Može se dogoditi da neki mlad čovjek, razočaran što mu roditelji ne žele priuštiti nešto što on smatra važnim, kaže svojim roditeljima: “Što ste vi u životu uopće za mene učinili?” A onda roditelji pomisle: “Mi da nismo za tebe ništa učinili?” I onda se sjete kako je mati u trudnoći mjesecima patila od mučnine i povraćanja, kako prvih godina djetetova života nisu ni jednu noć mirno prospavali, kako su ga znali satima uspavljivati, kako su kasnije naporno radili da bi svom djetetu priuštili ono što je potrebno. Cijelo su vrijeme zapravo živjeli samo za svoju djecu. Dali su im svu svoju ljubav, slikovito govoreći, krv su im svoju dali…

A evo, može se dogoditi – a događa se! – da se i mi prema Bogu postavimo kao neodgovorna djeca. Pa ćemo pomisliti kako Bog nije pravedan, kako ga nije briga za našu muku i nevolju, kako nam je na leđa navalio silno težak križ… I onda apostol Petar “spušta loptu na zemlju” i kaže: “Znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.” Nije Bog ubacio tek neki sitniš u našu ispruženu ruku, nije nam se tek tako u prolazu nasmiješio, nije nas tek površno potapšao po ramenu govoreći: “Sve će biti dobro”, nije nam poslao nekog anđela da nam pomogne u nekim našim nevoljama. Ne. Bog nam daje najviše što ima i najviše što može – svoga Sina koji je postao čovjekom. Nadalje, Sin Božji, Isus Krist, nije nas izbavio od naših zala i od naših lutanja svojim silnim čudesima. Ne. Isus je za nas dao najviše što se uopće može dati – svoj život, krv je svoju za nas prolio.

Za nas, naravno, ostaje tajna zašto Bog dopušta trpljenje i nepravde u ovome svijetu, baš kao što ne znamo zašto je Isus morao baš toliko trpjeti i na tako strašan način umrijeti. Mi jednostavno vjerujemo da nas Bog neizmjerno voli, da je Isus iz ljubavi sama sebe predao za nas. To nam je bitno i to nas ispunja beskrajnom nadom i dubokom radošću. A nevolje, patnje, nerazumijevanja? To prihvaćamo u vjeri i u nadi onako kako to tumači Pavao: “Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.” U toj nadi i utjesi žive kršćani gotovo dvije tisuće godina.