Proteklog tjedna, u srijedu, 23. travnja, diljem Hrvatske obilježena je tradicionalna Noć knjige, nacionalna manifestacija posvećena knjigama, njihovim autorima i čitateljima. Cilj je skrenuti pozornost na knjigu i čitanje, istaknuti njihovu vrijednost i značenje za pojedinca i društvo. I ovogodišnja Noć knjige okupila je mnoštvo knjigoljubaca u knjižarama, knjižnicama, antikvarijatima, školama, kulturnim centrima, na ulicama i trgovima te u virtualnim prostorima.

Kako naglašava doc. dr. sc. Romana Lekić, prof. stručnih studija u trajnom zvanju, članica ZV-a za turizam i prostor pri HAZU-u, čitanje otvara moćna "Čarobna Vrata", prije svega zato što je proces čitanja reverzibilan - čitatelj mijenja djelo, a djelo mijenja čitatelja. Djelo je jedna struktura, a čitatelj je druga struktura. Čitanjem se te dvije strukture međusobno prožimaju. Čitatelj dopunjuje djelo, upisuje značenja u djelo, a djelo dopunjuje čitatelja i upisuje nova značenja u čitatelja. Čitatelj se poistovjećuje ili odbacuje sa značenjima koje djelo donosi. Prema tome, mogli bismo reći da djelo, odnosno konkretizacija djela - čitanje - konstruira identitet čitatelja.

BOŽANSKI BOJEVI

Datum 23. travnja je znakovit i simboličan jer se moć knjige i proces čitanja povezuje i s Danom planeta Zemlje, koji je obilježen dan prije, 22. travnja i koji za nas u Hrvatskoj ima i simbolično dodatno značenje, kaže prof. Lekić, te pojašnjava: "U slavenskoj mitologiji Juraj/Jura, sin vrhovnih bogova Peruna i majke Mokoš, rodio se 23. travnja, a i danas ga slavimo posebnim tradicijskim i ritualnim običajima, stihovima i pjesmama u velikim dijelovima Hrvatske.

Romana Lekić

V. Karuza

On je u slavenskoj mitologiji bog proljeća i zato se sa svojim imenom Jura/Juraj pojavljuje 23. travnja na blagdan Jurjevo kao Zeleni Jura. U hrvatskoj pučkoj tradiciji često je shvaćen kao prvi dan proljeća, odnosno kao početak gospodarske godine. Dan uoči Jurjeva ili na samo Jurjevo palili su se (a i danas se pale u mnogim hrvatskim selima) jurjevski krjesovi, što je običaj vezan i uz Dan planeta Zemlje. Uz krjesove se okupljala uglavnom mladež, ali i ostali stanovnici sela, oko krijesa bi plesali i pjevali pjesme karakteristična sadržaja. Vjerovalo se da jurjevski krijes (kao i ostale godišnje vatre) ima magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla, pa bi okupljeni krijes preskakivali, stoka se sljedeći dan protjerivala preko zgarišta, a ugarci i pepeo od krijesa zaticali u njive i vrtove (zaštita i poticanje rodnosti). Od običaja na Jurjevo posebno se ističu jurjevski ophod. Interesantno je kako je bog proljeća Juraj sin vrhovnog slavenskog boga Peruna i majke Mokoš postao sv. Juraj koji ubija zmaja - to je u svojim knjigama objasnio akademik Radoslav Katičić te etnolog Juraj Belaj.

Prof. Lekić podsjeća kako je akademik Radoslav Katičić u svom djelu "Božanski boj/Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine", usmenu predaju, usmenu književnost i folklornu baštinu koja se kroz ples, pjesmu i rituale odvijala stoljećima, transformirao u jezik koji tako postaje sredstvo identifikacije. Postoje različite djelatnosti - slušanje, govorenje, pisanje, čitanje, to su oblici jezične djelatnosti, oblici identifikacije, stoga možemo zaključiti da se i s pomoću čitanja čovjek identificira.

Akademik Katičić istaknuo je zahvalnost hrvatskome jeziku, koji se pojavljuje kao svjedok davnih vremena i čuvar slavenske starine. Čitatelja koji se zainteresirano približava ovoj mitološkoj moćnoj temi njegova posljednja knjiga "Naša stara vjera", kao završetak već spomenutog serijala "Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine". Tom je knjigom Katičić pokušao što široj čitateljskoj publici na čitak i prijemčiv način prikazati znanstveno utemeljene tvrdnje, tumačenja i rasprave vezane uz pretkršćansko razdoblje. Tako je dao i odgovor na pitanja kako su se slavenska pretkršćanska božanstva transformirala u kršćanske svece.

Tako nas poput nekog vremeplova prošlost povezuje sa sadašnjosti i upozorava na putove prema budućnosti. U tom i takvom kontekstu treba gledati i na zajedničke poveznice Noći knjige, pučkog blagdana Jurjevo i Dana planeta Zemlje, napose kroz pojam identiteta. To je i poveznica s fenomenom turizma jer upravo ta tri spomenuta dana simbolično označavaju i početak turističke predsezone.

U tom kontekstu prof. Lekić iznova naglašava kako su story telling i moć priče bitni i za razvoj održivog turizma te autentičnost i identitet destinacija, što je istaknuto i u kulturnom turizmu i književnom turizmu koji je usko povezan i s filmskim turizmom i u snažnom je trendu.

Ljudi su oduvijek bili fascinirani pričom. Znamo da su se priče, prije nego što je postojala pisana književnost, prenosile usmenim putem, što je istaknuto i kroz djela koja nam je ostavio akademik Katičić. Priče su oduvijek imale moć i tako je narod s pomoću priče lakše podnosio tešku svakodnevicu. Formula uspješnosti, koja se prihvaća kao oblik interpretacije i za fenomen turizma, odnosi se na to da se čitatelj (putnik) na taj način može lako poistovjetiti s djelom, odnosno određenim likom čiju priču čita. Zašto je onda ljudima recipijentima tako lako ući u tu magičnu moć djela? Upravo zato što su naši životi istkani pričama i jer je naš identitet priča; priča koju pričamo sebi samima i svima drugima. Kad prepoznajemo identitet planeta Zemlje, to je također jedna veličanstvena priča. Zemlja je naša majka i element Zemlje je temelj na kojemu se gradi naš život.

Možemo li čitanjem i kroz moć riječi te prihvaćanjem da je i knjiga svojevrsni lijek iscijeliti sebe i na taj način s višom razinom svijesti spasiti vlastitu humanost i našu veliku majku - majku Zemlju, pita se prof. Lekić te odmah nudi svoj odgovor:

- Čovjekova duboka unutarnja potreba je pronaći, upoznati i shvatiti sebe. Čovjek to radi preko jezika na način da komunicira s drugima, da komunicira sa svijetom. Preko svih naših djelatnosti mi zapravo komuniciramo. Mogli bismo reći da je to nekakvo univerzalno čitanje drugih, sebe, svijeta. Turizam, kao oblik interkulturne komunikacije, šalje poziv čitatelju da se transformira u putnika, te nudi rješenje kako knjiga može postati poziv na putovanje i na taj način oplemeniti fenomen turizma gdje putnik postaje tragatelj i putuje da bi radio na svom osobnom razvoju komunicirajući s drugima - upoznaje druge zemlje, one druge i drukčije i osvjetljava svoju "sjenu", kako bi rekao Carl Gustav Jung, švicarski psiholog i psihijatar.

S obzirom na to da živimo u digitalnom, globalno umreženom dobu krcatom izazovima, nezaobilaznim se nameće upozorenje ne samo na pozitivne nego i negativne aspekte transformacije koja se danas zbiva kroz tehnološki napredak i razvoj civilizacije, a s tim i čovjeka samoga. Drugim riječima, živimo u vremenu novih svjetonazora u kojima informatičko društvo ne mora biti samo idealistička utopija nego i za opstanak opasna distopija.

Nažalost, upravo zato svjedočimo kako nestaje onaj "klasični čitatelj" koji je bio i "tragatelj" koji neće izgubiti iz vida kontekstualna polja unutar kojih se kreće, kako u individualnom tako i u kolektivnom smislu. No riječ ostaje čvrsto uporište, riječ je simbol, poveznica, i zato je riječ za one koji čitaju svojevrsni manifestirani svijet kao instrument samospoznavanja.

INSPIRATIVNA KNJIGA

Prof. dr. sc. Romana Lekić upravo u svojoj novoj knjizi "Nematerijalna baština kao transformativna snaga u turizmu/Fenomenologija turističkog doživljaja" kroz niz primjera objašnjava između ostalog i kako je i Richard Dawkins sedamdesetih godina prošlog stoljeća opisao pojam mem (engl. meme), koji označuje ideju, ponašanje ili stil koji se širi od osobe do osobe unutar neke kulture. Fenomen turizma, ističe autorica u svojoj knjizi, postaje bitna "jedinica kulturalne evolucije", analogna genu i njegovim mehanizmima prijenosa genskih informacija, te turizam kao interkulturalna komunikacija postaje i mehanizam prijenosa informacija unutar sociokulturnih procesa.

Memi su, kao i geni, replikatori, mogu se mijenjati, međusobno kombinirati i dijeliti, formirajući nove meme. Memi su čista informacija, koja se uči, nasljeđuje od prijašnjih generacija i roditelja usmenim putem, preko knjiga i drugih kulturnih medija i u komunikaciji među ljudima i kulturama gdje je i turizam sve važniji fenomen kao medij komunikacije.

Romana Lekić kroz ovu knjigu širi kontekst pojma mem (meme) i na taj način pridonosi boljem razumijevanju odnosa i mišljenju drugoga kroz fenomen turizma koji povezuje različite vrijednosne sustave koji ne znače "bolje" ili "ispravno", nego "drukčije", upravo odgovarajuće različitoj kulturalno duhovnoj zbilji.

Knjiga Romane Lekić pomaže da fluidni, živi sustavi - memi, ali i faze, paradigme, društvene etape, kulturalni valovi, sustavi vrijednosti, žive i spajaju međusobno nas djecu majke Zemlje koji živimo zajedno na ovom prekrasnom planetu. Prof. Lekić ističe poštovanje i razumijevanje odnosa unutar samih pojedinaca, ali i cijelih kultura. Riječ je o razinama s pomoću kojih interpretiramo svijet. One nam mogu pomoći u razumijevanju toga zašto mislimo o stvarima upravo tako kako mislimo, u prepoznavanju određenih obrazaca mišljenja i oslobađanju od njih (raznorazne mentalne nakupine koje smo naslijedili, kao što su stari sustavi vjerovanja, ostaci praznovjerja, društvenih kodova, dogmi, praksi itd.), i baš tako možemo biti promatrači samih sebe - i kao pojedinci i kao društva - te procijeniti ograničavaju li nas i u kojoj mjeri.

Glavne teme u knjizi su turizam i baština, njihov suživot i način uključivanja baštine u turizam. Teme su važne i bitne, o njima se govori, piše, analizira, statistički obrađuje, štiti se baština, konzervira, ali i uništava, razara… Puno toga je rečeno i iz različitih uglova se gleda na baštinu - slično se tako gleda i govori o umjetnosti, pa stoga autorica koristi analogiju i s estetikom.

Umijeće zapažanja, osjetilna zamjedba i osjećati najosnovnije, riječi su koje opisuju estetiku kao pojam i u tom kontekstu postavlja prof. Lekić pitanje: Postoji li u turizmu neka paradigma, kriterij, mjera ljepote, po kojoj bi se drukčije vrijednosti i one "nevidljive" stvari mogle mjeriti? Npr. u estetici osjetilna spoznaja lijepog gotovo uvijek je povezana s ugodnim i gotovo svi ljudi objektivno gledaju na pojam lijepog. Kako bi se lakše pokušalo pojasniti ljepotu, prema Immanuelu Kantu, njemačkom filozofu, imamo četiri kategorije suda: 1. Prema kvaliteti; 2. Prema kvantiteti; 3. Prema relaciji; 4. Prema modalitetu.

Dobra je ilustracija upravo primjer suda "prema kvantiteti", a tome može poslužiti citat Richarda Phillipsa Feynmana, jednog od najutjecajnijih američkih fizičara 20. stoljeća, koji se naročito istaknuo na polju kvantne elektrodinamike, u kojem se može iščitati različit stav o lijepome (on se kao znanstvenik npr. slaže s određenom tezom iako se ne slaže s tvrdnjom): "Imam prijatelja koji je umjetnik, koji ponekad ima stav s kojim se baš i ne slažem. Uzet će cvijet i reći: 'Vidi kako je lijep!' i ja ću se složiti. Onda on kaže: 'Vidiš, ja kao umjetnik mogu vidjeti kako je lijep, ali ti kao znanstvenik to sve rastaviš i to postane dosadna stvar.'"

Iz citata se jasno može uvidjet razlika u pojmu lijepog, upravo zato što su to dvoje ljudi različitog karaktera, kao i različitog zanimanja. Dakle, R. Feynman kao znanstvenik vidi cvijet kao predmet istraživanja, to jest njegovu građu, strukturu, a njegov prijatelj uviđa ljepotu cvijeta kroz neka umjetnička obilježja.

Upravo nevedena referenca (usporedba) može najbolje objasniti zašto autorica knjige Romana Lekić na neki način "opravdava" svoj drukčiji pogled i pristup fenomenu turizma i odnosu turizma i baštine - prolaskom kroz jedna druga "vrata" postala je više umjetnica, a manje znanstvenica i zato iz druge perspektive daje pogled na turizam i baštinu. Ne više ekonomskim i analitičkim jezikom kojim brojimo noćenja, koliko je gostiju ušlo, koliko izašlo, koliko je članarine i boravišne pristojbe pobrojano, koliko je ležajeva prodano, kroz bilancu i utjecaj turizma na BDP.

POVRATAK ISKONSKOME

Romana Lekić istinski se trudi širiti na arhetipskoj energetskoj razini zelenu svijest! To je razina svijesti na kojoj dominiraju osjećaj zajedništva, ekološka osjetljivost i umrežavanje te mišljenje da ljudski duh mora biti oslobođen dogmi i podjela - snaga duha jača je od materije! Prof. Lekić slijedi trag onoga što je Joseph Campbell, američki pisac i profesor komparativne mitologije i komparativne religije, iznio u svojoj knjizi "Moć mita", u kojoj nam savjetuje da čitamo prave knjige, one koje su napisali pravi ljudi (što god to značilo). Campbell kaže kako će posljedica biti da će se naš duh uzdići do razine duha ljudi koji su ih pisali. Počet će nas prožimati nekakvo fino, lagano ushićenje, što je raspoloženje koje će utjecati na naš kompletni život. Onda je dobro pročitati sve što je napisao pisac koji nas tako uznese, pa prijeći na pisce koje je taj naš pisac volio...

I za kraj prof. Lekić poručuje kako je moguće živjeti u jedinstvu sa snagom duha i inspiracije čak i dok smo potpuno zaokupljeni poslovima svakodnevnog "stvarnog" svijeta. Nažalost, dio nas živi sve više u neduhovnom svijetu materije, to je ono što smatramo sobom, vidljiva osoba koja postoji u prirodnom svijetu. Većina ljudi misli kako je to naše jedino "sebstvo" i na taj način postaje uhvaćena u tijelu i živi nepotpunim životom. To je jedna polovina... ali upravo ta izgubljena vitalnost, izgubljena energija, snaga i polet, to je taj naš duh, odnosno naše "drugo ja".