Vijetnamski rat spada u najduže vojne sukobe 20. stoljeća. Nastavio se na rat protiv kolonijalne sile Francuske i trajao od 1955. do 1975. godine. Rat, koji je odnio gotovo četiri milijuna života, završio se porazom režima u Južnom Vijetnamu, što ga jei je podržavao SAD, i pobjedom komunističkih snaga iz Sjevernog i Južnog Vijetnama. O toj temi piše Rodion Ebbighausen, čiji prilog za DW, uz neznatne prilagodbe u opremi, prenosimo u cijelosti.

O Vijetnamskom ratu i njegovim posljedicama napisane su brojne knjige. Međutim, jedna tema rijetko se obrađivala - priča o dugoročnim psihičkim i društvenim posljedicama.

TRAUME OSTAJU

Najkasnije od Prvog svjetskog rata poznato je da vojnici često pate dugo nakon povratka kući. U takozvanih ratnih drhtavaca u Njemačkoj javljali su se napadaji panike i drhtavica slična groznici. Neki oboljeli odbijali su hranu. Medicina nije imala odgovore i, u duhu vremena, smatrani su simulantima ili su prepuštani sami sebi.

To se promijenilo s Vijetnamskim ratom. Godine 1972. psihijatar Chaim F. Shatan, koji je radio s vijetnamskim veteranima, objavio je u The New York Timesu izvještaj o postvijetnamskom sindromu. Shatan je opisao kako su veterani bili mučeni osjećajem krivnje, kako ih je rat ogrubio i duboko otuđio od njihovih bližnjih. "Najsnažnijia bila je mučna sumnja u vlastitu sposobnost da vole i prihvate naklonost. Jedan veteran je rekao: 'Nadam se da mogu naučiti voljeti, kao što sam naučio mrziti. A stvarno sam mrzio, čovječe! Ali ljubav je poprilično velika riječ'", napisao je Shatan.

Jose Brunner, povjesničar znanosti i profesor emeritus Sveučilišta u Tel Avivu, za DW kaže da je taj Shatanov članak bio ključan za razumijevanje onoga što ratovi čine ljudima. "To je zapravo bilo prvo priznanje da se rat ne završava kada se ispali posljednji metak, jer vojnici nevidljivo nose rat u sebi", kaže Brunner.

Prošlo je još nekoliko godina, sve do osamdesetih, prije nego što je Američko psihijatrijsko društvo službeno priznalo bolest kao posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Istraživanje po nalogu američkog Kongresa iz 1983. pokazalo je da je bilo pogođeno petnaest posto veterana - ukupno više od 400.000 ljudi.

Ponovljena studija, provedena četiri desetljeća nakon završetka Vijetnamskog rata, otkrila je da je svaki peti veteran i dalje patio od PTSP-a. Šanse da je takav veteran već umro bile su dvostruko veće nego onoga koji nije imao PTSP.

S pomoću terapija i lijekova PTSP može biti izliječen ili bar ublažen. U većine oboljelih s vremenom postaje manje akutan. Međutim, situacija u Vijetnamu bila je potpuno drukčija, kako u razgovoru za DW ističe Martin Großheim, povjesničar i stručnjak za Vijetnam s Nacionalnog sveučilišta u Seulu: "Apsolutno sam siguran da je broj vijetnamskih vojnika koji su patili od trauma vrlo velik. Ali to nikada nije bila tema u Vijetnamu." Glavni razlog je što Komunistička partija Vijetnama do danas određuje što se o ratu smije reći. "Psihički problemi se nisu uklapali u službenu sliku herojske borbe protiv Amerikanaca", kaže Großheim.

Da su problemi ipak postojali, pokazuje primjer pisca i bivšeg vojnika Baoa Ninha, koji je 1987. objavio roman "Patnja rata". Glavni lik u romanu od ratnih sjećanja bježi u alkohol i pati od duboke otuđenosti od društva. Roman je zabranjen odmah po objavljivanju.

Prevladavanje traume nije samo individualno pitanje, kaže Brunner: "Nije dovoljno da svi legnu na kauč, budu liječeni i onda bude sve u redu. Mislim da to tako ne ide. Pitanje je kako se društvo nosi s ratom. A to, zauzvrat, utječe na pojedince." Društveni pristup, prema Brunneru, ima najmanje četiri dimenzije:

Prvo: Rituali sjećanja. Polažu li se vijenci na grobove? Postoje li javne komemoracije? Slave li se vojnici kao heroji, kao u Vijetnamu, ili su viđeni kao zločinci, kao što su bili američki veterani, koji su u SAD-u bili označeni kao "ubojice beba"?

Drugo: Popularni narativi. Ne samo kako povjesničari proučavaju rat nego i kako se rat prikazuje u školskim udžbenicima, popularnim filmovima i romanima.

Treće: Kasnija pomirenja zaraćenih strana. Je li do pomirenja došlo ili nije?

Četvrto: Društveno priznanje zločina i psihičke boli vojnika. Priznaju li se činjenice ili se poriču?

“U prvim desetljećima, a govorim ovdje kao povjesničar jer desetljeća za ovaj proces i nisu tako dugo vrijeme, poricanje je sasvim normalna pojava", kaže Brunner.

TRAJNO NASLJEĐE

Prema Brunneru, posljedice rata osjećaju se i na individualnoj i na društvenoj razini desetljećima. U Vijetnamu se pet desetljeća od kraja rata obilježava paradama, televizijskim debatama i političkim govorima - u granicama koje određuje Partija. Ona se trudi prikazati sebe kao jamca uspjeha zemlje, ističe Großheim. "Nakon pobjede nad Francuzima dolazi pobjeda nad 'američkim imperijalistima', kako glasi službena terminologija, a zatim dolazi pobjedonosna reforma", dodaje Großheim. Pritom misli na gospodarske reforme krajem osamdesetih, koje su od Vijetnama napravile jednu od najbrže rastućih ekonomija na svijetu.

Pomirenje postoji, ali s jednom asimetrijom. Iako su Amerikanci danas dobrodošli, i dalje postoji "velik problem ponovnog pomirenja" s bivšim južnovijetnamskim protivnicima, kaže Großheim. O prošlim događajima ne govori se otvoreno, a patnja južnovijetnamskih vojnika tek se sporadično priznaje. Groblja tih vojnika nakon rata su oskvrnjivana i dugo zanemarivana, a obiteljima je bilo zabranjeno da ih održavaju. Tek 2007. godine vijetnamska vlada ponovno je otvorila groblja i dopustila njihovo održavanje.

“To je bio važan korak prema nacionalnom pomirenju”, kaže Großheim, te dodaje: “Još veći korak bio bi kada bi vijetnamske vlasti dopustile ljudima da traže posmrtne ostatke nestalih južnovijetnamskih vojnika.” Posmrtni ostatci stotina tisuća ljudi i dalje nisu pronađeni. U Vijetnamu, gdje kult predaka i dalje ima veliko značenje, mnogi vjeruju da duše umrlih nalaze mir tek kada njihovi posmrtni ostatci budu dostojno pokopani.