I još sam u Pennsylvaniji, iako naša pobjeda protiv Gane i dalje odzvanja svemirom, treba se odmoriti do Toronta i sive Kanade! Tko još nije probao slasni kremasti sir Philadelphia, neka mi se javi! Ali ovaj američki grad u Pennsylvaniji nudi puno više od mljackavog sira i poznatog cheesesteaka (tanko narezanih komadića bifteka natopljenih u kremastom siru), koji možete za dvadesetak dolara kupiti u većini restorana.

Philly nije grad koji te pokušava osvojiti, više čovjeku daje do znanja da ćeš ga prihvatiti kakav jest, ili ćeš otići kući s dojmom da si propustio poantu. Ovaj grad djeluje i veličanstveno i naporno. S jedne strane su stare zgradurine, muzeji i ozbiljna povijest, a s druge strane nove zgradurine, promet i lokalna tvrdoglavost, jer je to grad koji se na prodaje na prvu kao New York niti se uljepšava kao Washington. On je mnogo stariji u karakteru nego u marketingu, pa ti odmah daje do znanja da ovamo dolaziš zbog povijesti, ali ostaješ zbog energije.

Nogometno zajedništvo

Grad ima ono što mnogi američki gradovi pokušavaju izgraditi umjetno: tešku povijesnu važnost, jaku urbanu kulturu, odlične muzeje, ozbiljnu gastronomiju i četvrti koje svaka za sebe imaju vlastiti temperament. Ah da, mnoge crnačke četvrti iz kojih svake večeri tutnji muzika, a svatko traži poneki dolar ili dva. Razloga za dolazak ima više nego što se čini, iako je mnogim obožavateljima hrvatske reprezentacije jedini razlog bila utakmica, a ne sir na bifteku.

U Philadelphiji možeš stati pred Dvoranu neovisnosti, vidjeti Zvono slobode, prošetati kroz povijesnu jezgru i u isto poslijepodne otići do muzeja svjetske klase, ogromnog niza murala ili nekog od kvartova gdje grad pokazuje svoje stvarno lice, a ne verziju početnih razglednica Hrvatske pošte iz ranih devedesetih umnožavanih šapirografom! Grad je praktičan za putnike jer je dobro povezan s ostatkom države i u blizini je New Yorka, samo dva sata vožnje autobusom ili vlakom, ne zna se što je bilo skuplje, ali specijalno zbog Svjetskog prvenstva u nogometu jer navijačima treba oderati kožu.

A većina naših mlađih navijača na SP-u uopće ne govori hrvatskim jezikom, bar većina, progovore tek oko tri ujutro na zazabavama u barovima kada se krvnom slikom rašire pozamašni maligani. Neću ulaziti u lingvističku analizu, ali bilo bi tu primjera za razradbu u časopisu Jezik. “Presudnik” nam je presudio gol, a oko mene u Americi svakodnevno korača mnoštvo “inostvorova” i baš je lijepo biti dio tog nogometnog zajedništva... A kad smo kod ekstremnog jezičnog purizma, koji prezirem, nisam baš za dogrljenke, urnebesne vožnje skliznikom i zazabave (proguglajte malo pa pronađite prijevod).

SLOBODAN KADIĆ

Veni, vidi, vici!

Što se tiče velikog broja crnačkog stanovništva, odgovor je povijesni, a ne slučajan. Philadelphia je još u 18. i 19. stoljeću imala snažnu slobodnu crnačku zajednicu, jer su u nju stizali oslobođeni ljudi, ljudi koji su kupili slobodu, oni koji su pobjegli iz ropstva i oni koji su rođeni slobodni. Grad je bio važno središte abolicionizma, crnačkih crkava, obrazovanja i međusobnog pomaganja, pa je postao jedno od ključnih urbanih uporišta Afroamerikanaca na Sjeveru. Philadelphia je danas jedan od američkih gradova s najvećim brojem crnih stanovnika.

Ako krenem o cijenama, bojim se da neću stati jer su “da glava zaboli”. Amerikanci padaju u nesvijest na sve što je francusko, kad čuju za Pariz, udaraju gromovi i ne štede ni centa, baš kao što Kolumbijci obožavaju Michaela Jacksona i sav njegov glazbeni opus i tako će biti dovijeka. Francuski baget, onaj što kod nas u Konzumu košta 69 naših centi, prodaje se za šest ili sedam dolara, gradski je prijevoz 2,90 dolara, restorani su preskupi jer su konobari naviknuti na izopačene napojnice. A sada put pod noge jer je moja filadelfijska krilatica ona stara Cezarova: Veni, vidi, vici! (Dođoh, vidjeh, pobijedih!). A tako i bijaše! n