Iako nije podržao kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, taj potez nije prvi takav slučaj u povijesti Washington Posta, no čini se važnim jer je ukinuo praksu dugu više od pola stoljeća, a, kako izgleda, zbog straha od potencijalne odmazde budućeg predsjednika - kaže izv. prof. dr. sc. Darijo Čerepinko, politički analitičar sa Sveučilišta Sjever u Varaždinu, te dodaje:

- Tako je novoizabrani predsjednik Sjedinjenih Država nastavio uništavati demokratske tradicije i prakse, kako je i počeo u svom prvom mandatu, što treba zabrinuti sve demokratski orijentirane pojedince i društva diljem svijeta.

DR. SC. DARIJO
ČEREPINKO, IZV. PROF.

Politički analitičar
sa Sveučilišta
Sjever u Varaždinu

Jer koliko god američki sustav imao nedostataka, cijelo dvadeseto stoljeće bio je svojevrsni putokaz borcima za demokraciju i slobodu diljem svijeta i pružao inspiraciju da demokracija može uspjeti. Ono što ovaj potez Washington Posta čini zabrinjavajućim jest to što se dogodio u trenutku kad se demokracije diljem svijeta suočavaju s izazovima koji potkopavaju samu ideju demokracije kao najboljeg od svih loših sustava koje smo, kao vrsta, imali prilike iskusiti kroz povijest ljudskih društava i zajednica. Činjenica da se to dogodilo čak i prije nego što je novi predsjednik, čije političke ideje graniče s autoritarnima ili u nekim slučajevima i jesu autoritarne, zasjeo u Bijeloj kući, zabrinjava i donosi dodatnu dozu nesigurnosti u ionako nesigurnim vremenima.

Demokracija nije sama po sebi razumljiva i bogomdana, nego se za nju treba kontinuirano boriti, baš kao i za svaku drugu slobodu. U toj borbi neovisni mediji imaju važnu ulogu. Ne trebamo tražiti daleko, ni geografski ni povijesno, da vidimo kako izgledaju društva u kojima mediji nisu neovisni i u kojima jedan čovjek ili interesna grupa mogo zavladati ne samo medijskim prostorom nego i svim društvenim i javnim institucijama, zarobiti ih i podvrgnuti osobnim interesima. Ako se to dogodi u Sjedinjenim Državama, jednoj od najsnažnijih svjetskih demokracija, onda je pitanje kako će se tome oduprijeti one slabije. Uza sve nesavršenosti američkih medija, kojih ima i treba ih priznati, funkcioniranje američkog društva bez njih može biti samo gore. Isto vrijedi i za Europu, pa na kraju i za nas.

Tako je u SAD-u, no kako je u RH, kako se kod nas percipira moć medija u tom i takvom kontekstu, staju li kod nas pojedini mediji uopće izravno na stranu pojedinog kandidata u izborima, uključujući i aktualne predsjedničke, ili im je ipak najvažniji senzacionalizam, afere, žutilo i crnilo?

- Američka tradicija novinarskog izjašnjavanja temelji se na povjerenju da njihovi novinari objektivno i s argumentima podržavaju ili ne podržavaju određenog kandidata odnosno kandidatkinju, i to nakon što su ih pratili veći dio kampanje, intervjuirali ih i izložili teškim pitanjima te pretresli njihove programe i odvagnuli posljedice koje bi njihove buduće politike mogle imati na zajednicu. Mi u Hrvatskoj takve tradicije nemamo, čemu se ne treba čuditi jer nismo ni imali dovoljno vremena razviti visoku razinu društvene odgovornosti naših institucija. A imamo i ponešto drukčiji politički sustav. U slučaju američkih medija potpora je javna i jasno artikulirana, ali njihovo praćenje kandidata i dalje ne odstupa od nekih temeljnih standarda i etike novinarstva. Kod nas je situacija, nažalost, takva da je iz načina praćenja pojedinih kandidata odnosno kandidatkinja ponekad sasvim jasno da pojedinim medijima nedostaje objektivnosti, a o etici ne treba ni govoriti. Struka je zakazala, ali nije jedina. Kod nas taj tip neobjektivnosti i nemorala postoji i u mnogim drugim strukama, od uprave do zdravstva, sporta pa nadalje. Mi smo, uostalom, imali i kandidate poput novoizabranog predsjednika SAD-a dosta prije SAD-a. Splićani će se prepoznati.

Kako se inače u javnosti, u odnosu prema, recimo, SAD-u, kod nas percipiraju političke kampanje, uključujući i sad aktualnu za predsjedničke izbore? Što nam je, primjerice, zajedničko (ako nešto uopće jest) s Amerikom, a po čemu smo prepoznatljivi kao svoji na svome, pa i kad se radi o izboru predsjednika/predsjednice?

- Kad se gleda iz perspektive struke, naše kampanje su u odnosu prema onima američkima zapravo čisti amaterizam i vrlo često improvizacija. Po utrošku novca, iznosi koji se u Hrvatskoj troše za kampanje na nacionalnoj razini rijetko da bi bili dovoljni za kampanju u nešto većem američkom gradu, svakako ne u onim najvećima, a o saveznim državama da i ne govorimo. Pristup kampanjama, od organizacije do taktika i mjerenja njihove učinkovitosti također se ne može usporediti. Ali očito je da nam, kao društvu, takav pristup odgovara. Političari su ti koji diktiraju trendove u političkim kampanjama, odnosno odlučuju na koji način će se raditi, a oni nisu bolji od ostatka društva. Dapače, pojedina istraživanja pokazuju da su izabrani političari uvijek negdje oko ili blago ispod prosjeka društva.

Vlada je 29. prosinca odredila za dan predsjedničkih izbora. Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, pojedine kandidate? Čini se da je Milanović odabrao taktiku šutnje, nešto se malo oglašava na Facebooku, no zato je vrlo aktivan Dragan Primorac, koji je predstavio i svoj slogan "Za novog predsjednika koji ujedinjuje", a u javnosti je sve više i Selak Raspudić, Ivane Kekin, Mire Bulja... Tko će u drugi krug?

- Dojma sam da se trenutačno vodi kampanja ne za poziciju predsjednika, nego za drugo mjesto, što mi nije potpuno jasno. Valjda bi kandidati koji su u utrci trebali prije svega, a ne sporadično, dokazati zašto bi oni bili bolji izbor od aktualnog predsjednika, a ne od drugih protukandidata, s kojima dijele istu sudbinu. I zato mislim da aktualni predsjednik može biti miran i u miru čekati drugi krug, ako ga uopće i bude. Kao i uvijek, sve će ovisiti o izlaznosti, a taj dio kampanje, koji potiče birače da iziđu na izbore, tek trebamo dočekati.