Poljodjelci redovito na svojim njivama imaju jednogodišnje kulture: pšenicu, kukuruz, šećernu repu. Nakon što se ljetina ubere, polje se preore i sljedeće godine na istoj njivi mogu zasijati nešto drugo. Nije tako s vinogradom. Potrebno je izabrati pogodno zemljište, koje valja na poseban način obraditi, a u krševitu kraju treba prethodno iskrčiti, zasaditi mladom lozom koju valja znalački obrezivati do prvoga roda za nekoliko godina. Nakon toga loza se mora njegovati više desetaka godina da bi davala svoj plod. Obrađivati vinograd nije samo znanje, to je istinsko umijeće, to je ljubav.

Tu sliku uzima prorok Izaija. Bog na svoj narod gleda kao na odabrani vinograd, njegovan sa svom pažnjom i ljubavlju. Kaže: “Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu.” Prorok hoće reći da smo mi ljudi vinograd oko kojega se Bog s toliko ljubavi trudi. Prisjetimo se. Biblija kaže da je Bog svoj narod “na orlovskim rukama nosio”, svome narodu tepa da je “crvić” i “ličinka”, a svoju ljubav prema narodu Bog uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema zaručnici. I, naposljetku, utjelovljeni Božji Sin, Isus Krist, predaje sama sebe za nas, kako sam kaže: “Veće ljubavi nema od ove, da tko život svoj dade za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji.”

I što se događa? Kaže prorok da je taj plemeniti vinograd izrodio vinjagu, posve nekorisne plodove. To smo mi ljudi. Bog nas je stvorio kao svoje prijatelje. Po Kristu smo postali njegova posvojena djeca. I onda – postajemo toliko nezahvalni, i to na svoju štetu. Po svojoj sebičnosti, zavisti, po svojoj pohlepi, po nepoštovanju drugih ljudi sve do mržnje, mi se izobličujemo, onečovječujemo, donosimo plodove koji nisu u skladu s našom iskonskom naravi. Od Boga smo. U Bogu živimo i Bogu želimo ići. Zato trebamo u sebi njegovati sve ono što je čestito i plemenito. Pa ako i pogriješimo, važno je uvijek se iznova Bogu vraćati, kako kaže Ivan: “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe.” Jer Bog nas nikada ne ostavlja. Bitno je da mi ne napustimo njega.