Kojiput djeca znaju iznenaditi svoje roditelje. Tako će dijete još u nižim razredima osnovne škole očekivati da mu roditelji nešto kupe jer je dobilo izvrsne ocjene u školi. I onda će – nadajmo se! – strpljivi roditelj djetetu objasniti da je izvrsna ocjena djetetova ocjena, koja njemu u životu koristi, baš kao što ne bi trebao očekivati plaću za to što pere zube i sprema svoj krevet. Osim toga, neizmjerno je više onoga što roditelji čine za svoje dijete, tako da dijete ni na koji način ne može – sve kad bi i htjelo – zadužiti svoje roditelje. Dijete može biti dužno roditelju, nikad obratno. A evo, mi se prema Bogu kojiput ponašamo kao razmažena djeca. Tako će netko u velikoj nesreći Boga pozvati na odgovornost jer on se stvarno trudio biti i čestit i pobožan, a evo, Bog mu ne daje ništa od onoga što ga je molio. Pa će onda čovjek – ne nužno u zloj namjeri – reći da ni Bog neće pravo, nego, kao za inat, nagrađuje zločeste, a udara po dobrima.

Pavao u jednoj svojoj molitvi daje odgovor: “O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega!” Čovjek vjernik zna: sve što ima, od Boga je. Imam oči, uši, ruke i noge. Mogu razmišljati, mogu stvarati. Imam srce: mogu voljeti i bit voljen, mogu stvarati umjetnička djela. I sve sam to dobio besplatno. Istina, te sam svoje sposobnosti svojim trudom usavršavao, ali je temelj svega to da sam sve dobio, pa i tu volju da radim i stvaram. Ja ničim Boga ne mogu zadužiti. On je Bog. On je savršen. Ja ništa ne mogu dodati njegovoj savršenosti i njegovoj beskonačnosti. A ako sam se oko nečega i trudio, to je za moje dobro, za dobro onih s kojima živim. Zato je temeljni stav istinskog vjernika i Božjeg čovjeka – zahvalnost. Zahvalnost Bogu za ono što nam on daje. A ako nam se čini da nam Bog nije dao ovo i ono što mislimo da bi bilo “pošteno”, pomislimo samo na to da je neizmjerno više onoga što nam Bog daje a da se oko toga nismo trudili. Evo samo nekoliko stvari. Daje nam zrak koji dišemo i sunce koje nas grije. Dao nam je nekoga koga volimo i tko nas voli. Konačno, daje nam cijelu vječnost u svome kraljevstvu. Treba li dalje nabrajati?