Tjedan i nešto dana prije negoli se 24. veljače navršava treća godina ukrajinskog rata, u glavnom bavarskom gradu održana je Minhenska sigurnosna konferencija (MSC), skup svjetskih čelnika koji raspravljaju o pitanjima međunarodnih odnosa i sigurnosti. Tijekom sada već duže od 60 godina MSC je prolazio svakojake izazove, posebno izražene u vremenima Hladnog rata, ali i nakon toga, u novom svjetskom poretku nastalom nakon pada komunizma i uspostave novih geopolitičkih i geostrateških odnosa u Europi.

Naravno, MSC je bio i ostao pod sjenom NATO saveza, a premda neformalnog karaktera, konferencija je uvijek imala zapaženu ulogu u međunarodnim odnosima. Činjenica da je Vladimir Putin 2007. godine bio prvi ruski predsjednik koji je sudjelovao na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, iz današnje perspektive možda se i doima bizarno, no upravo se Putin proteklog tjedna poput nekog zloduha nadvijao nad dvoranom za sastanke i u hodnicima legendarnog hotela Bayerischer Hof.

Nije, međutim, samo sjena Putina bila zlokobna popratna "pojava", crni oblaci iz Sjedinjenih Američkih Država nadvili su se iznenada u liku "gromovnika" J. D. Vancea, američkog potpredsjednika, koji je bez dlake na jeziku čelnicima Europske unije sasuo u lice što "novi šerif u gradu" (aludirajući naravno na Trumpa u Bijeloj kući!) i on osobno misle o EU-u i njegovoj dosadašnjoj politici uključujući i odnos prema ukrajinskom ratu, sigurnosti pa i demokraciji općenito. Šok, muk i nevjerica bili su jedino što se u tom trenutku moglo iščitati s lica svih onih koji su pozorno slušali Vanceovo brutalno dijeljene šamara briselskoj administraciji i liderima EU-a nespremnim čuti takvu kritiku prijateljske Amerike, pa makar ona stigla i iz pozicije u kojoj sad Donald Trump kolo vodi. Pritom nije bilo ugodno ni NATO savezu gdje su, blago rečeno, također bili iznenađeni pojačanim američko-ruskim aktivnostima oko prestanka ukrajinskog rata i planova za mir. Šef NATO-a Mark Rutte kazao je: "Moramo se pobrinuti za to da Putin nikada ne pokuša ponovo napasti Ukrajinu, to je ključno, no Ukrajini nikada nije bilo obećano da će u sklopu mirovnog sporazuma postati dio NATO-a"...

VANCEOVA LEKCIJA

Uglavnom, J. D. Vance puno je toga posve opravdano spočitnuo Europskoj uniji. Baveći se u najvećoj mjeri ekonomskim sankcijama prema Rusiji, doduše posljednjih godinu dana i ubrzanom slanju više oružja, tenkova, zrakoplova i raketnih sustava za obranu, EU je zapravo bio i ostao kočnica samom sebi u nizu pitanja, neprestano sa strahom od nekakve prevlasti "u svom dvorištu" ekstremnih desničarskih politika nad njegovom srednjostrujaškom i usporenom administrativnom zonom komfora. Ne treba stoga čuditi što je toj i takvoj Europskoj uniji Vance u dogovoru s Trumpom udijelio packe kritizirajući i ono što EU najmanje želi čuti - njegove demokratske standarde, multikulturalnu toleranciju i politički pluralizam. U tom je kontekstu J. D. Vance jasno dao do znanja da su prijetnje Europi koje ga najviše zabrinjavaju one iznutra, udaljavanje Europe od temeljnih vrijednosti koje dijeli sa SAD-om te je poentirao zaključkom: "Bojim se da je sloboda govora u padu diljem Europe!" Time se neizravno dodirnuo i tretmana koje desni njemački AfD na čelu s Alice Weidel ima kod njemačkih desnih i lijevih stranaka, medija i sadašnjjih čelnika EU-a.

Gledajući širu sliku, "razotkrivanje " EU-a od strane J. D. Vancea bilo je glavni medijski događaj proteklog MSC-a. Nakon prvotnog šoka probuđeni EU čelnici, barem neki od njih, pokušali su kontrirati i koliko-toliko demantirati Vancea i američku politiku koju on zastupa, pa se tako njemački konzervativni oporbeni čelnik Friedrich Merz pridružio svojim domaćim političkim protivnicima u osudi napada američkog potpredsjednika na europski stav prema govoru mržnje i krajnjoj desnici. Vanceov govor osudila je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, dok je ostrašćeni francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot poručio: "Štitit ćemo svoju demokraciju i svoje javne rasprave, jer su to naša najdragocjenija sredstva, čak i ako su krhka".

Cijelu tu dramu koju je u Muenchenu zakuhao J. D. Vance, komentator portala Liberal.hr, Damir Omerbegović sažeo je u nekoliko rečenica: Reakcije europskih elita na Vanceov govor dokazuju njegovu poantu: EU se urušava iznutra! Umjesto da se pozabave Vanceovim argumentima, europske elite učinile su ono što uvijek čine - odbacile su ga, ismijale i nastavile marširati prema vlastitom uništenju, zaključuje Omerbegović. Grubo ili ne, dostatno da zazvuči alarmnatno u Bruxellesu.

Vratimo se ipak na dva ključna aspekta - jedan se odnosi na tri godine od početka ruske invazije na Ukrajinu (24. veljače 2022.), a drugi na koliko-toliko korisnu raspravu i razultate protekle Minhenske sigurnosne konferencije, što su u biti povezani događaji, s uzajamnim referencama, kao i kratkoročnim i dugoročnim posljedicama za buduće raspletanje gordijskog čvora u kojem se našao i sam rat u Ukrajini. Sam po sebi rat je katastrofa i za Europu, i za Ukrajinu, i za Rusiju. Tri godine velikih ljudskih i materijalnih žrtava, dramatična je bilanca koliko Putinova činjenja toliko i nečinjenja Europske unije. Promašaj sa sankcijama, premda se u početku činilo da je to način koji može ako ne zaustaviti rat, onda ekonomski naštetiti Rusiji, više je stajao EU nego Putinov ratni stroj. Deklarativno zalaganje za Ukrajinu kroz sve tri godine aposlutno je opravdano s EU strane, još opravdanije se pokazalo naoružavanje i financijska pomoć Ukrajini, no također treba reći istinu da je EU, administrativno trom kakav jest, propustio izraditi vlastite planove za početak mirovnih pregovora i u konačnici okončanje rata. I sad je tu "uskočio" Donald Trump sa svojim planovima, pa je dobra stara Europska unija, odnosno njezina izvršna tijela, doživjeli naglo buđenje iz vlastite zone komfora koja je trajala godinama i prije početka ukrajinskih problema, još od okupacije Krima i njegovim "referendumskim" pripojenjem Ruskoj Federaciji.

U tom i takvom širem i dubljem kontekstu valja motriti i reakciju francuskog predsjednika koji se uzrujan lekcijom koju je svima u EU-u pa i njemu u Muenchenu dijelio J. D. Vance odlučio za "akt odmazde" prema SAD-u i Trumpu sazvavši hitan sastanak u Parizu na kojemu se raspravljalo o planovima američkog predsjednika Donalda Trumpa o okončanju rata u Ukrajini usred straha da će iz tih pregovora EU čelnici biti isključeni. Činjenica, pak, da je tom skupu nazočila samo probrana EU elita, dakle uz Macrona i čelnici Njemačke, Britanije, Italije, Poljske, Španjolske, Nizozemske i Danske, kao i predsjednik Europskog vijeća António Costa, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, doima se kao "okrugli stol za probrane", što je kod ostatka članica EU-a izazvalo gorak osjećaj minorizanja i zaobilaženja iz donošenja odluka u situaciji kada se deklarativno apelira na europsko zajedništvo i solidarnost. Ali tako je - kako jest, netko kolo mora voditi!

Utješno je međutim da sve ipak nije tako crno kako se u Muenchenu činilo. Naime, reagirao je američki državni tajnik Marco Rubio te svojim francuskim, britanskim, talijanskim i njemačkim kolegama rekao da će Europska unija biti uključena u pregovore o ratu u Ukrajini. U kakvom obliku, zasad nije objasnio pa se uputio u Rijad...

PUT POSUT TRNJEM

I da za ovaj broj završimo s "igrama prijestolja" između SAD-a, EU-a, Ukrajine i Rusije komentarom hrvatskog premijera, također uglednog sudionika skupa u Muenchenu. Andrej Plenković između ostalog je jasno izrazio stav koji je načelno jedino moguć i razuman u kontekstu svega što se sada događa: "Uz sve poštovanje američkoj inicijativi, mir i pregovori bez Ukrajine su 'no go', bez europske participacije bilo bi posve politički neprihvatljivo uzimajući u obzir transatlantsko partnerstvo", rekao je Plenković te još dodao: "Ishod pregovora mora biti pravedan mir, sve drugo je loše za buduće agresije i nestabilnosti u cijelom svijetu".

Sve u svemu, bilo kako god, pred nama su dani dodatne neuroze i neizvjesnosti u šahovskoj partiji koju su Donald Trump i njegovi ljudi od povjerenja s puno žara zaigrali s Europom, Ukrajinom i Rusijom. Potezi koji se povlače zasigurno će donijeti kolateralne žrtve, uz primjenu, s američke strane davno isprobanog pravila "batine i mrkve". Učinak batine već smo vidjeli u nastupu J. D. Vancea, a mrkva je stigla nekoliko dana poslije u pozivu kojim Washington od EU-a traži pisane prijedloge kako bi se i na temelju čega i Unija mogla priključiti pregovorima o miru. Drugim riječima, Ukrajina će vjerojatno biti gubitnik i morat će, ako Trump inzistira, podnijeti žrtvu za uspostavu mira. EU će vjerojatno također biti gubitnik i morat će, ako Trump inzistira, podnijeti žrtvu koju Ukrajini donosi "američki mir". Konačno, i Rusija će morati prihvatiti činjenicu da nije pobjednik u ratu. Ipak, ostavljamo mogućnost i za neke druge (ne)moguće opcije "početka kraja" ili "kraja početka" u danima i tjednima koji slijede.

U takvom rašomonu Hrvatska mora ostali koncentrirana i pragmatična zauzimajući se za vlastite interese, naravno ne odstupajući od temeljnih EU načela, bez obzira na to što govori Washington. Osim toga Hrvatska mora prema SAD-u ostati usredotočena na ekonomske mogućnosti, kupnju oružja, američka ulaganja i argumente koje joj daje LNG terminal kad se radi o energetskom aspektu odnosa SAD - EU - RH. I za kraj dobra vijest - na poziv Macrona, premijer Plenković videovezom je sudjelovao na drugom ovotjednom pariškom sastanku o Ukrajini i europskoj sigurnosti.