Drevna židovska liturgija u velikoj se mjeri sastojala u tome da su svećenici na žrtveniku spaljivali meso žrtvenih životinja i time davali čast Bogu. To bi bile “krvne žrtve”. Pri tome je točno određeno da samo svećenici – kao posrednici između Boga i ljudi – smiju prinositi takve žrtve. Prvi kršćani nisu ništa od toga imali, tako da su ih neki pogani nazivali bezbožnima. Kršćanski je nauk u tome smislu posve drukčiji. O tome govori apostol Petar: “Pristupite k njemu (Kristu), Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.”

U starim katekizmima bi se tumačilo da se, za razliku od onih krvnih žrtava, na kršćanskom oltaru prinosi duhovna, odnosno nekrvna žrtva kruha i vina koji postaju Kristovo Tijelo i Krv. To je samo djelomično istinito. Duhovna žrtva koja je Bogu mila, kako to naglašavaju još starozavjetni proroci, sastoji se u tome da čovjek vrši Božje zapovijedi, to jest ljubi Boga i bližnjega. Tako veli psalam: “Žrtva Bogu duh je raskajan. Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.” Duhovna žrtva kršćana sastoji se u tome da čovjek nastoji vršiti Božje zapovijedi, da predano i vjerno vrši svoje ljudske, obiteljske i društvene dužnosti, a iznad svega, za kršćanina se duhovna žrtva sastoji u tome da prihvaća nevolje i nedaće života. Na koncu, ni Kristova žrtva nije bila prvenstveno u tome da je on stvarno umro na križu, nego u tome da je on bio Bogu vjeran i po cijenu smrti, kao što je Bogu rekao u Maslinskom vrtu: “Ne moja, nego tvoja volja.”

Upravo se to događa u misi. Svaki vjernik u njoj prinosi samoga sebe, svoj život, svoje brige, svoje nastojanje oko dobra, vršenje vlastitih dužnosti, a svećenik te njihove duhovne žrtve, kao predvoditelj slavlja, sjedinjuje s Kristovom žrtvom. Tako svekolik život vjernika ima duboki smisao. S Kristom Bogu oni sami sebe prinose, da bi bili dionici i Kristove proslave. To svoje jedinstvo s Kristom na poseban način iskazuju primanjem njegova Tijela u pričesti. To je ljepota i silna veličina kršćanskog života i kršćanskog bogoštovlja. Sutra je nedjelja. Ako odete na misu, zacijelo ćete barem nešto od toga doživjetiu svome srcu.