Europska unija danas je politički zakržljala u odnosu prema svojoj ekonomskoj težini. Dok ima gotovo pola milijarde stanovnika, drugu najveću ekonomiju svijeta i ogromnu regulatornu moć, ona se i dalje ponaša kao da je riječ o trgovačkoj zoni, a ne o geopolitičkom akteru. Prema SAD-u EU je i dalje sekundarni partner - sigurnosno ovisna, tehnološki zaostala i politički neusklađena. Prema Rusiji reagirala je jedinstveno tek kad su tenkovi već ušli u Ukrajinu. No ni to jedinstvo nije bilo plod strategije, nego panike - kaže prof. dr. sc. Josip Glaurdić, direktor Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luksemburgu, te dodaje:

Ustupljeno

- Macron želi biti europski lider, ali Europa ga ne slijedi. Istočne članice ne vjeruju ni njemu ni Francuskoj. Uostalom, mislim da on trenutno ima i drugih preokupacija. Njemačka je paralizirana unutarnjim kompromisima i veliko je pitanje u kojoj će mjeri kancelar Merz uspjeti izgraditi učinkovitu vlast. Bruxelles je standardno birokratiziran i sporo reagira. Ni jedna institucija EU-a ne može trenutno artikulirati jasnu viziju europske budućnosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. EU mora radikalno promijeniti vlastiti politički DNK. Ne može više biti samo forum za koordinaciju i beskrajne kompromise. Ako ne postane strateški akter - s jasnim ciljevima, instrumentima moći i političkom voljom da djeluje - past će u irelevantnost. A to ne znači samo gubitak utjecaja u svijetu nego i unutarnju dezintegraciju. Članice će sve češće donositi ključne odluke same ili u ad hoc koalicijama, zaobilazeći zajedničke institucije. Vrijeme je da EU konačno odraste. U suprotnom, drugi će odlučivati o Europi - bez Europe.

Koje su onda, i kakve, geopolitičke i geostrateške silnice koje oblikuju budućnost Europe, ako se tako može kazati?

- Europa je danas uhvaćena u stisak triju velikih tektonskih pomaka: američkog povlačenja, kineskog uspona i ruskog revizionizma. Ni jedan od tih procesa nije privremen - svi predstavljaju dugoročne, strukturne promjene koje redefiniraju globalnu moć. SAD se, još od Obamina prvog mandata, strateški okreće Indopacifiku. Kina gradi alternativne lance moći, financija i tehnologije. A Rusija, iako oslabljena, ostaje trajna prijetnja europskoj stabilnosti - vojno, energetski i ideološki.

Trumpu savršeno odgovara nemoć Europske unije. On ju otvoreno prezire i u njoj ne vidi partnera, nego uteg. Slab EU ostavlja prostor za bilateralne dealove, za nove Jalte, u kojima se sudbina manjih odlučuje bez njih. Trumpu odgovara i slab NATO i podijeljena Europa koja se međusobno nadmeće tko će se više dodvoriti Washingtonu.

Istina je da EU dosad nije uspio ozbiljno oslabiti Putinovu sposobnost da vodi rat. Sankcije su udarile po ruskoj ekonomiji, ali nisu paralizirale ratnu mašineriju. Rusija se prilagodila, pronašla nove partnere (Kina, Indija, Iran), a Europa nije izgradila stratešku autonomiju ni u obrani ni u energetici.

Ako želimo da Europska unija opstane kao politički subjekt, moramo prestati biti objekt tuđih strategija. Jedini način kojim je moguće to osigurati jest jasno definiranje dubine i širine europskog projekta, kao i uspostavljanje kredibilnih i realističnih oblika odlučivanja gdje moć veta neće biti u rukama pojedinaca. Svi moramo znati što hoćemo, kako to postići i biti spremni platiti cijenu za to. Inače će se europska budućnost pisati u Washingtonu, Moskvi i Pekingu, a ne u Bruxellesu, Berlinu, Parizu, da o Varšavi, Pragu, Rimu ili Zagrebu ne govorimo.

U okolnostima kakve su trenutačne, koji je budući smjer EU-a realno očekivati - integracijski ili dezintegracijski?

- U današnjim okolnostima - od Trumpovih trgovinskih i sigurnosnih prijetnji, preko vojnog iscrpljivanja Europe u ratu za ukrajinski opstanak, do unutarnjih političkih paraliza - status quo više nije održiva opcija. Nastavi li se ovim putem, Europska unija neće biti reformirana ni proširena - bit će potkopana iznutra. Povijest europskog projekta nas uči da krize mogu pokrenuti integraciju, ali samo ako postoji politička volja za skok naprijed. Danas je ta volja opasno slaba. Ako se EU ne redefinira kao politička zajednica sa stvarnom sposobnošću djelovanja, projekt europskih integracija polako će implodirati. Ne u spektakularnom raspadu, nego u tihoj eroziji autoriteta institucija, ignoriranju zajedničkih odluka i zaobilaženju Bruxellesa u ključnim pitanjima.

Rješenje je jasno: EU mora dobiti ono što svaka ozbiljna politička zajednica ima - sposobnost da se brani, da investira i da odlučuje. To znači stvaranje europske sigurnosne i obrambene dimenzije - ne kao duplikata NATO-a, nego kao jamca europske autonomije. To znači mogućnost zaduživanja na razini EU-a radi financiranja strateških investicija, od obrane do zelene i digitalne tranzicije. I to znači kraj pravila jednoglasnosti - kvalificirana većina mora postati temelj odlučivanja u vanjskoj politici, sigurnosti i fiskalnim pitanjima. Otvoreno treba razgovarati i o Europi više brzina. To nije idealno rješenje, ali je realističan odgovor na političke i institucionalne razlike među članicama. No ako se primijeni, mora biti transparentno, strukturirano i reverzibilno - s jasnim kriterijima ulaska u jezgru i mehanizmima solidarnosti prema periferiji.

Bez svega navedenog proširenje ostaje mit, a Unija ostaje talac vlastitih iluzija. Europski projekt neće preživjeti ako ne postane sposoban za djelovanje u svijetu u kojem više nitko ne čeka na konsenzus slabih.

Tko pobjeđuje u geopolitičkoj partiji šaha koju trenutačno igraju Trump, Putin i Xi Jinping?

- U geopolitičkoj partiji koja se trenutno igra nema pobjednika. Putin vodi rat iscrpljivanja koji uništava Ukrajinu, ali i gura Rusiju u ovisnost o Kini i uništenje odnosa s Europom za iduće stoljeće. Xi Jinping gradi interesne sfere, ali i gubi povjerenje ključnih trgovinskih partnera i destabilizira vlastitu ekonomiju. Trump potkopava globalnu sigurnosnu i trgovinsku arhitekturu, uništava američku meku moć, a o vladavini prava u samom SAD-u da ne govorimo.

Svi gubimo jer se gradi multipolarni svijet bez pravila, bez povjerenja i bez sigurnosnih mehanizama. Raspad međunarodnog poretka ne vodi automatski u ravnotežu moći, nego u svijet zona utjecaja, blokovske konfrontacije i regionalne sukobe s globalnim posljedicama. Takav svijet je nestabilniji, nesigurniji i podložniji eskalaciji - od Baltika do Tajvana, od Bliskog istoka do Arktika.

Mislim da ipak još nije kasno. Europa i naši saveznici nisu bez aduta. No moramo se njima početi koristiti. To znači izgraditi istinske globalne saveze s demokracijama koje dijele naše vrijednosti - Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, ali i zemlje globalnog Juga koje žele pravila i respekt. To znači postati sila koja ne dominira, nego povezuje. I koja zna odgovoriti na krizu, ali i ponuditi viziju.