Nedavno Svjetsko nogometno prvenstvo mnoge je hrvatske navijače namamilo u Toronto, simpatični grad na sjeverozapadnoj obali jezera Ontario. Osim po ljepotama, pamtit ćemo ga i po utakmici s Portugalom, u kojoj smo, valjda nepravedno, poslani kući nakon VAR skandala s kosom reprezentativca Igora Matanovića i nepriznatog gola Joška Gvardiola. Nije Toronto kriv što smo iz njega ponijeli samo gorke uspomene, ali tako je – kako je!

Duhovna hladnoća

Kanada me nikada nije fascinirala i uz SAD, vjerojatno je to mjesto na kojem nikada ne bih želio živjeti! Možda su to obećane zemlje za mnoge naše koji žele zaraditi, skućiti se, ali duhovna hladnoća njihovih stanovnika jednostavno nije đir oko kojeg bih se vrtio. Prije bih izabrao neku azijsku ili karipsku zemlju s dobrom vibrom i hranom, morem i klimom. Bez obzira na utakmicu i moje puke tlapnje na koje imam pravo, Toronto je gromada od grada koji se ne da svesti na jednu sliku. Možemo ga gledati s vrha CN Towera, možemo ga obilaziti kroz njegove sjajne poslovne četvrti, možemo ga upoznavati kroz tržnice, muzeje i restorane - i opet ćemo imati osjećaj da smo zahvatili tek njegovu površinu. Na prvu, možda i na drugu, Toronto je uredan, moderan i samouvjeren. Ali čim zagrebemo ispod te slike, otvara se grad koji ne skriva svoje neobičnosti. U istom trenutku može biti strogo organiziran i potpuno kaotičan, luksuzan, poslovan i grub. Jedna od prvih stvari koje ondje primijetimo jest disciplina svakodnevice. Ljudi čekaju u redu, promet funkcionira, gradski ritam djeluje gotovo odmjereno. A zatim, samo nekoliko ulica dalje, naiđemo na sasvim drugačiju stvarnost: beskućnike, javne kuhinje, ulične prizore koji podsjećaju da ni najuređeniji grad nije imun na urbanu neravnopravnost. Toronto se zbog toga ne doima lažno dotjeranim; on pokazuje i sjaj i tamu, bez potrebe da jednu stranu uljepšava. Nathan Phillips Square zimi postaje klizalište, a ljeti pozornica za gradski život. Dundas Square treperi svjetlima i reklamama kao da želi glumiti manji Times Square, dok Eaton Centre djeluje kao trgovački centar koji je odavno prerastao funkciju običnog shoppinga i postao gradska točka susreta. Posebnu priču čini hrana, a poznato je da me to posebno zanima. Ako postoji grad koji se može razumjeti kroz tanjur, onda je to Toronto. Tu se ne jede samo lokalno nego se jede svjetski i s puno začina: od sendviča s peameal slaninom na St. Lawrence Marketu do poutinea, karipskih jela, azijskih fuzija i brojnih drugih okusa koje je ovaj grad usvojio kao dio vlastitog identiteta. Toronto nije gastronomski zanimljiv zato što nudi sve, nego zato što sve to nekako prirodno pripada njemu. Možda je upravo ta sposobnost da spoji nespojivo njegova najveća kvaliteta. U jednom danu možemo šetati uz jezero Ontario, pogledom dodirnuti horizont grada, popeti se na toranj koji dominira panoramom, a zatim završiti u četvrti koja izgleda kao da je došla iz sasvim drugog grada. Ili države.

SLOBODAN KADIĆ

Živi organizam

Toronto je metropola koja se ne ponaša kao razglednica, nego kao živi organizam - ponekad uredan, ponekad tvrd, često iznenađujući. U njegovoj blizini su Niagarini slapovi, dva sata Flixbusom za dvadesetak kanadski dolara i jedinstveni doživljaj prirode uz lebdeći šarm Nikole Tesle, koji je imao svoje prste u cijeloj priči, pa se dobro informirajte prije odlaska. Kada sve zbrojim, Toronto ostaje u pamćenju ne samo kao veliki kanadski grad nego kao mjesto koje nas podsjeća da urbana ljepota nije u savršenstvu. Ona je, zapravo, u kontrastima, u neobičnostima i u činjenici da grad smije biti i elegantan i nespretan, i sjajan i grub, i poznat i pomalo tajanstven. Čudesni začin na kanadski način. Nego, baš sam se raspisao, vrijeme je za kavu!