Mi koji malo više pamtimo priznat ćemo kako u svoje vrijeme nismo znali cijeniti ono što imamo, kako nismo bili svjesni koliko nam je bilo dobro. Bili smo mladi, imali smo mnoštvo prijatelja, zabavljali se. Ili, živjeli smo lijepim obiteljskim životom, imali svoj mir, zapravo, bili smo sretni. A onda dođe bolest, nesreća, iznenadna smrt bliske osobe, dođe rat, dođu silne nevolje i kušnje. I onda u sebi pomislimo, eh, kad bi se mogli vratiti oni dani… A tada to nismo cijenili.

Kao da se isto događalo i apostolima. I u očima običnih ljudi Isus je bio poseban. “Visjeli su o njegovoj riječi”, on je ozdravljao njihove bolesnike. Činio je i mnoge druge čudesne znakove. Sve su to apostoli vidjeli. Međutim, ljudska je osobina da se na sve naviknemo. I ono što je posebno nakon nekog vremena postane obično. A mi bismo danas rekli da su oni bili izuzetno počašćeni. Živjeti s Isusom, slušati ga uživo, biti svjedokom svih njegovih djela, hodati s njime! Nitko ni prije ni poslije nije imao taj privilegij. Zato Isus jednom prilikom kaže svojim učenicima: “Blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.”

A evo, i nama se događa da ne zamjećujemo dobro kojim smo okruženi i da nismo ni svjesni koliko smo privilegirani. Evo, čisto ljudski. Ne živimo u ratnoj zoni, nismo prognanici, ne gladujemo, imamo krov nad glavom, imamo određenu materijalnu sigurnost, živimo u društvu koje je uglavnom uređeno. A u duhovnom smislu? Ako smo vjernici, znamo da nas je Bog stvorio na svoju sliku, da nas je Isus Krist svojom smrću i svojim uskrsnućem izbavio od grijeha, da nam u Duhu Svetome otvara vrata raja, da smo počašćeni kao dionici božanske naravi Isusa Krista. Toliko smo Bogu važni! Zbog toga temeljni stav svakoga vjernika jest zahvalnost, kao što bi početak svake molitve trebala biti molitva hvale. Zato nismo očajni i nismo beznadni koja nas god nevolja ili nesreća pogodila. Na kraju našega puta čeka nas Krist, koji je prošao našim zemaljskim putevima, nama u svemu jednak, osim u grijehu, koji nas prima u svoje vječne stanove. To je naša nada i naša radost.