U Hrvatskoj postoji jedna vrlo specifična vrsta lokalnog turizma koja se ne može pronaći nigdje drugdje u svijetu, vjerujte! Ne radi se o izletu brodom, ne promoviraju ga ni turističke zajednice, najvjerojatnije ćete ga iskusiti bez ikakve najave, tek kad izlazite s trajekta, aerodroma ili željezničkog kolodvora.

Taksi-doživljaj

Nazovimo ga "taksi-doživljaj" – sezonski program koji uključuje brzu vožnju, iznenađujuću cijenu i trajni dojam da ste upravo postali dio nekog privatnog poslovnog eksperimenta. U toj igri, koja se svake godine iznova ponavlja, postoje tri glavna lika. Prvi: turist, obično izmožden, s koferima, pomalo izgubljen i sklon vjerovati da je dobrodošlica nešto što bi trebalo biti pristojno, a ne naplaćeno kao premium usluga. Drugi: taksist koji nije nužno zao, ali je očito odlučio da je sezona vrijeme kad se malo duplo više uzima. I treći: tišina, odnosno sustav koji gleda, bilježi, a rijetko djeluje. Taj trio je dovoljan da se stvori savršena oluja – gužva, zarada i nepovrediva tišina.

SLOBODAN KADIĆ

Nakon kašnjenja leta i dolaska u Supetar na otoku Braču kada više ne vozi ni jedan normalni autobus (Arriva) do poznatog Bola, čuvenog po plaži Zlatni rat, pristupa mi postariji gospodin s naočalama otočnog pepeljarskog stila (deblje staklo) i nudi prijevoz od ni manje ni više nego – stotinu eura za 35 kilometara puste ceste. Kada sam progovorio čistim slavonskim hrvatskim jezikom, specijalno mi za zemljaka cijenu spušta na 80 eura. Osjećao sam se kao Alisa u zemlji čudesa, nisam mogao vjerovati da takve cijene taksiranja uopće postoje. U šoku sam odmahnuo rukom i počeo razmišljati kako je to u nekoj normalnoj zemlji EU-a normalno moguće. Onda sam se prisjetio da mi doista nismo normalna EU zemlja jer da jesmo, nekakav red bi se morao znati. Dok sam s lahorom u kosi sjeo na klupicu da se javim na mobitel, već je imao nekoliko stranih žrtava u svojem kombičku koji se nisu žalili na cijenu jer će je, siroti, doznati tek na kraju putešestvija i vjerojatno se šokirati ili možda pustiti koju suzu kao nekidan jedan nesretni putnik u Zagrebu. Kartica sve podnosi, dovoljan je dodir i plaćeno je! I što sada?

Cijeli koncept funkcionira po jednostavnom načelu: ako je turist stranac, ima prtljagu, nema aplikaciju, ne zna cijenu i kao da mu se žuri, onda je to savršena prilika. Nije važna udaljenost. Nije važan taksimetar. Ono što je važno je dojam. Dojam da je "ovo fiksna cijena", "ovo je normalno", "ovo svi tako rade". A kad se na kraju vožnje pojavi iznos koji zvuči kao da ste prešli pola Europe, a vozili ste se jednu ulicu, shvatite da ste postali dio lokalne tradicije. Tradicija koja se zove "guljenje" i posebno je karakteristična za Hrvatsku.

U smiraj dana

Ono što je još strašnije, to se sve događa u trajektnoj luci, na aerodromima, u gužvama, u trenutku kad je čovjek najranjiviji, u smiraj dana nakon dugog puta. Kako jadno zvuči – iskorištavati putnike pod krinkom dobre usluge, a kad se čovjek ohladi, već bude kasno jer vožnje od pet kilometara znaju koštati sto eura! U trajektnoj luci Supetar ne vozi Uber, Wizi ili Bolt, nekako su lokalni mafijaši uspjeli blokirati ili zaustaviti te kompanije kako ne bi nudili niske cijene i bili im konkurencija. Uspio sam rezervirati Uber vožnju za 27 eura - što mi je bilo prihvatljivo, ali vozač kao da nije postojao jer je nije želio prihvatiti! U hotel sam stigao za deset eura (za piće), koliko sam platio vozaču transfer kompanije koji se vraćao u Bol i slučajno vidio moj verbalni okršaj s čovjekom koji me želio oguliti za osamdeset eura!

Predstavljamo se kao destinacija koja živi od gostoljubivosti. Gostoljubivost je u Hrvatskoj plijen, a taj dojam ne ispire ni sunce ni more jer naši gosti ne pamte samo cijenu već i osjećaj, jesu li bili tretirani kao gost ili kao budala. Dobro došli na Jadran, dajte da vas ogulimo! n