Dugoročno, o budućnosti EU-a, njezinog razvoja, samodostatnosti i opstojnosti u svijetu koji se sve više fragmentira i deglobalizira presudit će borba za resurse. I to ne za jedan, nego za dva tipa resursa: opskrba energentima poput nafte i plina, te pristup kritičnim mineralima poput litija, kobalta, uranu, rijetkih zemnih metala, itd. Jer bez tih resursa nema niti tehnologije, niti industrije, niti obrane. Zato je za budućnost EU-a ključna diversifikacija. Pobornici radikalne zelene tranzicije moraju shvatiti da se potrošnja nafte i plina može smanjiti, ali ih se ne može nadomjestiti a da cijeli sustav ne kolabira. A protivnici zelene tranzicije također trebaju znati da prelazak na čistu tehnologiju nije ekološka moralna gesta, već geopolitički imperativ - kaže izv. prof. dr. Petar Popović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

FPZG

- Od Putinove agresije na Ukrajinu, posebno nakon lipnja 2022. kada je Kremlj drastično smanjio isporuke plina Europi, diversifikacija izvora energije i resursa postala je pitanje opstanka. EU se okrenula SAD-u i njihovom LNG-u, no taj američki ukapljeni plin dolazi po vrlo visokoj cijeni, i danas čini oko 46% europskog uvoza. Istovremeno, zelena tranzicija i razvoj čistih tehnologija u Europi gotovo su potpuno ovisni o Kini, i to ne samo o kineskim tvornicama, nego o kineskim zalihama i preradi kritičnih sirovina. Ova dvostruka ovisnost o američkom LNG-u i kineskim mineralima ozbiljno ograničava europsku stratešku autonomiju i izlaže Uniju političkim pritiscima i ucjenama.

O POZADINI PREGOVORA...

- EU nije neka beznačajna sila. Svakako da i dalje stoji ona stara uzrečica da je EU "politički patuljak i vojni crv". Međutim, EU je opasnost po sebi - tržište od 440 milijuna ljudi, veće od američkog, koje ima oko 330 milijuna, i daleko stabilnije od kineskog, gdje je srednja klasa umjetno ograničena kako bi se spriječila prevelika potrošnja. Upravo zato velike sile Rusija, SAD i Kina imaju interes sabiti i razjedinjavati EU, jer lakše je diktirati uvjete 27 zasebnih država nego najvećem jedinstvenom tržištu u povijesti čovječanstva. Kontrola nad energijom i resursima, pretočena u oružje ekonomskog pritiska, glavno je sredstvo kojim velike sile potkopavaju Europu iznutra. Donedavno je to radila Rusija ponajprije preko Njemačke, ali i drugih ovisnih zemalja Mađarske i Italije. Danas tu polugu drže SAD i Kina.

U tom kontekstu, napomenuo bih jednu stvar koja u javnosti prolazi nezapaženo. Naime, trenutno su američki mirovni napori u Ukrajini u zastoju, Trump prijeti da će se potpuno povući iz pregovora, a Putin postavlja takve zahtjeve koje Ukrajina i EU ne mogu prihvatiti. Međutim, u pozadini se sastaju Trumpov najpouzdaniji pregovarač Steve Witkoff i Putinov suradnik Kiril Dmitriev, šef ruskog investicijskog fonda RDIF. Prema informacijama koje su procurile i javnost, raspravlja se o jedinoj pravoj američkoj "koncesiji" koja bi mogla privući Rusiju natrag za pregovarački stol. Jer, realno, sve što je Trump dosad nudio Putin i ne traži. Priznanje aneksije Krima i četiri okupirane regije na istoku Ukrajine? Rusija te teritorije de facto drži pod kontrolom. Obećanje da će SAD smanjiti ili ukinuti sankcije? Moskva je unatoč sankcijama pokazala zavidnu otpornost. Jedino što bi Rusiju moglo ozbiljno zainteresirati i natjerati da pristane na pregovore jest da se opet otvori protok ruskog plina prema Europi, da se obnovi Sjeverni tok, i da Rusija ponovno postane glavni europski opskrbljivač. Na stranu činjenica da dvojica investitora u neformalnim razgovorima kroje budućnost Europe. Problem je u tome što bi takav dogovor, ako do njega dođe, mogao izazvati ozbiljne političke potrese unutar EU-a.

O EUROPSKOM LIDERSTVU...

- Macron je danas nedvojbeno neformalni "lider" EU-a, ali tu njegovu ulogu treba staviti u širi kontekst. Francuska je, naime, počela preuzimati političko vodstvo u Europi još oko 2017., neposredno nakon što je u Britaniji na referendumu izglasan Brexit. Prije toga u EU je postojala neka vrsta ravnoteže, trokut Berlin - Pariz - London. London je bio ključna točka ekvilibrija, s jedne strane balansirajući zapadnoeuropsku jezgru (Francuska - Njemačka) sa SAD-om unutar NATO-a, te s druge, prema istoku Europe, nakon velikog vala proširenja 2004. Odlaskom Britanije iz EU-a, ravnoteža je narušena, a s njom i jasnoća oko toga kojim smjerom bi Unija trebala ići u budućnosti. Jer, koliko god Njemačka bila ekonomski motor Europe, pitanje njezinog političkog vodstva je uvijek bilo osjetljivo zbog traumatične povijesti prve polovice 20. stoljeća. U takvim okolnostima, u prvi plan iskače Macron koji je doista bio sposoban prepoznati priliku i svjesno preuzeti ulogu zagovornika europske "strateške autonomije". U svom čuvenom govoru na Sorboni prošle godine, rekao je da želi pozicionirati EU kao samostalnog aktera na globalnoj sceni i balansirati između SAD-a i Kine, ali ne samo u geopolitičkom smislu - Europa nudi srednji umjereni put za kvalitetan život pojedinca i zajednice, smještenog između američkog socijalnog darvinizma i kineskog kolektivizma.

Dmytro Smolienko/Ukrinform/Sipa USA

Međutim, mi govorimo o državama, Francuskoj i Njemačkoj, koje danas nemaju ni približno onu moć koju su nekad imale. Njemačko gospodarstvo je u ozbiljnim problemima, Francuska je de facto izgubila utjecaj u frankofonskoj Africi, s Trumpovom Amerikom smo u trgovinskom ratu, a na istoku Europe nadire ruska prijetnja. Pritom, Macron je jedva preživio posljednje izbore. Njegova će politička ostavština biti ideja o "strateškoj autonomiji", ali ta ideja podrazumijeva dublju integraciju EU - ne samo u ekonomiji, energetici, financijama i telekomunikacijama, nego i u zajedničkoj obrani. Da bi ta integracija uspjela, mora se ukinuti pravilo jednoglasnog donošenja odluka. A to manje i slabije države članice nikad neće prihvatiti budući da ne žele riskirati gubitak suvereniteta.

Otvoreno ostaje pitanje može li itko popuniti prazninu koju je nakon Brexita ostavio London? Može li netko preuzeti ulogu stabilizatora, one sile koja balansira između interesa Berlina i Pariza? Za sada, čini se da nema te zemlje osim možda Poljske. Međutim, nije pitanje je li Poljska spremna na to, nego je li spremna osovina Pariz - Berlin prihvatiti Poljsku kao ravnopravnog partnera. Jer, makoliko govorili o europskom jedinstvu, zapadnoeuropska jezgra EU-a i dalje gleda na svoje istočne članice kao na periferiju. Stoga, slabije države će se opirati dubljoj integraciji kako bi očuvale svoj suverenitet. Doduše, i one će se morati osloboditi iluzija da im suverena moć odluke otvara prostor za djelovanje. Opiranjem dubljoj integraciji one posredno jačaju utjecaj Amerike, pa i donekle Rusije.

O INTERESNIM ZONAMA...

- Sfere utjecaja su koncept koji je sam po sebi problematičan, posebno kad ga gledamo kroz prizmu prava naroda na samoopredjeljenje. Kad se hladnoratovski bipolarizam svijet počeo raspadati, Ronald Reagan je mogao govoriti da je paritet sa Sovjetskim Savezom nemoralan. Njegov potpredsjednik Bush je u Beču 1983. rekao da SAD ne priznaje Helsinški sporazum jer se njime priznaje sovjetska interesna sfera u istočnoj Europi. Od onda, u zadnjih 30-40 godina smo živjeli s duboko usađenim stavom da su sfere utjecaja nemoralne, nepravedne i neprihvatljive. Ali one su neizbježna posljedica sustavnog balansiranja svjetske moći. Jednostavno rečeno, svijet bez sfera utjecaja bio je moguć samo zato što su SAD bile jedina preostala supersila. Mi smo većinu svojih života proveli u tom "trenutku" povijesti.

Danas nova multipolarnost ocrtava demarkacijske linije sfere utjecaja na prostorima kao što su Ukrajina, Tajvan, Sirija, Sahel… Europa odbija prihvatiti tu novu realnost jer ju ne može shvatiti. Ako, primjerice, Ukrajinci ili Gruzijci žele biti integrirani u Europu, to bi trebala biti njihova suverena odluka. Ali zakoni geopolitike ne poznaju "prava" naroda, samo odnose moći. No, pravi šok za Europu je u tome što Amerika to jako dobro zna. Zbog toga, nude Ukrajinu Rusiji kako bi povukli linije razgraničenja na drugim područjima kao npr. na Bliskom istoku.

Pogledajte pregovore o Ukrajini - na njima prevladavaju teme Bliskog istoka i Irana. Nije slučajno da su upravo sada ponovno pokrenuti američko-iranski pregovori, baš kao što je 2015. Obama sklopio nuklearni sporazum s Iranom uz ključnu pomoć Rusije. Zanimljiv je slučaj Kine. Njezina interesna sfera je jugoistočna Azija, ali Kina, koja je uz EU najviše profitirala od globalizacije, neće tek tako pristati na novu Jaltu. Smeta im što bi stvaranje sfera utjecaja ograničilo njihove projekte poput "Jedan pojas, jedan put" ili ekspanzije u Afriku i Latinsku Ameriku.

Kina zna da je Jalta 1945. u osnovi bila američko-ruski dogovor o podjeli svijeta. Churchill je bio prisutan na Jalti, ali on je već tada irelevantan. Ustvari, paradoksalno, u svijetu koje je bivši amarički predsjednik Biden opisao kao svijet podijeljen na demokracije i autokracije, čini se da su u procesu deglobalizacije Kina i EU prirodni saveznici u pokušaju održanja starog statusa quo, dok Rusija i Amerika revidiraju poredak po novim multipolarnim uvjetima.