskog ugovora i urušavanjem SSSR-a hladnoratovska "ravnoteža straha" između dviju suprotstavljenih ideoloških i gospodarsko-političkih grupacija zamijenjena je opasnom i nesigurnom asimetrijom koja je u prvi plan istaknula unilateralizam sa SAD-om kao jedinom velesilom starog poretka. SAD je ostao jedini međunarodni autoritet zahvaljujući svojoj golemoj industrijskoj, financijskoj, vojnoj i političkoj snazi koji je mogao spajanjem političkog odlučivanja i vojnog djelovanja preuzeti čelnu ulogu u novom svjetskom poretku.

PAX ROMANA AMERICANA

Što se Sjedinjenih Američkih Država tiče, čini se da danas malotko spominje prije često isticani "Pax Americana"... Zašto je tome tako, ako je SAD i dalje dominantna svjetska supersila? Drugim riječima, što je ostalo od "Pax Americane" danas?

- Vodeća uloga SAD-a po sličnosti međunarodnog djelovanja mogla se usmjeriti na svojevrsnu ulogu Rimskog Imperija u vrijeme Oktavijana Augusta (tzv. Pax Romana), međutim to se nije ostvarilo. Naime, svojevrsni "Pax Americana" koji je SAD počeo etablirati u vrijeme predsjednika Busha starijeg nije mogao odgovoriti kompleksnim izazovima globalizirane međunarodne zajednice, jer su akcije koje je poduzimao SAD imale primarno jednostrani predznak (naravno, u isključivo njihovu interesu), bez obzira na to što su bili uključeni i drugi subjekti međunarodne zajednice. U međuvremenu, Rusija se vratila na političku scenu velikih sila nakon Putinova dolaska na vlast, a Kina je postala globalna gospodarska, politička i vojna supersila.

Sada imamo potpuno novu međunarodnu scenu na kojoj tri velike sile nastoje redefinirati svoje globalne strateške interese, pri čemu je EU (velikim dijelom zahvaljujući pogrešnim političkim i strateškim odlukama europskog čelništva, ali i čelnika vodećih europskih država) uvelike marginaliziran.

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump naglavačke okrenuo svjetski poredak, Velika Britanija pristala je na najznačajnije preslagivanje odnosa s EU-om u području obrane i trgovine od Brexita, što znači da će EU omogućiti britanskim kompanijama poput BAE-a, Rolls-Roycea i Babcocka da sudjeluju u programu naoružavanja Europe vrijednom 150 milijardi eura. Kako to komentirate? Čini se kako je naoružavanje nezaustavljivo, i na to se svi moramo naviknuti...

- Nisam siguran da je predsjednik Trump "naglavačke okrenuo svjetski poredak", jer se radi samo o drukčijem ponašanju jednog lidera na međunarodnoj sceni na koju globalna politička i diplomatska zajednica nije naviknuta. Predsjednik Trump menadžer je praktično cijeli svoj život i sada kao predsjednik SAD-a vodi tu svjetsku silu vrlo slično kako je vodio velike korporacije. Njegova je retorika krajnje neuvijena, nediplomatska i direktna, pri čemu često daje izjave koje u međunarodnoj javnosti izazovu veće ili manje konsternacije i burne reakcije. Predsjednik Trump na temelju tih reakcija donosi odgovarajuće odluke ili ide s novim izjavama, ali sada suprotnih predznaka koje opet izazivaju nove reakcije. Takav način neuobičajenog diplomatsko-političkog komuniciranja može djelovati prilično anarhično i neprincipijelno kod velikog broja međunarodnih promatrača, ali ako se promatraju samo djelovanje i provedba odluka administracije predsjednika Trumpa, mogu se uočiti prilične konzistentnosti i određena racionalna logika koji daju konkretne rezultate. Iz toga se može zaključiti kako se radi o prilično jasno definiranim i zacrtanim dugoročnim ciljevima Trumpove politike, te konspirativnosti njihove prezentacije široj javnosti.

Što se tiče naoružavanja europskih država koje očigledno ponovo postaje prioritet u jačanju sustava sigurnosti, razumljivo je da veliki proizvođači naoružanja i vojne opreme nastoje iskoristiti priliku i ostvariti profite o kojima su donedavno mogli samo sanjati. U tom kontekstu vrlo je razumljiv i angažman velikih britanskih proizvođača, među kojima su i navedeni, ali isto tako i svi ostali vodeći europski subjekti vojne industrije.

Što se pak aspekta sigurnosti tiče, veleposlanici država članica EU-a postigli su prošlog tjedna dogovor o fondu za nabavu naoružanja vrijednom 150 milijardi eura. Taj novi financijski instrument nazvan Sigurnosna akcija za Europu (SAFE) bio je izložen ozbiljnim dvojbama oko klauzule "kupuj europsko", odnosno mogu li u zajedničkim nabavama sudjelovati tvrtke izvan EU-a. Na kraju je dogovoreno da vrijednost nabave izvan EU-a ne smije prelaziti 35 posto cijene. Vaš komentar?

- Klauzula "kupuj europsko" u sadašnjim je okolnostima politička floskula određene gospodarsko-političke skupine koja pokušava promovirati europsku vojnu industriju i dati joj prioritete u fondu SAFE, međutim to je teško provedivo, pogotovo dogovor po kojem nabava izvan EU-a ne smije prelaziti 35 % cijene. Naime, tehnološka razina većine europskih vojno-industrijskih potencijala ne zadovoljava standarde potrebne za suvremeno ratovanje, pa npr. cjelokupna europska zrakoplovna industrija ne može razviti borbeni zrakoplov VI. generacije (za sada to očigledno mogu samo SAD, Rusija i Kina), kao ni uspostaviti sustav vojnih satelita potreban za potporu cijelog niza vojnih aktivnosti - od izviđanja i davanja realne situacije na bojištu, te orijentacije na terenu, preko omogućavanja sustava veze i komunikacija, do usmjeravanja dalekometnih vođenih sustava. Slična je situacija i s razvojem i usavršavanjem besposadnih sustava, koji očigledno postaju operativni nositelji ratnih operacija. Do sada se većina europskih država (koje su ujedno i članice NATO-a) u tom području oslanjala isključivo na američki satelitski "kišobran".

Naravno, europska vojna industrija mora podići tehnološku razinu i kapacitete svoje proizvodnje, ali bez značajne potpore SAD-a svi europski obrambeni sustavi ne bi imali zadovoljavajući borbeni potencijal ni potrebnu učinkovitost u sukobima sličnima onom u Ukrajini danas. Sukladno s time, nabavke iz SAD-a i dalje će morati nadilaziti procijenjenih 35 %.

OD TERCETA DO KVARTETA

Kad se sve uzme u obzir, kako bi mogao izgledati svijet sutrašnjice s aspekta sigurnosti, a da u međuvremenu ne bude novog rata/novih ratova, koliko u Europi, toliko i drugdje, u Aziji, na Indopacifku, recimo? Drugim riječima, tko pobjeđuje u geopolitičkoj (sigurnosnoj, pa i ratnoj) partiji šaha koju trenutačno igraju Trump, Putin i Xi Jinping? I kakav je položaj malih država poput Hrvatske u takvim "igrama prijestolja"?

- Nažalost, ratovi su povijesna konstanta i cjelokupni razvoj ljudske civilizacije zapravo je permanentna izmjena rata i mira, pri čemu se tehnološki razvoj društva upravo u najvećoj mjeri reflektira na razorne sadržaje ratovanja. S druge strane, intenzivni razvoj sofisticiranih sustava za vođenje ratova vrlo brzo pronalazi svoju mirnodopsku svrhu omogućavajući tehnološki napredak i razvoj društva u svim područjima ljudske djelatnosti. Taj svojevrsni društveni paradoks nastavit će se i dalje, pa se može očekivati da će i ratovi ostati sastavni dio daljnjeg razvoja ljudske civilizacije još neko vrijeme.

Preslagivanje koje se trenutno događa na globalnoj političkoj sceni znatno je ozbiljnije i kompleksnije od "partije šaha" koju igraju navedeni lideri i podrazumijeva cijeli niz procesa koji nas tek čekaju. Nadajmo se kako u konsolidaciji novog globalnog poretka neće biti dominantnog pobjednika, jer bi to izazvalo nove geostrateške poremećaje, već da će se interesne sfere definirati bez veće štete za ostale čimbenike međunarodnih odnosa.

Ne smije se zaboraviti da bi u dogledno vrijeme svoje "mjesto pod suncem" na globalnoj sceni mogla potražiti i četvrta sila, trenutno u usponu - Indija. Takva tetrapolarnost geostrateških odnosa još nije zabilježena u povijesti globalne međunarodne zajednice, što bi svakako bilo novo politološko iskustvo uz cijeli niz popratnih, ali neizbježnih izazova.

Položaj malih država osuđen je na permanentno praćenje globalnih procesa i interakcije velikih sila, stalno analiziranje i procjenu situacije, te donošenje pravovremenih odluka isključivo u zaštiti i ostvarivanju vlastitih nacionalnih interesa. U tom kontekstu mogu se promatrati i aktivnosti malih zemalja na međunarodnom planu te traženje, prihvaćanje ili promjene savezništva.