U infomaterijalu vezanom uz knjigu "Komunizam, nacija, demokracija" (Srednja Europa d.o.o, 2025.) između ostalog piše da "knjiga predstavlja pokušaj osvjetljavanja odnosa komunizma i nacija te uzročno-posljedične veze tog odnosa na demokratsku tranziciju". Zamolili smo autoricu knjige, prof. dr. sc. Damirku Mihaljević s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, da nam to nešto šire objasni...

- Knjiga polazi od tvrdnje da bez razumijevanja dosega modernizacije bivšega režima i struktura etnosocijalističkih federacija nije moguće razumjeti rasplet događaja i odgovore na izazove demokratizacije koji su se pojavili devedesetih. S obzirom na to da je temeljni cilj antikomunističkih revolucija bio uspostavljanje liberalno-demokratskog poretka i zadobivanje slobode od pritisaka bivšeg režima, knjiga otvara pitanje o uspjehu bivših socijalističkih država u postizanju tih ciljeva. Mislim da je u tom smislu knjiga "Komunizam, nacija, demokracija" određeni doprinos suvremenim raspravama o procesima demokratske tranzicije europskog istoka započetima 1989. godine.

Značenje je cijele priče u činjenici da je raspad komunističkih režima pokazao da povijesne promjene, ako ostavljaju stanje stvari netaknutim, svjedoče da proces dekomunizacije nije doveo do željenih strukturnih promjena i transformacije prema stvarnoj demokraciji.

POVIJESNE ODREDNICE

Možete li objasniti odnos komunizma i nacionalizma, odnosno kako su se te dvije ideologije spojile u nacionalkomunizmu?

- Knjiga ne sadržava uvriježeni politološko-sociološki repertoar interpretacija, koje su postale svojevrsnim pravorijekom za razumijevanje društvenih i političkih procesa devedesetih u ovom dijelu svijeta. Osnovni je argument da nacionalni pokreti nisu slomljeni u komunističkoj epohi, niti je komunističko razdoblje bilo neki vakuum u procesu formiranja nacija. Nacionalkomunizam je zapravo bio stalno prisutan unutar komunističkog bloka. U povijesnom razvoju istočne Europe etnicitet i etnonacionalizam čine neprekinuti nacionalistički kontinuum. Drugim riječima, komunistička praksa bila je daleko od službene internacionalističke ideologije, tako da transformacija komunista u etnonacionaliste i nije bila neka posebna transformacija. Neki od njih, ili možda čak i većina komunista, uvijek su bili podložni etničkom nacionalizmu. Usprkos njihovoj razmetljivoj odanosti internacionalističkoj ideologiji, redovito su nastojali zaštiti interese svojih nacionalnosti smatrajući ih ključnom osnovom podrške. Komunizam se u konkretnoj realizaciji poput drugih univerzalističkih pokreta iz prošlosti pokazao nesposobnim nadići ograničenja sustava nacionalne države koju je planirao uništiti. Analiza bivših socijalističkih etnofederacija (sovjetske i jugoslavenske) pokazuje da je etnonacionalizam odigrao trajniju i dublju ulogu u njihovoj povijesti nego što se to obično razumije. U bivšoj Jugoslaviji, primjerice, iako je vlast oštro napadala problematiziranje nacionalnog pitanja, teško je bilo osporiti da su glavne linije podjela u jugoslavenskoj federaciji nacionalne. Na svim razinama, kao i u predstavničkim tijelima i društveno-političkim organizacijama, provodio se princip proporcionalne nacionalne zastupljenosti na nacionalno-teritorijalnim kategorijama. Isprva je federalizacija bila samo krinka za dominaciju Komunističke partije nad društvom, no poslije se sama Komunistička partija "federalizirala" i podijelila prema nacionalnom ključu. Koncentracija moći više nije išla od centra prema republikama, nego od republičkih komunističkih partija prema centru.

U konačnici prelazak na pluralizam bio je potaknut reformističkih inicijativama unutar nacionalnih komunističkih elita. S druge strane, deregulacija politike i ekonomije u istočnom bloku (izuzev Rumunjske) samo je naizgled bila dramatična. Tranzicija je zapravo bila rezultat dugotrajnog procesa u kojem je komunistička vlast gubila političku moć. Uspjeh ekonomske i političke modernizacije ovisio je naravno i o reakcijama Zapada na nastale promjene u pojedinim državama.

Kakva je u tom smislu bila sudbina bivših komunističkih federacija u promjenama devedesetih?

- SSSR i Jugoslavija bili su etnosocijalističke federacije u kojima je koncept etničke nacije bio ustavno legaliziran. Komunistički režimi potiskivali su nacionalizam, ali su u isto vrijeme doprli dalje u institucionaliziranju teritorijalne nacionalnosti i etničke pripadnosti kao temeljnih društvenih kategorija nego bilo koja druga država prije

Stvaranje nacionalne države etnonacionalizmom devedesetih bila je povijesna pretpostavka za nastanak stabilnih država. Nacionalizam je uostalom, kako piše Malešević, dominantan oblik modernog subjektiviteta, a ne neka povijesna abnormalnost ili privremena iritacija. U svijetu u kojem mi živimo država-nacija jedini je legitimni oblik vladavine teritorijem, a nacionalizam dominantan i najpopularniji način djelovanja operativne ideologije. Pri tome snažna nacionalna privrženost ne sputava procese individualizacije. U konačnici demokracija je povijesno rođena s nacionalnim osjećajima. Problem se dakle nije pojavio u nacionalizmu, osporavanju ili potiskivanju prava na državu, nego u ključnom pitanju jesu li događaji iz 1989. bili istinske revolucije koje su donijele nove demokratske ideje i promjenu političke prakse ili su održale kontinuitet političkih praksi bivšeg sustava.

Da se zadržimo na demokraciji. Što nas uči povijest demokracije, demokratskih društava? Ako se ne varam, najstarije zapise o demokraciji imamo u Herodotovoj "Povijesti" i odnosi se na male zajednice (polise), starogrčki filozofi (Platon, Sokrat...) voljeli su raspravljati o demokraciji, stoljećima poslije i drugi su mislioci (Jean-Jacquesa Rousseau, primjerice) pisali o demokraciji itd. U nekom sažetom pregledu, kakva je sve iskušenja demokracija prolazila i kako je uopće preživjela do ovih naših modernih vremena?

- Na pitanje što nas uči povijest demokracije možda bi se moglo reći da je najsažetiji odgovor sadržan u povijesnom iskustvu, koje je pokazalo da je njezina sudbina oduvijek ovisila o ravnoteži moći između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Drugim riječima, unatoč definiciji demokracije kao vladavine naroda, odnosno obliku vladanja u kojem se odluke donose većinom glasova, nema jednog razvojnog puta u demokraciju. Institucionalni demokratski okvir koji čine stvaranje formalnoga skupa institucija vlasti i ustav važan je za uspostavljanje demorkacije, ali ne i dovoljan za uspostavljanje djelotvorne demokracije, odnosno stvarne demokracije. U svijetu imate država koje su nominalno, ali ne i stvarno demokratske, to se dogodilo i nakon promjena devedesetih. To nam govori da u analize razvoja demokracije osim institucija i interesa odnosno racionalnih stavova i iskaza u obzir treba uzeti i različite pojavnosti subjektivnog odnosa ljudi prema politici. U kontekstu uspostavljanja djelotvorne demokracije ključni su procesi demokratizacije koji idu odozdo, a to su zapravo procesi individualne modernizacije koji označavaju promjene u kognitivnim i političkim vještinama građana, kao i promjene u njihovim vrijednosnim orijentacijama i političkim vezanostima. Te promjene mijenjaju vrijednosne orijentacije pojedinca od onog što je usklađeno s određenim zapovijedima i održava autoritarne sheme prema individualnom racionalnom procjenjivanju cilja i sredstva te utječu na to da građani ističu zahtjeve u obliku problema koje treba rješavati, a ne ideologizirati. Ili, jednostavno rečeno, svaka promjena u povijesnom smislu trebala bi značiti i zadobivanje slobode, slobode od prijašnjih odnosa, zahtjeva i pritisaka.

PAD BERLINSKOG ZIDA

Može li se zaključiti da su značajniji pomaci u uspostavljanju demokracije u društvu učinjeni tijekom 20. stoljeća, kada su na međunarodnom planu uloženi znatni napori za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda kao pretpostavke i uvjeta za razvoj društva mira i demokracije...?

- Demokracija i ljudska prava uzajmano su u vrlo bliskom odnosu jer se demokracija javlja kao posljedica jačanja prava pojedinaca, koja onda uzima u zaštitu uspostavljeni demokratski poredak. Drugim riječima, demokracija i ljudska prava međusobno su uvjetovani, a demokratske se države legitimiraju poštovanjem ljudskih prava. Ako pogledamo događaje devedesetih, jasno je da je pad komunističkih režima bio potaknut golemom težnjom ljudi za poštovanjem ljudskih prava i slobodom. S odbacivanjem komunističkih autoriteta i dogmatskih istina stvorio se liberalno-demokratski okvir u kojem se konačno mogla ostvariti sloboda od pritisaka i zabrana. Uspjeh prijelaza iz autoritarizma u liberalnu demokraciju ovisio je o stupnju do kojeg su njihova povijesna iskustva djelovala na slabljenje države i osnaživanje društva.

Različiti ishodi revolucija 1989. pokazali su da nisu svi oni koji su odbacili bivši poredak to učinili jer su sanjali o liberalnim vrijednostima na koje su se pozivali rušeći stari režim. U nekim su državama nastavili postojati dugotrajni refleksi i navike naslijeđene iz autoritarizma bivšeg režima.

Zato se razumijevanje smisla promjena devedesetih ne može potpuno svesti samo na pitanje formiranja nacionalnih država nego i na težnje općeljudskim vrijednostima. Građani istočnoeuropskih zemalja jednodušno su odbacili komunističke režime najvećim dijelom zbog toga što su ih lišavali njihove autonomije, to jest osobne slobode i dostojanstva. Želim zapravo reći da je temelj demokratske modernizacije širenje prostora slobode. Pitanje slobode je zapravo pitanje funkcioniranja odnosa između građana i vlasti i spremnosti građana da brane prostor svoje slobode. Razina razvoja demokratske svijesti iz koje proizilazi zainteresiranost da se brani prostor svoje slobode određena je, s druge strane, prethodnim stanjem. Uspjeh tranzicije iz komunističkog sustava prema demokraciji i gospodarstvu utemeljenom na slobodnom tržištu u konačnici ovisi o interakciji novih formalnih pravila, koja se usvajaju, i onih koja već postoje u svakom društvu.

Da još malo nastavimo s pogledom u prošlost. Koja su bila najkritičnija razdoblja za demokraciju u spomenutom 20. stoljeću, je li to bio fašizam i nacizam, i s kakvim se ugrozama demokracija sučava u godinama nakon Hladnog rata, tijekom sad već dva i pol desetljeća 21. stoljeća?

- Rušenje Berlinskog zida 1989. kao simbolični čin sloma komunizma bilo je jedan od najvećih izazova za demokraciju u 20. stoljeću. Val događaja koji je zapljusnuo istočnu Europu pokazao je snagu domino-efekta u urušavanju komunizma, a rušenje Berlinskog zida označio je i kraj željezne zavjese i otvaranje granica. Pad komunističkih režima bio je potaknut golemom težnjom ljudi za slobodom i demokracijom. No iskustvo je pokazalo da se stabilna demokracija, kojoj su ljudi u najvećem broju težili, ne ostvaruje samo formalnim institucijama demokratskog sustava poput izbora i demokratski izabranih institucija.

To je i kriterij prema kojem popularni Freedom House smatra da je dovoljan minimalni uvjet, odnosno postojanje tzv. izborne demokracije, koji neka zemlja mora ispuniti da bi je Freedom House uvrstio u svoj popis demokratskih zemalja. Demokracija kao vladavina naroda ne može se, međutim, percipirati kao puko pitanje izbora, konstituiranja i ostvarivanja vlasti, nego građani imaju pravo i potrebu za sudjelovanjem u kontroli vlasti, u postavljanju zahtjeva i u procesima odlučivanja.

Jednostanije rečeno, uvođenje izbora u nedemokratskim društvima često vodi pobjedi nedemokratskih snaga, odnosno slobodno izbaranih vlada koje ne uspijevaju zaštiti ni osnovne ljudske slobode. To što je netko demokratski izabran nije nikakva garancija da će demokratski vladati. Izbori su važan demokratski element, naravno, ali sami po sebi ne rješavaju većinu važnih političkih problema niti mogu osigurati vladavinu prava i zaštitu individualnih prava i sloboda. Izborna demokracija može pokrivati velike nedostatke u stvarnom poštovanju građanskih i političkih sloboda. U formalnoj strukturi izborne demokracije autoritarni mehanizmi mogu određivati što se doista događa. Dakle, imati pravo glasa svake četiri godine nije dovoljno da bi se za neko društvo reklo da je demokratsko.

NAJMANJE LOŠA FORMA

Uzimajući sve u obzir, kakav bi mogao biti zaključak, opstaje li demokracija ili ulazi u nova krizna stanja? Drugim riječima, jesu li demokracije prespore i nefleksibilne, ili se ipak polako bude, svjesne rizika i izazova koje nameće doba u kakvom živimo? U tom smislu, stoji li "teza" da u razvoju i napretku još uvijek najbolje prolaze one zemlje/države u kojima vlada demokracija i vladavina prava?

- Poznata je Churchillova izjava - demokracija je najlošija forma države ako izuzmemo sve ostale, odnosno demokracija je ipak najmanje loša. Dakle, bolja forma vlasti od demokracije još uvijek ne postoji. Unatoč krizi demokacije u svijetu, ona se neće slomiti, to kaže i David Runciman, britanski politolog, u knjizi Kako prestaje demokracija (2018.). Demokracija će preživjeti, iako se ponekad čini na globalnoj razini da je od nje ostala još samo demokratska izborna procedura.