Koje su i kakve geopolitičke i geostrateške silnice koje oblikuju sadašnjost, ali još više budućnost Europe? S tim u vezi, odgovara li Trumpu i njegovoj politici nemoć EU-a u odnosu prema Rusiji, s obzirom na to da ni tri godine sankcija nije moglo znatnije naštetiti Putinu u njegovu vođenju iscrpljujućeg rata protiv Ukrajine, koji, vidimo, i dalje traje punim žestinom? Ta i neka druga pitanja postavili smo dr. sc. Armanu Srbljinoviću, nezavisnom istraživaču iz Zagreba:

Ustupljeno

- Europa ne može prihvatiti Trumpovu autokratsku i unilateralnu politiku. S druge strane, Europa ne može ni jednostavno otpisati Trumpa. Naime, ako se sasvim udalji od njega, Europa riskira dogovore Trumpa i Putina sasvim iza europskih leđa, što bi bilo jako loše za Europu. Također, Europa ne može prihvatiti ni rusku ni kinesku autokratsku liniju. Međutim, u mjeri u kojoj Kina čini svojevrsni "kontrabalans" i Rusiji i SAD-u, Europa ne može olako odbaciti ni Kinu. Primjerice, prošlog tjedna održani su razgovori između Nizozemske - svjetske sile u području tehnologije za proizvodnju poluvodiča - i Kine o obnovi nizozemskog izvoza napredne tehnologije u Kinu. Ta je trgovina bila prekinuta na zahtjev SAD-a, ali s obzirom na recentno pogoršanje odnosa SAD-a i Europe, ne iznenađuju naznake obnove.

Ukratko, između autokratskih vladara - Trumpa, Putina, Xija - Europa mora "igrati svoju igru": ostati na demokratskom putu europskih integracija, ali pritom ne srušiti sve mostove prema ostalim "velikim igračima". Trumpu svakako odgovara delikatnost položaja u kojem se Europa nalazi, kao i relativna nemoć Europe prema Rusiji. Međutim, koliko god sankcije bile nisko učinkovite, one, u kombinaciji s padom cijena nafte, ipak polako nagrizaju rusku ekonomiju, a time i rusku sposobnost ratovanja. Stoga Europa ustraje u sankcijama, ali Trump pokazuje sve manje strpljenja. Da SAD ukine sankcije Rusiji, to bi bio još jedan udarac Europi.

Koliko je zapravo danas jaka Europska unija, kako u odnosu prema SAD-u tako i u odnosu prema Rusiji? I ima li EU danas uopće jakog lidera kadrog biti predvodnikom europskih interesa, stabilnosti i održivosti Unije, kako unutar nje same tako i prema van? Čini se da Macron to želi biti...

- Glavni su europski aduti: snažno gospodarstvo, demokratski društveni poredak i posvećenost vladavini prava - dakle sustavni, institucionalni pristupi rješavanju pitanja i u unutarnjim i u međunarodnim odnosima. Na taj način EU već desetljećima gradi i unutarnji legitimitet i reputaciju na međunarodnoj sceni. Bilo je tu, naravno, povremenih uspona i padova, pa i (post)kolonijalnih zastranjivanja (npr. Alžir), ali glavni smjer poslijeratnog europskog razvoja bio je i ostao orijentiran na zaštitu i promicanje ljudskih prava, političkih i ekonomskih sloboda te životnog standarda građana.

Što se tiče unutarnjih europskih slabosti, procesi višerazinskog pregovaranja i dogovaranja sami su po sebi spori, a tijekom godina uz njih se razvio masivan birokratski aparat koji ponekad zamagljuje demokratsku bit tih procesa. Mnogi su Europljani time toliko razočarani da bi najradije na brzinu srušili taj aparat, premda im nedostaje i političke odgovornosti i imaginacije o tome čime zamijeniti postojeći sustav a da to ne bude anarhični kaos ni autokratsko jednoumlje. Europa ima i demografskih problema koje ublažava imigracijom, što pak otvara nove probleme, integraciju pridošlica. Protivnici europskog jedinstva nastoje sve te europske slabosti iskoristiti za svoje ciljeve. Kao što kaže austrijski analitičar Tom Cooper, Putin se nada da će nakon još kojeg izbornog ciklusa imati još kojeg Orbana na vlasti u Europi, čime bi unio još razdora u EU.

Što se tiče vanjskih europskih slabosti, osim uvođenja carina Europi i ukidanja sankcija Rusiji Trump ima još aduta u rukavu kojima može ucjenjivati Europu. Primjerice, SAD zauzima središnje mjesto unutar globalnih ekonomskih, financijskih, telekomunikacijskih i drugih mreža, kao što su internet, sustav međunarodne razmjene podataka između financijskih institucija SWIFT itd. Europa sebi ne može dopustiti pogoršanje odnosa sa SAD-om, koje bi dovelo do isključivanja iz tih mreža, kao što je iz većine njih isključena, recimo, Rusija nakon napada na Ukrajinu.

EPA

Osim strukturnih europskih slabosti, tu je i pitanje liderstva. S obzirom na to da je Francuska jedina europska zemlja koja posjeduje samosvojne kapacitete za nuklearno odvraćanje, francusko preuzimanje uloge europskog lidera čini se logičnim. (UK ima nuklearne sposobnosti, ali one nisu posve neovisne o SAD-u.) Američki politički znanstvenik Phillips O'Brien nedavno je izjavio da Francuska danas ima povijesnu priliku ostvariti ono za što se retorički zauzima već desetljećima, ali u praksi uglavnom oklijeva - preuzeti europsko kormilo. U tom svjetlu valja promatrati i Macronova nastojanja, koja otežava unutarnjopolitička situacija u Francuskoj, gdje Macron uživa samo ograničenu političku podršku.

Koliko je izvjesna nova Jalta, nova podjela Europe na interesne zone? O tome se također čuju svakojake priče, prije svega vezane uz stanje u Ukrajini i pregovore oko mira, koji forsira SAD i koji bi, posve je izvjesno, Ukrajinu podijelio na dva dijela, slično podjeli Koreje ili Cipra...? Što o svemu tome mislite?

- Nadam se da će kakvo-takvo jedinstvo Europe ostati očuvano. Međutim, neki su procesi interesne podjele Europe već započeli. Primjerice, UK predvodi Združene ekspedicijske snage (JEF) - sigurnosno partnerstvo UK-a, Nizozemske, skandinavskih i baltičkih zemalja, koje odražava britanski fokus na sjever Europe i Atlantika. Francuska, pak, ima potpisane sporazume o obrambenoj suradnji s nizom važnih zemalja kontinentalne Europe: Njemačkom, Italijom, Španjolskom, Grčkom i Poljskom. Ti zapadni obrambeni savezi nisu međusobno suprotstavljeni, ali nisu ni posve koordinirani. Zasad ih se može smatrati nekom vrstom "pričuvne opcije" za slučaj raspada NATO-a. S druge strane imamo Organizaciju Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB), pod vodstvom Rusije, uz sudjelovanje Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana, a Armenija će se vjerojatno povući iz članstva te pokušati pristupiti bar nekima od zapadnih integracija.

U vezi s tim podjelama na interesne sfere postoji niz otvorenih pitanja: Kome će se prikloniti Turska (ili će možda inicirati neki novi savez)? Što će biti s kavkaskim zemljama? Što će biti s Moldavijom? Što će biti s članicama EU-a u kojima postoji znatna podrška Rusiji (Mađarska, Slovačka)? Što će biti s ostalim manjim europskim zemljama? Zanimljivo je da je Hrvatska još prije desetak godina, zajedno s Poljskom, pokrenula neformalnu Inicijativu triju mora, koja bi okupljala upravo manje europske zemlje unutar trokuta Baltik - Jadran - Crno more. Može li ta inicijativa prerasti u još jedan zapadni savez?

I, naravno, pitanje svih pitanja: Što će biti s Ukrajinom? Zasad svi zapadni savezi podupiru Ukrajinu, i vojno i financijski, ali je za Ukrajinu još uvijek ključna pomoć SAD-a, jer ostali zapadni saveznici niti imaju dovoljno niti imaju sve vrste oružja i opreme koje su Ukrajini potrebne. Ukrajina ubrzano razvija vlastitu vojnu industriju i nastoji se što čvršće povezati s Europom, ali ako ostane bez ikakve potpore SAD-a, a SAD doista pokazuje sve manje volje za nastavak pomoći, bit će joj jako teško othrvati se ruskim napadima. Putin igra upravo na tu kartu i, kako se čini, još uvijek računa na cijelu Ukrajinu. Pričuvna mu je opcija podjela Ukrajine, kojom vjerojatno opet ne bi bio zadovoljan, kao što nije bio zadovoljan ni samo Krimom i dijelovima Donbasa. U nedavnom se izvješću JPMorgan Chasea najizvjesnijim smatra "gruzijski scenarij", prema kojem bi se nakon sklapanja primirja cijela Ukrajina polako vraćala u rusku interesnu zonu, kao što se polako vraća Gruzija. Uzevši u obzir, međutim, ratom potaknut antagonizam između Ukrajinaca i Rusa, nisam siguran koliko je realan povratak cijele Ukrajine u rusku sferu interesa bez nastavka krvoprolića.

Kad se sve uzme u obzir, kako bi mogao izgledati svijet sutrašnjice ako u međuvremenu ne bude novog rata/novih ratova, koliko u Europi toliko i drugdje, u Aziji, na Indopacifiku, recimo? Drugim riječima, tko pobjeđuje u geopolitičkoj partiji šaha koju trenutačno igraju Trump, Putin i Xi Jinping?

- Rekao bih da trenutačno najviše izglednih opcija u geopolitičkoj partiji šaha ima Xi. Rusija je iscrpljena ratom i sve je više u podređenom položaju spram Kine. Europa je prisiljena računati na Kinu, između ostaloga i zato što s Kinom dobiva "ravnotežu" spram SAD-a i Rusije. A SAD je već toliko ekonomski isprepleten s Kinom da mu nije lako pokidati te veze bez ozbiljnih posljedica. Stoga Xi ima relativno komotan položaj u odnosu prema svim ostalim svjetskim silama. Ako je nešto sigurno u vezi sa svijetom sutrašnjice, onda je to činjenica da će u njemu Kina igrati jednu od glavnih uloga.

Mora li malim državama biti mjesto "pod stolom" u takvim "igrama prijestolja"?

- Volio bih vjerovati da to nije nužno tako, i da se aktivnošću u inicijativama kao što su već spomenuta Tri mora i Hrvatska može izboriti za svoje "mjesto pod suncem" u dinamičnom svijetu međunarodnih odnosa.